U Europi općenito, prosječni godišnji račun ‘mesara’ iznosi između 3 i 3,5 milijuna pobačaja, što je više od kolektivnog broja stanovnika osam zemalja EU-a
U Zagrebu će se u subotu 9. svibnja održati 11. Hod za život čija organizacija, kao što smo mogli saznati iz medija, ne prolazi bez problema budući da postoje dvostruka pravila i mjerila u očito već dobro podijeljenom društvu. Hrvatska po ovom pitanju nije izuzetak, jer s ovim problemom ne suočavaju se samo građani diljem Europske unije i Ujedinjenog Kraljevstva, već diljem svijeta.
Kao što je već poznato, Hod za život održava se u mnogim gradovima diljem svijeta, a jedan od prvih ovogodišnjih Hoda za život održan je u Washingtonu, D.C., 23. siječnja 2026. s temom: „Život je dar.”
Glavni cilj svakog hoda za život je zagovaranje pravne zaštite nerođene djece, izgradnja kulture života i ukidanje pobačaja.
Sudionici hoda za život suprotstavljaju se sada već raširenoj kulturi smrti – pobačajima i eutanaziji, što smo imali priliku vidjeti na održavanju ovogodišnjeg 21. Hoda za život u Parizu, 19. siječnja 2026. kada su sudionici pariškog Hoda za život odlučili staviti eutanaziju u središte pozornosti zbog tekuće rasprave o zakonu o eutanaziji. (Vidjeti: „Godišnji pariški Hod za život stavio eutanaziju u središte pozornosti” – Hrvatski fokus br. 808. od 30. 1. 2026.).
Hod za živi u Pittsburghu
U Lisabonu, Portugal, u subotu 21. 3. 2026. održan je Hod za život koji je nažalost obilježio zabrinjavajući incident, budući je na sudionike Hoda za život bačen Molotovljev koktel. Srećom, nije bilo stradalih niti teže ozlijeđenih. (Vidjeti: The Pillar: „Portugal pro-life march attacked” – 23. 3. 2026.; https://www.pillarcatholic.com/p/portugal-pro-life-march-attacked ).
U subotu 18. travnja 2026. u Pittsburghu (SAD) je održan prvi Hod za život koji je okupio nekoliko stotina zagovaratelja kulture života, uključujući mnoge mlade entuzijastične ljude. Svi sudionici prvog Hoda za život u Pittsburghu hodali su za nerođene, za zaštitu života, na vrućini od 27°C.
Ljevičari su na pločniku ispisali poruke koje zagovaraju pobačaj kako bi obeshrabrili zagovornike prava na život, ali se nisu približavali sudionicima Hoda za život.
Sudionici Hoda za život naglasili su da se u gradu Pittsburghu i okolici Pittsburgškog kampusa (University of Pittsburgh’s campus) moraju čuti glasovi nerođene djece.
Lydia Taylor Davis, glasnogovornica udruge Students for Life of America, naglasila je da je kampus na Pittsburghu mjesto gdje se glasovi za život hitno moraju čuti:
„Doista smo na misijskom polju. Ovdje se poruka mora čuti“, rekla je. „Stoga se nadamo da ćemo posebno doprijeti do generacije Z na ovom kampusu Sveučilišta u Pittsburghu s porukom da žene ne trebaju pobačaj, da je 28 posto (generacije Z) pobačeno.”
„Moramo se boriti za buduće generacije i stoga mislim da je dosezanje istine do ovih ljudi najnevjerojatnija prilika koju imamo ovdje da istinski budemo svjetlo u tami,” dodala je.
Nikki Bruni, izvršna direktorica udruga ‘People Concerned for the Unborn Child’ (PCUC) i ’40 Days for Life Pittsburgh’ izjavila je sljedeće: „Ako ne svjedočimo, bebe umiru u tišini, a nitko ih neće ni prepoznati. Stoga mi, kao kršćanska zajednica koja se zalaže za život, moramo izaći i proglasiti njihovo dostojanstvo i svetost,” rekla je. „Iako ne napredujemo puno… još uvijek možemo rasti kao zajednica vjernika i pojaviti se, te pokazati gradu da ovdje u Pittsburghu postoji živahna, dinamična zajednica koja se zalaže za život.” (Vidjeti: Antonio Cambria: „Hundreds join first-ever March for Life in Pittsburgh: If we don’t witness, babies die in silence” – LifeSiteNews, 20. 4. 2026.; https://www.lifesitenews.com/news/hundreds-join-first-ever-march-for-life-in-pittsburgh-if-we-dont-witness-babies-die-in-silence/?utm_source=latest_news
****
Pobačaj je luksuz koji si Europa ne može priuštiti
Dana 4. travnja (2026.), guverner ruske Novgorodske oblasti dao je izvanrednu izjavu na događaju o povećanju nataliteta. „Imali smo ove male pobjede, ali to nije dovoljno,” rekao je Gleb Nitkin raspravljajući o padu stope pobačaja za 30 posto. „[Demografska] situacija u našoj zemlji je kritična, a dopuštanje ‘izbornih’ pobačaja preveliki je luksuz. Naš je zadatak pokušati spriječiti takve slučajeve – ne zabranama, već visokokvalitetnim radom, brigom i odgovornošću.”
Cinici bi s pravom mogli istaknuti da očajnička demografska potreba Rusije dijelom proizlazi iz njihovih užasnih gubitaka na prvim crtama rata u Ukrajini, koji se prema nekim procjenama približavaju 1,2 milijuna. Ipak, Nitkin je u pravu: Pobačaj je luksuz koji si zapadne zemlje ne mogu priuštiti ako žele da njihove civilizacije opstanu (pitanje za neki drugi dan). Malo će konzervativaca to reći naglas iz straha da ne zvuče poput rumunjskog diktatora Nicolaea Ceaușescua, koji je 1967. potpisao Uredbu 770, kojom se ograničava pobačaj i kontracepcija kako bi se povećala stopa nataliteta. Ipak, to je neosporno istinito.
Razmotrite groteskne brojke. Dok Zapad ulazi u duboku demografsku zimu, pobačaj je bio vodeći uzrok smrti u svijetu 2025. godine, s procijenjenih 73 milijuna beba ubijenih u maternici. Stopa pobačaja u Engleskoj i Walesu porasla je na 30 posto zabilježenih začeća. Annabel Denham, kolumnistica i viša politička komentatorica u ‘The Telegraphu,’ prošli je mjesec (24. ožujka 2026.) u The Telegraphu ‘izgovorila’ ovo naglas, upozorivši da porast broja pobačaja nije znak zdravog društva, te napomenula da „pobačaj u Britaniji više nije marginalno pitanje; postao je „masovna pojava.” Denham navodi: „U 2023., posljednjoj godini za koju imamo podatke, u UK bilo je gotovo 300.000 prekida trudnoće, što je daleko najveća zabilježena brojka, u odnosu na više od 630.000 živorođenih” :
„Upravo u trenutku kada smo zabrinuti zbog ekonomskih i društvenih implikacija premalog broja rođenih, suočavamo se i s povijesno visokim stopama pobačaja. Da su brojke u 2023. bile u skladu s 2015., moglo je biti otprilike 15 posto više rođenih. To nije pogreška zaokruživanja; to je demografska činjenica s dugoročnim utjecajem.”
Naravno, požurila je dodati: „Ništa od ovoga nije argument protiv prava na pobačaj. Argument za tjelesnu autonomiju – do trenutnog ograničenja od 24 tjedna – po mom mišljenju je nepobitan.” (Vidjeti: Annabel Denham: „Abortion number are soaring – and that is not a sign of a healthy society” – The Telegraph, 24. 3. 2026.).
Dječak rođen prijevremeno u 21. tjednu u Iowi 2024. preživio je izvan maternice i prošlog srpnja napunio godinu dana: „dječak rođen 133 dana prijevremeno postao je novi nositelj titule Guinnessovog rekorda za najviše prijevremeno rođeno dijete” – izvijestila je Sveučilišna bolnica u Iowi 23. srpnja 2025. (University of Iowa Health Care, UIHC). (Vidjeti: „Iowa boy born at 21 weeks is now the world’s most premature baby” – 23. 7. 2025.; https://uihc.org).
U Francuskoj se godišnje obavi više od četvrt milijuna pobačaja. U Nizozemskoj gotovo 40 000. U Njemačkoj i Španjolskoj preko 100.000. U Europi općenito, prosječni godišnji račun ‘mesara’ iznosi između 3 i 3,5 milijuna pobačaja, što je više od kolektivnog broja stanovnika osam zemalja EU-a.
Predviđa se da će se 2026. godine u Europi roditi samo 5 posto svjetske djece. Kriza plodnosti je, bez sumnje, višeglava hidra – ali istina je i da pobačaj završava živote milijuna (djece) prije nego što se uopće rode.
Ni sama ‘modernost’ ne uspijeva reproducirati.
Progresivni političari odlučni su povećati te brojke. Unatoč tehnološkom napretku koji sve ranije pomiče dob za plodnost, Danska i Norveška nedavno su podigle granice pobačaja. Francuska i Luksemburg uvrstili su pobačaj kao ustavno pravo. Prošle godine Ujedinjeno Kraljevstvo dekriminaliziralo je pobačaj do rođenja; glasovanje u Westminsteru bilo je 379 prema 137. To je, barem, šokiralo neke Britance koji su se ‘probudili‘; jedan je zastupnik laburiste nazvao „strankom ubojica beba.” Andrew Lilico iz Telegrapha bez uvijanja je rekao: „Glasali smo za ubijanje naših starih, naših bolesnih i naše dojenčadi. Zaslužujemo sve što nam dolazi.”
Ono što dolazi je sumorno. Louise Perry, koja sebe opisuje kao „nelagodno agnostičnu” prema pobačaju, ali protivnicu kriminalizacije, primijetila je u eseju iz 2024. da je naša kolektivna odluka o napuštanju prokreacije „gumb za samouništenje modernosti” i, ljudi o kojima ovisi modernost ne uspijevaju se reproducirati, što znači da se i sama modernost ne uspijeva reproducirati. Većina birača nema pojma da se to događa. Niti većina političara. Ali to se ipak događa, i mi doživljavamo njegove rane faze u obliku različitih političkih kriza diljem modernog svijeta.
Nevjerojatno je frustrirajuće vidjeti toliko desnice kako opsjedaju ove sve veće krize dok uporno izbjegavaju pitanje pobačaja. Masovne migracije; islamizacija; opterećeni sustavi socijalne skrbi koji škripe pod teretom starenja stanovništva koje uzdržava sve manje mladih; neizbježni prijedlozi za eutanaziju kako bi se cinično prorijedila obiteljska stabla s pretežitim vrhom – sve se to dijelom svodi na činjenicu da nemamo djecu. Još gore, ubijamo milijune beba svake godine. Luksuzno čedomorstvo.
Overtonov prozor o pobačaju
Desničarski političari inzistirat će na tomu da većina diljem Europe podrži pravo na pobačaj. Mađarska je, međutim, uvjerljiv model kako čelnici mogu djelovati unutar te stvarnosti kako bi pomaknuli Overtonov prozor o pobačaju i smanjili stopu pobačaja. Mađarska nije spremna za sveobuhvatnu zaštitu djece u maternici, ali vlada se pripremila za taj trenutak. Godine 2012. vlada ‘Fidesza’ donijela je novi ustav kojim se priznaje da pravo na život počinje začećem, a istovremeno je zadržano mađarsko ograničenje pobačaja od 12 tjedana, stvarajući temelj za ograničavanje pobačaja.
Osim toga, tablete za pobačaj su ilegalne u Mađarskoj, a u rujnu 2022. vlada je zahtijevala da žene koje traže pobačaj čuju otkucaje srca fetusa prije nego što nastave, a liječnici su morali dostaviti potvrdu da se to dogodilo. U kombinaciji s nizom politika koje podržavaju brak i djecu, a koje su bile jedan od ključnih fokusa vlade, stopa pobačaja prepolovila se od 2003. Viktor Orbán preuzeo je vlast 2011.; da su stope pobačaja ostale na razinama iz 2010., rodilo bi se otprilike 300.000 djece manje. Drugim riječima, bilo bi pobačeno otprilike 300.000 djece više.
Kritičari bi s pravom mogli odgovoriti da zaštita nerođene djece u maternici sama po sebi neće povećati natalitet. Doista, zemlje s režimima protiv života poput Poljske (koja se suočava s neumoljivim i nezakonitim napadima Donalda Tuska) i Malte (koja je nedavno odbacila pokušaje poništavanja zakona protiv života) još uvijek imaju stopu nataliteta daleko ispod razine zamjene stanovništva. Ali zakoni koji štite život – kao i pokušaji svjesne izgradnje kulture života – spašavaju stotine tisuća života. Kolektivni učinci tih pokušaja – i tih života – multiplikator su kulturne sile koji se ne može podcijeniti.
Postoji još jedan, ozbiljniji razlog zašto je pobačaj luksuz koji si ne možemo priuštiti. Djeca su se nekoć s pravom shvaćala kao božji blagoslov. To je shvaćanje potaknulo prethodne generacije da prihvate novi život unatoč ekonomskim i društvenim okolnostima daleko tmurnijim od onih koje se sada navode kao ključni razlozi za porast prenatalnog čedomorstva u Velikoj Britaniji i drugdje. Ali kada odbacujemo tu djecu – kada u njihove sitne leševe urezujemo „Vrati pošiljatelju” i bacamo ih natrag u vječnost – izazivamo božji gnjev i ne možemo očekivati prosperitet.
Civilizacija bez djece nema budućnost. Civilizacija koja ubija vlastitu djecu ne zaslužuje je.
Autor:
Jonathon Van Maren: „Abortion Is a Luxury Europe Cannot Afford” – The European Conservative, 16. 4. 2026.; https://europeanconservative.com/articles/commentary/abortion-is-a-luxury-europe-cannot-afford/
Kratko o autoru: Jonathon Van Maren kanadski je pisac, aktivist i javni govornik. Trenutno je komunikacijski konzultant za strateške komunikacije u „Acacia Group”, a prije toga bio je deset godina direktor komunikacija u nacionalnoj ‘pro-life’ organizaciji ‘Kanadski centar za bioetičku reformu’ (Canadian Centre for Bio-Ethical Reform, CCBR). Njegovi radovi prevedeni su na više od šest jezika; redovito govori o raznim društvenim pitanjima na sveučilištima, srednjim školama, crkvama i drugim događajima diljem Kanade, SAD-a i Europe. Autor je više knjiga, a s obzirom na temu gore navedenog teksta ističem tri knjige: „The Culture War,” „Seeing is Believing: Why Our Culture Must Face the Victims of Abortion;” „Patriots: The Untold Story of Ireland’s Pro-Life Movement” itd.
