Žene su još uvijek domaćice, koje se bave kućanstvom, vrijeme provode pokraj pređe i kolovrata te u ručnom radu, a govore kajkavštinom
Vlatka Filipčić Maligec (na slici), Muzeji Hrvatskog zagorja, Gornja Stubica
Pregledni članak – UDK: 316.66-055.2(497.5-3 Hrv. zagorje)”17” “Žene galantnog stoljeća”
Autorica govori o položaju žena u 18. stoljeću kada nevelik prostor Hrvatskog zagorja predstavlja središte društvenog života Hrvatske. To je ujedno i prostor i doba kada žena postaje sve manje vezana isključivo za kuću i obitelj. Slike života žena možemo najbolje pratiti u Annuama Baltazara Adama Krčelića i memoarima Adama Oršića, ali i u sačuvanoj korespondenciji.
Početak 18. stoljeća još je doba pradjedova i otaca, koji stanuju “pod starim krovovima”, ali je mladež već okrenuta pariškoj bezbrižnosti, a na društvenoj se pozornici pojavljuje žena. Stoga je barokno 18. stoljeće zapamćeno i kao galantno. Pitanje je, kako se u to uklapa deviza “društva vinskih doktora od pinte” Baltazara Adama Krčelića, pod kojim se odvija društveni život sjeverozapadne Hrvatske: “Najveće tri stvari jesu: žena, duhan i vino; a ‘ko se još za nešto više brine najveći je magarac”. (stara poslovica, vidi “Mulier, tabacum…)
Što nam onda sačuvana građa govori o položaju te žene? Zavirit ćemo u Kratka sjećanja onih znamenitosti koje su se dogodile u krugu moje obitelji i za vrieme mojega života grofa Adama Oršića (1748.-1814.) i Annuae kanonika Baltazara Adama Krčelića (1715.-1778.) te u dio sačuvane korespondencije. Adam Oršić prikazuje sliku društvenih običaja iz svojih mladih dana. Sa sjetom se sjeća kako su zabave bile jednostavne, da se kraj dviju gusala i jednog cimbala plesalo cijelu noć. Ako je kuća bila premala za goste, muškarci bi legli na slamu u velikoj sobi, a žene po dvije u jedan krevet (što ih ponekad dovodi u čudne situacije, kao što ćemo vidjeti kasnije).
Gotovog novca bilo je malo, sve je bilo jeftino, a raskoš nepoznata. Pri odijevanju se više pazilo na kvalitetu materijala, nego da se slijedi moda. Ures bogatih žena bile su haljine od jake svilene tkanine i, zavisno od imovinskog stanja, nakit za svečane zgode. Plemićke i komorničke djevojke nosile su haljine od platna ili pamuka, a crna pregača od tafta bila je već nakit za svečane zgode. Žene su čitale malo što osim molitvenika, međusobno su razgovarale o kućnom gospodarstvu, djeci i služinčadi.
Raskoš nastupa polovicom stoljeća
U društvu se govorilo ili hrvatski ili latinski, a tek je dio obrazovanijih znao i njemački. Putovi su bili loši, pa su i žene, kao i muškarci, morali jahati. Žene su još uvijek domaćice, koje se bave kućanstvom, vrijeme provode pokraj pređe i kolovrata te u ručnom radu, a govore kajkavštinom.
U drugoj polovici 18. stoljeća u Hrvatskoj se počela širiti raskoš koja nije bila u skladu sa stvarnom ekonomskom snagom društva. Osobito je to bilo očito u Varaždinu gdje je bilo sjedište Hrvatskog kraljevskog vijeća. Tamo se moglo vidjeti najnovije modele sjajnih kočija, srebrno posuđe, bogate livreje, tekliće i francuske kuhare. Ekskluzivna roba nabavljala se iz Beča, priređivale su se osobito formalne društvene zabave. Varaždin stoga stječe epitet malog Beča. Zbog potrošnje iznad vlastitih mogućnosti, mnogi su bili upropašteni. Kada je Varaždin izgorio, Kraljevsko vijeće je premješteno u Zagreb, a kasnije i ukinuto, ali je raskoš ostala. U Krčelićevom opisu ove su zabave također raskošne, no one postaju sve prije nego formalne. On za to okrivljuje prije svega Tereziju Illeshazy, “mladu ženu divna tijela (poput Dijane), koja je voljela društvo (i zato bila odana nasladama i taštini)”. Krčelić opisuje jednu takvu zabavu održanu 1754. na kojoj su slikom bile prikazane različite zgode. Tako je razvrat najuglednijih žena, grofica, simbolički prikazan krmačom koja spava odjevena u prozirnu tkaninu i grimiz.
Troškovi za ljubavnice
Problematičnost morala iščitava se i kod Oršića – veliku stavku među izdacima čine i troškovi za ljubavnice. Istovremeno, ženska raskoš također postaje sve veća. Naručuje se najnoviji i najskuplji nakit, po odjeći je teško razlikovati sobaricu, komorkinju ili građanku od plemkinje. Lijepe djevojke imaju dodatno zanimanje, a ljubavnik plaćanjem troškova zauzvrat dobiva vjernu naklonost. Žene više ne razgovaraju o drugom, nego o modi, i po godinu dana se pamti kako je koja bila odjevena. Ponekad se razgovara i o kazalištu i redutama, no rijetke se žene brinu o djeci i gospodarstvu. Oršić vidi problem u učenim ili problematičnim ženama koje unesrećuju svoje obitelji. Nada se, ipak, da će oskudica novca dovesti do toga da mlada gospoda počnu opet prihvaćati i neznatnije službe, a djevojke će tada rado ići u službu i odijevati se prema svom imetku.
(Svršetak u sljedećem broju)
