Glava kasnorenesansnog lava prilično je velika na ulazu u privatnu kuću na Boninovoj, pored ljetnikovca Stjepović
Spolije su kameni ulomci, građevinski ili dekorativni, umetnuti u novo zdanje. Osobito su zabavni na kućama u Vidu kod Metkovića, koje antičke natpise i grobove vole “slagati” u kuće, pa čak i kao kod senzacionalnoga nalaza kod Plećaša u štale za četveronožne pomagače, tj. mazge, konje, krave, ovce, koze i slično.
Povjesničar rekonstruira, manje ili više uspješno neku epohu, slično radi prirodoslovac, ali i povjesničar umjetnosti i arheolog.
Kamene spoije (uzidi, umetci) mogu nam otkrit dio Dubrovnika nestalog u velikom potresu 1667., a što se tiče crkve svetoga Vlaha u požaru iz 1706.
Zašto tih elemenata nema više. Tri su razloga. Neki su oštećeni, drugi nisu odgovarali ukusu vremena, tj. djelovali su barbarski. Treći su poslužili kao temelji kuća, ili običnih zidova, ili su bačeni kao neuporabljivi.
Već sam pisao o jednom “barbarskom” kipu sv. Vlaha koji se sad nalazi u crkvici sv. Ivana Krstitelja na Srednjem konalu.
Kameni lav koji guta čovjeka
Na Pilama na rubu kuće Ercegovića nalazi se kameni lav koji guta čovjeka. Lav je očito bio kapitel. Stilska obilježja sliče na Apuliju (Pulja, južna Italija), u kojoj se miješaju bizantski, arapski i talijanski utjecaji.
Iz te pokrajine je Eustasio di Bartolomeo di Trani (kraj XII./XIII. stoljeće), tvorac dubrovačke katedrale srušene u potresu 1667. godine.
Katedrala u Traniju bila joj je vrlo slična. Dubrovačka je imala kupolu, bila visočija i elegantnija. Zato je vjerojatno i propala, uz činjenicu da je na nasipu. U blizini naše dubrovačke katedrale pronašli su i rimski sarkofag (3 ili 4 stoljeće), bez ukrasa koji je poslužio za nasipanje temelja za pločnik. Naš lav nije sličan onome u Traniju, koji također jede neko biće sa ljudskom glavom. Stilizacija grive (djelomice trokutasta valovita) je kao u Gaiambone de Bissone u Parmi koji je radio 1281.
Franjevački samostan na Pilama spominje se 1235. godine. Nije zaludu na mjestu današnjega hotela Imperial, franjevački samostani bili su i prenoćišta za putnike. Srušen je 1317. u doba rata Dubrovnika i srpskoga kralja Uroša II. Milutina. Da se neprijatelj ne učvrsti, Dubrovčani su porušili samostan, pa tek onda poslali izaslanika (poklisara) da od Pape traži dopust za rušenje.
Žućkasta boja kamena znači da je vapnenac sa Korčule ili iz okolice Dubrovnika koji s vremenom dobije žućkastu patinu.
Ipak može biti da griješim, jer je jedan akant (mediteranska biljka čiji list je služio kao model za ukrase na kamenu) oštećen.
Dosta velika je glava kasnorenesansna lavlja na ulazu u privatnu kuću na Boninovu, pored ljetnikovca Stjepović. Iako je Vice Stjepović Skočibuha (1534.-1588.) kupovao slike iz Tizianove radionice kipovi na njegovim ljetnikovcima su osrednji.
Nije uspio kupiti plemstvo za sebe i svoje sinove; poslije su vlastela za manje novce dopuštali puno nižim rodovima da se uspnu, ali to je barokna priča. Imao je ljetnikovac na otoku Šipanu, na Boninovu (gdje se lako vidi “akostavanje” brodova u Gružu), te kuću u Restićevoj koja je vrlo lijepa, ali nevidljiva u uskoći ulice. Na vratima su kao ukras uklesani brodovi karake.
Vjerojatno je nakon paleži ljetnikovca od strane Crnogoraca i Rusa odnešena glava da ukrasi predvorje nekog novog bogataša.
Je li bila dio nekog zidnog ili vrtnog ukrasa ne znam, indikativno je da ima nosivi element.
Treći lav u Strossmayerovoj ulici pored jezuita (isusovaca) ima ljudske oči i nevješt je renesansni uradak. U podnožju je renesansni akant(us), vrlo umiješno napravljen koji je svakako bio dio većega vijenca na nekom samostanu ili crkvi.
O dva stilizirana lava u Zamanjinoj ne ću trošiti riječi, kao ni o židovskom lavu koji je sad na Pilama, i drugi. Toga ima još…
