Rođen na Pelješcu u mjestu Dančanje
Dubrovački novinar Ante Bautović objavio je 2011. godine knjižicu “Prisega istini” koja sadrži neke zanimljive dogodovštine, zapravo pregršt sitnica od kojih su neke vrlo privlačne dubrovačkoj javnosti.
Ante Bautović (1925. – 2018.) rođen je na Pelješcu, Dančanje pored Tomislavovca u kojem je pohađao osnovnu školu (do 1925. se Tomislavovac zvao Kozo). Sa 17 godina pridružio se partizanima, kasnije završio pravni fakultet. Radio u zagrebačkom Vjesniku, ali uslijed zdravstvenih poteškoća vraća se u Dubrovnik, gdje se zapošljava u Dubrovačkom vjesniku. Bavio se i poezijom.
U članku “Novinar” opisuje Francuza Pascala Prousta koji “nepomično poput kipa (stoji) na manjoj terasi našega lapadskoga stana, okrenutoj brdu Petka, sumornoga pogleda uprtoga negdje u daljinu. Izgledalo je kao da iskazuje svu tugu i bol danoga trenutka čitavoga puka…” Granate su tim jesenskim danima odjekivale Dubrovnikom i njegovom okolicom. Bautović navodi da Pascal Proust ima 35 godina, da govori engleski, talijanski, (naravno) francuski, te ponešto hrvatski. Iako je već bio na ratištu u Africi bio je šokiran vukovarskom zbiljom koju je ovjekovječio perom i kamerom. I zadivljen hrabrošću branitelja.
Dubravko Bautović, Antin sin, doveo je u stan Pascala koji je bio gladan i u pohabanoj odjeći. Svako jutro je Pascal, koji je našim braniteljima na Srđu nosio hranu i vodu (što je bio popriličan rizik, jer je teren makija i kamenjar, te je neprijatelju lako moguće pogoditi nosače, op., T.T.), te na povratku svoj topli kruh dijelio djeci i starcima. Posebno se radovao djeci. Do zadnjega časa je odbijao povjerovati u mogućnost pada Vukovara. Obećao je da će nakon rata posjetiti Dubrovnik i donijeti novine u kojima je izvješćivao o ratu u Dubrovniku.
Bautović vjeruje u glasine da je taj dobri čovjek poginuo u prometnoj nesreći na tlu Italije. Postoji vrlo solidan istoimeni glazbenik Pascal Proust (1959.) koji po godinama odgovara, ali njegovu detaljnu biografiju nisam pronašao.
Od drugih Bautovićevih priča preskačem onu o Michelangelu nadbiskupa Becadellija, i obiteljima Stjepović Skočibuha, Bizzaro i Lichtenberg, te Facenda i Gozze.
Spominje slučaj dobroga svećenika Slovenca Kosta Selaka (1893. – 1968.) koji je nastojao u vrijeme Drugoga svjetskog rata pelješke taoce pomoći, dojaviti rodbini o njihovom stanju, izmoliti Talijane da ih oslobode. Bautović to vrlo detaljno opisuje, navodi i imena talaca.
Selak je bio vrstan glazbenik, čak i skladatelj. Taoci su od Talijana dobivali hranu redovno, i to unatoč općeraširenoj gladi na Pelješcu!
U Dubi Stonskoj (ima i Duba Pelješka prema Trpnju, te još jedna op., T.T.) glavar sela Jakov Balović (Jakiša) optužen je da nije prijavio prolazak partizana. Kada je ušao u prostoriju gdje se nalazila Gospina slika kleknuo je i molio na latinskome. Talijani su ga odlučili pustiti na slobodu. Nakon toga se skrivao sve do kraja rata, toliko mu je (opravdano, jer mogli su ga ubiti) strah “ušao u kosti”.
O Rudimiru Rudolfu Roteru Progonskom (1893., Potomje na Pelješcu, – Dubrovnik, 1959.), koji je za vrijeme rata spasio židovsku obitelj kolege novinara Alberta Koena (Koen stradao 1943. u Lici kao novinar Vjesnika) ne ću ovdje pisati jer stvar je poznata, kao i da je Roter dobio posmrtno nagradu “Pravednik među narodima” koju daje izraelski Yad Vashem.
Zanimljivo je i kako se krojila trasa pelješke autoceste, koju je sanjao i gurao već poznati pred(svjetsko)ratni kulturni radnik i političar Nikola Zvonimir Bjelovučić (1882. – 1952.). Tu je pomogao oko ceste i hrvatski republički ministar Marin Cetinić (1915. – 1996.), koji je obnašao kasnije i visoke funkcije u državi, bez obzira što je po zanimanju bio postolar. O Cetiniću i njegovim ratnim grijesima sam već pisao u Hrvatskom fokusu. Na gradnji ceste našao se i vrstan novinar, odličan pisac, muktaš i kupidrug, te nažalost politički Jugoslaven Miljenko Smoje. Napisao je tada zabavan članak u Slobodnoj Dalmaciji o Janjini “Velike brige maloga Pariza”. Bila je Janjina iza 1930. napredna općina, te kao središte poluotoka imala brojne uslužne djelatnosti, trgovine, mesnice i Građansku školu. Od Janjine sjeverno Pelješani su ikavci.
Smoje je zapravo imao zadatak pisati o Dubi Trpanjskoj, te školjkarstvu njenih iseljenika na obalama Missisiippija, SAD. O lokalnim oriđinalima Meštru Matu, Papagalu i osobama koja ne bi spadale pod oriđinale, Bebu Burinu i glazbeniku Karlu Sakiću ne ću pisati, ali napominjem da ih Bautović prikazuje opširno, toplo i u lijepom svjetlu.
Vrijedne etnografske podatke koje donosi Bautović dajem u drugome članku.
(Nastavak slijedi)
