Kolonijalne sile prouzrokovale su veliku smrtnost domorodaca

Europski su gubici primarno bili uzrokovani nemilosrdnom klimom i bolestima na koje njihov imunitet nije bio spreman

• George Orwell me sjetio Burme. Ponašanje kolonijalnih sila bilo je grozno. Kad smo kod Belgijaca u Kongu, koliko ih je umrlo od tropskih i sličnih bolesti ili poginulo od domorodaca?

– Točan broj Europljana koji su umrli u Kongu od bolesti ili u sukobima s domorocima nije precizno i jedinstveno dokumentiran u obliku jedne konačne brojke, no povijesni izvori, memoari i zapisi kolonijalne vojske (Force Publique) pružaju jasan uvid u razmjere tih gubitaka.

Usporedba s katastrofalnim posljedicama po lokalno stanovništvo, gdje se procjenjuje da je zbog brutalnosti, izgladnjivanja i bolesti umrlo između 2 i 10 milijuna Kongoanaca, pokazuje da su gubici među bijelim kolonizatorima bili brojčano neusporedivo manji, ali vrlo visoki u postocima u odnosu na njihovu ukupnu prisutnost na terenu.

Smrtnost od tropskih bolesti (Glavni uzrok)

U ranom razdoblju (od 1885. do početka XX. stoljeća), Kongo je među Europljanima imao reputaciju “grobnice bijelog čovjeka”.

• Postotak smrtnosti: Tijekom 1890-ih godina, godišnja stopa smrtnosti među bijelim službenicima, vojnicima i misionarima kretala se između 7 % i 10 %. To znači da je svake godine umirao otprilike svaki deseti Europljanin u Kongu.
• Glavni ubojice: Najveći dio tih smrti uzrokovale su tropske bolesti, u prvom redu malarija, žuta groznica, bolest spavanja (tripanosomijaza) te teški oblici dizenterije.
• Ukupni red veličine: Budući da je ukupan broj Europljana (Belgijaca, ali i unajmljenih Talijana, Skandinavaca i Britanaca) u Kongu krajem 1890-ih iznosio tek oko 1.500 do 2.000 ljudi, broj preminulih od bolesti mjerio se u stotinama (procjenjuje se između 1.000 i 1.500 žrtava) tijekom cijelog razdoblja osobne vlasti kralja Leopolda II.. Otkrićem i redovitom upotrebom kinina, ta se smrtnost drastično smanjila nakon 1905. godine. Poginuli u sukobima s domorocima

Suprotno kolonijalnoj propagandi koja je prikazivala stalne “napade divljaka”, bijeli kolonizatori su rijetko stradavali u izravnim bitkama jer su posjedovali golemu tehnološku i vatrenu nadmoć (poput strojnica Maxim).

• Vojni gubici: U redovima kolonijalne vojske Force Publique, ogromnu većinu vojnika činili su sami Afrikanci, dok su Europljani bili isključivo časnici. Prema sačuvanim vojnim izvješćima, u stalnim pobunama lokalnih plemena protiv “gumenog terora” (poput velikih pobuna naroda Yaka ili Tetela) poginulo je nekoliko desetaka belgijskih i europskih časnika.
• Ubijeni državni agenti i trgovci: Određeni broj belgijskih agenata koji su upravljali postajama za prikupljanje gume ubijen je iz zasjede ili u trenucima kada bi lokalno stanovništvo, dovedeno do ruba očaja zbog mučenja i uzimanja talaca, organiziralo osvetničke napade. Te su brojke također relativno male i kreću se u stotinama kroz nekoliko desetljeća. Europski su gubici primarno bili uzrokovani nemilosrdnom klimom i bolestima na koje njihov imunitet nije bio spreman, dok je uništenje ljudskih života s druge strane – ugnjetavanjem i izrabljivanjem domorodaca – bilo sustavno, masovno i neusporedivo veće.

Ako vas zanimaju dodatni detalji, možemo istražiti kako je funkcionirao sustav kvota za gumu ili kako su strani misionari i novinari (poput Rogera Casementa i E.D. Morela) na kraju razotkrili te zločine svijetu.

Medicinska pomoć
● Preveliki mi je raspon od 2 do 10 milijuna. Kongoanci su umirali i od gladi, te zaraznih bolesti. Jesu li im Belgijci medicinski pomagali i otvarali škole?

– Da, Belgijci su u Kongu organizirali medicinsku pomoć i otvarali škole, no motivacija i stvarni doseg tih mjera drastično su se razlikovali kroz povijest i ovisili su o političkim i ekonomskim interesima kolonizatora.

Razdoblje kolonijalizma u Kongu strogo se dijeli na dvije faze: brutalnu privatnu vlast kralja Leopolda II. (1885.–1908.) i znatno organiziraniji, birokratski Belgijski Kongo pod izravnom upravom države Belgije (1908.–1960.). Tek u toj drugoj fazi razvija se sustavna infrastruktura.

Medicinska pomoć: “Model kolonije” s mračnom svrhom

Nakon što je Belgija 1908. preuzela Kongo, država je, u suradnji s katoličkim misijama i velikim rudarskim kompanijama (poput Union Minière), izgradila mrežu bolnica i dispanzera. Pred kraj kolonijalne vladavine, Kongo je imao jedan od najboljih zdravstvenih sustava u supsaharskoj Africi.

Međutim, ta je medicina imala vrlo jasan i pragmatičan cilj: očuvanje radne snage.

• Borba protiv bolesti spavanja i malarije: Početkom 20. stoljeća, epidemija bolesti spavanja (tripanosomijaza) prijetila je potpunim uništenjem radne snage u rudnicima i na plantažama. Belgijci su uveli masovne, prisilne programe testiranja i liječenja kako bi spasili ekonomiju kolonije.
• Nepovjerenje domorodaca: Lokalno stanovništvo često je bježalo od kolonijalnih liječnika. Budući da su Europljani donijeli mnoge nove viruse, a rane metode liječenja (poput agresivnog lijeka atoksila) uzrokovale sljepoću kod dijela pacijenata, kongoanski narod je zapadnu medicinu u početku doživljavao kao neku vrstu “biološkog ratovanja”.
• Namjerni nedostatak obrazovanja: Iako su izgrađene stotine bolnica, Belgijanci nisu dopuštali Kongoancima da postanu liječnici. Bilo im je dopušteno školovanje isključivo za bolničare i medicinske pomoćnike. U trenutku proglašenja neovisnosti 1960. godine, u cijelom Kongu nije postojao niti jedan jedini domaći diplomirani liječnik.

Školstvo: Masovno osnovno obrazovanje bez elite

Belgijski pristup školovanju bio je definiran kolonijalnom krilaticom: “Pas d’élites, pas de surprises” (“Bez elite, nema iznenađenja”).

• Visoka pismenost na dnu: Školovanje je gotovo u potpunosti prepušteno katoličkim i protestantskim misijama. Belgijski Kongo je do 1950-ih imao jednu od najviših stopa upisa u osnovne škole u cijeloj Africi. Više od polovice djece imalo je pristup osnovnom opismenjavanju.
• Zabrana visokog obrazovanja: Cilj je bio stvoriti poslušne radnike, pismene administrativne činovnike (tzv. évolués) i obrtnike koji ne će preispitivati kolonijalnu vlast. Srednje škole bile su rijetke i strogo kontrolirane, a pristup sveučilištima bio je praktički blokiran sve do sredine 1950-ih.
• Rezultat u trenutku neovisnosti (1960.): Kada je država s preko 14 milijuna stanovnika iznenada dobila neovisnost, u cijeloj zemlji bilo je manje od 30 kongoanskih fakultetski obrazovanih građana.

Rezime

Pomoć je postojala i infrastruktura je bila impresivna za afričke standarde tog vremena, ali ona nije bila čin humanosti, već kolonijalnog menadžmenta. Ljudi su liječeni i opismenjavani kako bi bili produktivniji radnici, dok im je sustavno uskraćivano napredno znanje kojim bi mogli sami upravljati svojom zemljom.

Ako želite, možemo detaljnije pogledati kako je izgledao nagli odlazak Belgijanaca 1960. godine i kakav je kolaps zdravstva i uprave uslijedio jer Kongoanci nisu bili obučeni da preuzmu vodstvo.

Teo Trostmann