Riječke prijetnje Milanoviću s “Ljubina groba”

Uloga predsjednika Vlade daleko je važnija od predsjednikovanja Partijom

„Micanje Slavka Linića (iz Vlade, o.a.) izazvalo bi veliki potres u SDP-u“, prijeteći Zoranu Milanoviću u povelikom  intervju JL-u od subote 26. travnja poručuje Zlatko Komadina, podpredsjednik SDP-a,  primorsko-goranski župan i ministar u Milanovićevoj Vladi s najkraćim „trajanjem“ – „letio“ je u Vladi koliko i kakav hrušt. „Ljudi u Rijeci jednostavno ga ne daju“, zakucava za Linića. A ja, glupi građanin i glasač i birač i ina ništarija mislio kako je to najprije koalicijska Vlada, zatim kako je njezin „sastavljač“ pa onda i „rastavljač“ Zoran Milanović, kako ju , ma kako i koliko to bilo formalno, ipak potvrđuje Hrvatski sabor. Kad tamo o sudbini Vlade i njenih ministara, pa i predsjednika odlučuje nitko drugi do li riječka partijska ćelija. Branit će ona Linića do posljednjega metka  k'o oni partizani s „Ljubinoga groba“ (partizanska filmska saga sa Sutjeske) kojega se župan primorsko-goranski odnekud prisjeća u citiranom intervju.  

„Ljudi u Rijeci ga ne daju“. Koga? „Heroja“ Linića, pa će herojski „izginuti“ za njega i zadnji riječki ćelijski „borac“, predpostavljam negdje na riječkom Korzu. Poruka je to Zoranu Milanoviću. Ne diraj našega kum Slavka, a onda vjerojatno ni ministra Jovanovića kojemu je prvi ministarski potez bio šišanje hrvatskih slova, zatim „rezanje“  hrvatskog jezika, uništavanje vrhunskoga hrvatskog nogometa, olimpijskog odbora… školstva i tako redom. Umjesto da narečena „ćelija“ nakon svih tih afera koje mu se pletu oko nogu, prijatelja, pomoćnika, kuma i kumova, kojih se ne odriče ma što činili – vjeran im je „do groba“, žestoko kritizira Slavka Linića i zatraži od njega „samokritiku“ u formi neopozive ostavke, u interesu kako same riječke ćelije, tako i Partije iz neke Hrvatske, ona će ga braniti „do zadnje kaplje krvi“. Pod cijenu rušenja predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića, a onda i predsjednika Partije.

Ucjenjivanjem Milanovića Hrvatsku se pretvara u „banana državu“

Moram stoga nastaviti svoju „misiju“ obrane predsjednika Hrvatske vlade, kako od napada s Pantovčaka, s Hateveja, raznijeh medija, njegovih bivših ljubitelja i podupiratelja, a sada i od njegovih partijskih „ćelija“, pri čemu Hrvatsku čine taokinjom frakcijskih partijskih borbi. Svi bi oni da Hrvatska ostane „crvena“, ali ne bi (više) Zorana Milanovića na čelu, pa navodno već imaju i svojega „prijelaznog“ kandidata za novog šefa Partije, druga Leku. Drugi frakcijski rat traje u onome što se naziva HNS-om, treća je takva bitka u IDS-u, pa je jedno od trenutačnih glavnih obilježja Kukurike frakcijska stranačka makljaža, a onda još i međukoalicijska. Ipak, predsjednika Hrvatske vlade, ma tko bio, ne može se rušiti iz  krtičnjaka, pa bio on i riječki, niti on može i smije raditi pod ucjenom. Kakva je to država, kakva Vlada, kakav Predsjednik Vlade kojega se može ucjenjivati i iz malo poveće partijske ćelije zbog interesa njezinih važnijih članova? Ako ga takvi u biti za državu nevažni kadrovi mogu ucjenjivati kako li ga tek mogu „stisnuti“ malo jači igrači iz svijeta kapitala, iz inozemstva. I gdje je tome onda kraj, do li u „banana državi“?   

Onako koliko i kako je on demokratski izabran, tako ga se demokratski može i rušiti. Kakva ćelija-krtičnjak iz koje mu Komadina prijeti? Jer, ma što tko mislio, činjenica što je Zoran Milanović trenutačni predsjednik Vlade daleko je važnija od njegova predsjednikovanja Partijom, on naime vlada državom, usmjerava  društvene i gospodarske tijekove, za ovaj članak nevažno „kako“ niti s kojim uspjehom, pa stoga ne smije biti ničiji talac, a kamo li neke  partijske „ćelije“. Uostalom župan Komadina je imao prigodu biti u Vladi kao još jedan riječki „kadar“, no za to se pokazao nesposobnim, ali se smatra sposobnim sada po njoj „kadrovirati“, valjda za početak i po složenijem ministarstvu od onoga koje mu je Milanović bio dodijelio. Ova Komadinina ucjena Milanoviću ostavlja sve manje prostora za djelovanje, stišće ga uza zid, a tada će mu jedino još preostati politička odluka smjene Linića, prije nego što Linić i „riječka ćelija“ smijene njega. Uz partijski zid se Milanović nepažljivo i sam ugurao, najprije prežestokim obračunom sa starim partijskim „vucima“ (Arlović, Vidović, Antunović, Vujić…) ,a naročito  „roštanjem“ po najvećoj „ćeliji“ u zemlji, onoj zagrebačkoj, igrajući uporno na nesposobne „kadrove“ od onoga Jelušića pa nadalje.  

Ministar Linić se ne predaje

Ministar Linić se očito ne predaje pa i prije sjednice Vlade u srijedu 30. travnja minimizira Milanovićevu odluku o smjeni Šegona, tvrdeći kako je on „stručan“, a njegova smjena je eto samo „politička“, kao što bi bila i eventualna smjena šefice Porezne uprave Nade Čavlović-Smiljanec. Naravno kako je Šegonova smjena „politička“ jer je put kojim je došao u MF „politički“, kao što je po tom putu i Linić postao ministar. Hvala Bogu da Vlada, ili možda Partija, više ne može propisivati „administrativne“ kazne već su eventualne kazne u nadležnosti pravnog „odsječka“ države: drugačije, politika  postavlja i smjenjuje  stranačke i partijske „kadrove“, a samo im sud sudi. Inače politička šteta koju strankama, partijama, državi i društvu, mogu učiniti njihovi ljubimci najčešće je nemjerljivo veća od recimo materijalne.

Sava Kovačević i Zlatko Komadina

Najveća društvena šteta je u tome što „igrači“ poput Šegona i drugih esdepeovskih proizvođača kala, kao i prethodnih hadezeovih, produbljuju moralni glib u kojemu se onda koprca cijelo društvo i njegove jedinke. Iz tako dubokoga gliba ne može se izvući ni „terenac“ s pogonom na sva četiri kotača, a naročito ne vožnjom unazad. A predsjednik Vlade Milanović čini upravo to, naređuje trima ministarstvima, pravosuđa, policije i financija: Naprijed u „rikverc“! – istražiti kako su porezni dugovi nastali, ne bi li i sam sudjelovao u spašavanju „vojnika riječke ćelije“, ministra Linića, možda s istoga onoga „Ljubinoga groba“ kojega se prisjeća Komadina, sada stacioniranog na riječkom Korzu. Pritom računa kako će u toj  „odsudnoj“ i predizbornoj bitci pasti i mnogi hadezejac.

Čemu sada istraživanje već davno istraženoga, pa i listu srama poreznih dužnika je Ministarstvo financija odavno objavilo, te su po njoj odavno mogli kopati DORH, Uskok i policija. Kakva je to sada „komisija“, koja suviše podsjeća na „administrativne“ iz davno prošlih vremena? Pored ostaloga u protekle dvije i pol godine tutnji i predstečajna nagodba, nekima su dugovi otpisani, oprošteni, primjerice i mnogima nekretninskim špekulatnima, koji su u suradnji s bankama i glavni uzročnici gospodarske krize (ocjena i Borisa Lalovca zamjenika ministra MF-a), pa je formiranje ovakve „komisije“ još jedna povelika trešnja na području pravne (ne)sigurnosti. Sve u svemu Zorana Milanovića bi se još moglo donekle obraniti od raznih njegovih napadača, uključivo i onih iz Partije, ali od njega samoga – na žalost teško.

Na koncu – neuobičajen za člančić, ali moram i ovo dopisati. Nakon što sam ga završio stigla je vijest o ostavci ravnateljice PU-a Nade Čavlović-Smiljanec koju je predsjednik Vlade i prihvatio. Znači, kako je ponegdje i pisalo, i za vikenda i do srijede po Partiji je „grmilo i sivalo“. Ostalo je političko-medijska igra, poznata kao „spinovanje“, hrvatski možda najbolje reći – smicalice, vanjski bljeskovi za bedake, pučane, „radnike i seljake“, kojih više nema, glasače, birače i ostali ološ. I nakon svega u „finalu“, kao i na početku ovoga teksta, ostaju  Milanović i Linić.

Tomislav Gradišak