U Rusiji se patriotizam pretvorio u očerupavanje, mito se uzimao od živih i od mrtvih. Koji nisu uzimali mito, smatrani su za pobunjenike
Genijalni pisac Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821.-1881.) (ponekad zločest, ne uvijek zdrav) sjajno je prikazao nastanak europske i ruske moralne truleži od očeva liberala i sinova nihilista, anarhista i revolucionara u djelu “Zlodusi “(Bijesovi, Demoni, oko 1870., op. T.T.)
Treba istaknuti da je genij bio ruski šovinist, bivši revolucionarac (u Zlodusima opisuje tajna teroristička društva, centralne komitete, “ćelije”)
čovjek kojemu najuzvišenija i najjadnija i gadnija stanja čovjeka nisu strana, te pravoslavni mistik. I ironično pakostan.
Očevi su jeli kiselo grožđe, sinovima su trunuli zubi, piše Stari Zavjet.
Prenesimo malo neke detalje iz “Demona”.
“Ja, preživjeli starac izjavljujem svečano da dah života vije kao i prije, te da živa snaga naraštaja nije presahla. I entuzijazam današnje mladeži čist je i svijetao kao u naše doba. Stvorilo se samo jedno: promijenjeni su smjerovi, jedna ljepota zamijenjena drugom! Sav je nesporazum samo u tom što je ljepše; Shakespeare ili čizma, Rafael ili petrolej! (slijede uzvici bijesne publike koji prizivaju klevetu, nazivaju starca agentom provokatorom i dr.).
A ja izjavljujem … da Shakespeare i Rafael stoje iznad oslobođenja seljaka, iznad narodnosti, iznad kemije, skoro iznad cijelog čovječanstva, jer su oni već plod, pravi plod (misli li tu Dostojevski na jabuku?, op. T.T.) cijelog čovječanstva, i možda najviši plod kakav samo može biti!
Oblik ljepote je time domašen, i bez toga domašaja, možda, ja ne bih pristao živjeti (naziva ih uskogrudnim ljudima, i da je u Sankt Peterburgu prije deset godina isto izjavio, te da je publika isto smijala i šištala jer ništa nije razumjela).
Uskogrudni ljudi što Vam nedostaje da me razumijete? Znate li Vi … da čovječanstvo može živjeti i bez Engleza, može i bez Njemačke, bez Rusa pogotovo može, bez kruha može, jedino, jedino bez ljepote (danas bi rekli lopte, op. T.T.) ne može, ni trena, jer inače nema se kud u ovom svijetu!
Sva je tajna tu, sva historija tu! Ni sama znanost ne može ni trenutka opstati bez ljepote – znate li to Vi podsmjehivači? – pretvorilo bi se sve u izmećarstvo!”
Slijedi histerični ispad Trofimoviča, te cirkus i bjesnilo u publici dostojno Goye.
“Stjepane Trofimoviču! – prodera se seminarist radosno. – Ovdje po gradu i okolici sad tumara Feđka robijaš, bjegunac s robije. Krade i pljačka; tu skoro obavio je novo ubojstvo. Dopustite da Vas zapitam niste li ga Vi dali prije petnaest godina unovačiti (u vojsku) radi otplate Vašeg kartaškog duga, to jest, jednostavno, da ga Vi niste na kartama proigrali bi li on dopao robije? Bi li ubijao, kao evo sad, u borbi za opstanak? Što ćete na to reći gospodine esteto?” (nastaje u dvorani opći kaos, te atmosfere bezuspješno je pokušavao Krleža imitirati, op. T.T.).
Radovao se neredu
“Kad odjedanput, opća katastrofa, kao bomba zaori nad skupom i prsne pored njega treći predavač, onaj manijak što je iza kulisa stalno mahao pesnicom, najednom izleti na scenu.
Izgledao je odlučno kao luđak. Sa širokim pobjedničkim osmijehom i pun beskrajne samouvjerenosti, promatrao je “ustalasanu” dvoranu… i radovao se neredu (sjetiti se likova između dva rata, D’Annunzio, Trocki, Lenjin, Hitler, Mussolini…).
“Gospodo, prije dvadeset godina, uoči rata s pola Europe (sa Francuzima, Englezima, Turcima, sjevernim Talijanima oko Krima 1853.-1856.) Rusija je bila ideal svih titularnih i tajnih savjetnika. Književnost je bila u službi cenzure, na sveučilištima se predavala šagistika (egzercir, op. T.T.), vojska se pretvorila u balet, a narod je plaćao porez i šutio pod bičem krjeposnog prava. Patriotizam se pretvorio u očerupavanje, mito se uzimao od živih i od mrtvih. Koji nisu uzimali mito smatrani su za pobunjenike, jer su remetili harmoniju. Za potrebe rata istrjebljivane su brezove šume (brezin prut se rabio za fizičko kažnjavanje, osobito vojnika, op. T.T.) Europa je drhtala… Ali Rusija kroz cio svoj tisućgodišnji glupi život još nikad nije doživjela tolikog srama…
Od toga doba prošlo je dvadeset godina. Sveučilišta su otvorena i umnožena. Desno – lijevo pretvorilo se u legendu. Tisuće časnika nedostaje do potpunog broja. Željeznice su progutale sve kapitale i Rusiju premrežile kao paučina, te će se kroz 15 godina možda moći nekud i otputovati. Mostovi izgorojevaju samo rijetko, a gradovi se podižu pravilno, po utvrđenom redu … u sudovima se izriču salomonske presude, a porotnici uzimaju mito samo u borbi za život, kad već umiru od gladi.
Robovi – seljaci oslobođeni su i tuku se sad međusobno, umjesto nekadašnjih posjednika koji su ih udarali rozgama (motka, ili pruće od loze). U interesu budžeta piju se mora i čitavi oceani votke, a u Novgorodu prema… crkvi Sv Sofije svečano je uzdignuta kolosalna brončana lopta u spomen na tisućgodišnji nerad, glupost i mrak… A Europa se mrgodi i trza… petnaest godina reforama! Međutim Rusija još nikad, čak ni u najgrotesknijim epohama svog glupog opstanka i prostote nije dolazila do… (tu ga prekida publika brutalno).
Dolazi debela studentica i želi upoznati publiku sa patnjama siromašnih studenata… ali publika je već u deliriju.”
Anticipirao je Dostojevski komunizam, totalitarne vođe i organizacije, propast stare Rusije. Obračunao s liberalima, hohštaplerima, prosvjetiteljima, zapadnjacima. Čak i s dragim Turgenjevom (Karamzin)
Najdemonskiji su likovi zapušteni sinovi elite, Stavrogin i Verhovenski. Tu je i Liputin (ne Putin ili Liliputin), Ljamšin, Kirilov…
Duhovna praznina sotone. I još više treba čitati Dostojevskoga, a ne pratiti što kažu Zorro i Zorillo, hoće li Godzila potući King Konga itd.
