Pašićeva standardna tarifa za “sređivanje” državnih koncesija, ugovora ili subvencija iznosila je između 10 i 20 posto od ukupne vrijednosti državnog posla
- Što povezuje Radomira Radu Pašića?
– Sina političara Nikole Pašić i velikog dubrovačkog brodovlasnika Božu Banca, Zagreb i međuratno pomorstvo, odgovor upućuje na osnivanje i poslovanje Jugoslavenskog Lloyda d.d. sa sjedištem u Zagrebu, najvećeg prekooceanog brodarskog poduzeća u Kraljevini Jugoslaviji.
Ključne veze i povijesni kontekst
- Sjedište u Zagrebu: Poduzeće Jugoslavenski Lloyd d.d. osnovano je 1929. godine spajanjem Atlantske plovidbe Ivo Račić i Blansko-banske plovidbe. Iako je brodovlje operiralo s Jadrana i iz Londona, administrativno sjedište tvrtke namjerno je postavljeno u Zagreb (tadašnje jako financijsko središte). Tvrtka je održavala redovite prekooceanske teretne linije za Sjevernu i Južnu Ameriku.
- Božo Banac kao pokretač: Legendarni dubrovački i cavtatski brodovlasnik Božo Banac bio je ključna figura, generalni direktor i većinski dioničar Jugoslavenskog Lloyda. Banac je smatran jednim od najmoćnijih kapitalista u državi koji je poslovao na relaciji London – Zagreb – Dubrovnik.
- Rade Pašić i politička sprega: Uplitanje obitelji Pašić (posebno korumpiranog sina Rade Pašića te njegova oca Nikole) s krupnim brodovlasnicima poput Banca u historiografiji i publicistici (npr. u zapisima Miroslava Krleže ili Zvonimira Kulundžića) često se navodi kao školski primjer političke korupcije i sprege vlasti i kapitala.
- Državne subvencije: Kako bi prekooceanska plovidba opstala i dobila monopol nad pomorskim linijama, Banac i njegovi partneri trebali su političku podršku u Beogradu. Rade Pašić je, koristeći očev utjecaj, posredovao u dobivanju golemih državnih subvencija i poreznih olakšica za povlaštena brodarska društva, uzimajući pritom goleme provizije, što je redovito preraslo u parlamentarne skandale.
- Koliko je novaca Rade Pašić izvukao na ime subvencija i sl.?
– Točan iznos koji je Radomir Rade Pašić izvukao isključivo na ime pomorskih subvencija i u sprezi s brodovlasnicima poput Bože Banca teško je precizno izolirati u jednu brojku, jer se radilo o tajnim provizijama, “šapovima” i paketima dionica dobivenih za političke usluge. No, povijesni izvori i parlamentarne istrage iz tog vremena procjenjuju da su se njegove ukupne korupcijske operacije mjerile u stotinama milijuna tadašnjih zlatnih dinara, što bi danas vrijedilo stotine milijuna eura.
Uvid u razmjere i mehanizme njegove zarade kroz državni proračun otkriva sljedeće ključne podatke:
Mehanizam pljačke preko pomorskih subvencija
Brodovlasnički konzorcij okupljen oko Bože Banca (kasnije Jugoslavenski Lloyd u Zagrebu) ovisio je o monopolima i državnoj blagajni. Između 1920. i 1925. godine, Ministarstvo saobraćaja Kraljevine SHS isplaćivalo je goleme godišnje subvencije povlaštenim brodarima.
- Radina tarifa (Provizija): Rade Pašić nije bio registrirani vlasnik brodova, već je djelovao kao politički posrednik. Njegova standardna tarifa za “sređivanje” državnih koncesija, ugovora ili subvencija iznosila je između 10 % i 20 % od ukupne vrijednosti državnog posla.
- Besplatni paketi dionica: Kao nagradu za osiguravanje državnog monopola i subvencija, krupni kapitalisti (među kojima se u oporbenom tisku i istupima političara poput Svetozara Pribićevića i Stjepana Radića redovito spominjao ovaj krug) darovali su Radi Pašiću osnivačke dionice. Na taj način, on je izvlačio novac kroz redovnu isplatu dividendi financiranih izravno iz proračuna.
Usporedba s drugim dokazanim aferama
Kako biste lakše shvatili koliko je stotina milijuna dinara tada značilo, evo konkretnih i dokazanih brojki iz drugih afera koje su se paralelno odvijale i u kojima je proračun izravno oštećen:
- Afera s reparacijskom stokom (1921.): Rade Pašić i njegov partner Radivoj Hafner kupili su od države stoku dobivenu na ime njemačke ratne odštete po smiješnim cijenama (npr. vola za 1510 dinara, dok mu je tržišna vrijednost bila preko 2500). Ova afera izravno je koštala državu i seljake čak 136.000.000 tadašnjih dinara.
- Afera s engleskim puškama: Prilikom posredovanja u nabavi 500.000 pušaka za vojsku, Rade je tražio toliku proviziju da su engleski investitori u Londonu službeno prosvjedovali, a ugled države u financijskom središtu (City of London) potpuno je propao.
- Utaja poreza: Iako je kroz ove poslove i subvencije postao multimilijunaš, službeni zapisnici iz onog vremena (detaljno opisani u povijesnim knjigama o korupciji) dokazuju da Rade Pašić godinama državi nije platio niti jedan jedini dinar poreza.
Opozicijski zastupnici u Narodnoj skupštini često su isticali da je proračun Kraljevine SHS zapravo bio “privatni bankomat” obitelji Pašić. Kad god bi se Rade našao u kockarskim dugovima u Parizu ili Monte Carlu, država bi kroz fiktivne subvencije, “dispozitivne fondove” ili preprodaju državnih mjenica osigurala milijune za pokrivanje njegovih privatnih hirova
- Zašto komunisti nisu dirali Radu Pašića?
– Komunisti nakon dolaska na vlast 1945. godine doista nisu likvidirali niti zatvorili Radomira Radu Pašića. Dopustili su mu da mirno živi u Beogradu, a nakon smrti 1964. godine čak je pokopan u obiteljskoj grobnici na Novom groblju.
Razlozi za takav naizgled neobičan oprost prema čovjeku koji je bio sinonim za korupciju i kapitalističku trulež međuratne kraljevine leže u čistom političkom pragmatizmu nove vlasti:
- Bio je idealan “živi dokaz” truleži starog režima
Komunistička propaganda gradila je svoj legitimitet na tvrdnji da je Kraljevina Jugoslavija bila nepravedna, korumpirana i propala država (tzv. “versajska tvorevina”).
- Živa antireklama: Rade Pašić bio je personifikacija svega lošeg u starom sustavu. Komunistima je više vrijedio živ, oronuo i osiromašen u Beogradu kao dokaz “propasti buržoazije”, nego mrtav.
- U narativu KPJ-a, on je bio hodajući dokaz da je bivša vlast kralja i radikala krala vlastiti narod.
- Oduzeta mu je sva imovina (Nije više bio prijetnja)
Nove vlasti primijenile su ekonomsku likvidaciju umjesto fizičke. Kroz zakone o nacionalizaciji i konfiskaciji, Radi Pašiću je oduzeto apsolutno sve što je posjedovao: vile, udjeli u poduzećima, dionice i novac.
- Ostavljen je bez ikakve ekonomske moći. Pred kraj života bio je toliko siromašan da je bio prisiljen prodati mramorni kip (bistu) s groba vlastitog oca Nikole Pašića talijanskom kolekcionaru kako bi preživio. Čovjek bez novca i moći za komuniste više nije predstavljao opasnost.
- Nije imao nikakvu političku težinu niti ideologiju
Za razliku od drugih emigranata ili političara iz bivšeg režima, Rade Pašić nikada nije bio ideološki obojen.
- Njega nikada nije zanimala politika, stvaranje opozicije, niti rušenje komunizma. Njegova jedina “ideologija” tijekom cijelog života bio je novac i raskošan život.
- Budući da se nakon Drugog svjetskog rata ponašao potpuno pasivno i tiho, nova državna sigurnost (UDBA) ga nije smatrala državnim neprijateljem.
- Nije okrvavio ruke u Drugom svjetskom ratu
- Rade Pašić je početak rata proveo u Zagrebu, no brzo se vratio u okupirani Beograd gdje je rat proveo “ispod radara”, ne miješajući se u sukob četnika, partizana i Nijemaca. Bez izravne krivnje za ratne zločine ili aktivnu kolaboraciju, s pravnog stajališta novih vlasti nije bilo osnove za strijeljanje
- Politički bijeg pred rat
U osvit Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji (početak 1941. godine), Rade Pašić je procijenio da će Beograd biti prva meta njemačkog napada. Vodeći se isključivo osobnim kukavičlukom i potragom za sigurnijim mjestom, spakirao je kofere i pobjegao u Zagreb. Vjerovao je da će u glavnom gradu Banovine Hrvatske biti pošteđen ratnih razaranja.
Luksuzni smještaj kod Bože Banca
U Zagrebu ga je primio i udomio Božo Banac, dioničar i direktor Jugoslavenskog Lloyda s kojim je Pašić godinama surađivao na izvlačenju državnih subvencija. Banac je posjedovao raskošne nekretnine i održavao jake veze s financijskim i političkim krugovima u Zagrebu. Rade je kod njega uživao u komforu, vjerujući da je na sigurnom. Kad je shvatio opasnost ukrcao se na vlak i otišao u Beograd.
