Politika Londona bila je dvojaka: posvađati države jugoistočne Europe ili ih ujediniti u jedan blok
Živko Avramovski (Neprošteno kraj Tetova, 23. X. 1926. – Beograd, 9. XI. 2020.) sabrao nam je lijepe povijesne izvore o stavu britanskoga poslanstva o kraljevini (SHS) Jugoslaviji.
Za 1925. piše “ukoliko bi Rusija u bilo koje doba prodrijela u Rumunjsku, tada bi mogla pripojiti Jugoslaviju. To međutim nisu problemi neposredne budućnosti, ukoliko se uopće ikada i pojave (totalno kriva procjena, čak i kratkoročno tj. na deset i dvadeset godina fulano, op. T.T.). Ali zasad ona jedino mora strahovati od agresije Italije…, međutim, ima malo opravdanja za takva strahovanja, jer Dalmacija ima tek nešto više od sentimentalne značaja za Italiju (sasvim netočno, fašisti su osvojili vlast upravo na nezadovoljstvu Talijana što su na kraju Prvoga svjetskog rata ostali bez obećane im Dalmacije; i to baš obećane od strane Londona!), osim iz razloga pomorske strategije. I malo je vjerojatno da bi Italija ponovno okupirala Albaniju (toliko naivni Englezi nisu, baš je Albanija glavna meta talijanskoga imperijalizma)”. “Njena osjetljivost (Jugoslavije) na namjere Rima i Atene pomiješana je s karakterističnim i intenzivnim nacionalističkim osjećajem, što ju čini tvrdoglavim i teškim sugovornikom.”
“Njen ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić (1876.-1949.), predsjednik Lige naroda /tj. UN/ 1926./27.), premda slabog karaktera i neiskren, ambiciozan je i tašt. Zbog toga je moguće ohrabriti ga (Britanci vole korisne budale, op. T.T.) da potakne stvaranje Balkanskoga pakta. Gospodin Ninčić bi nedvojbeno rado odigrao ulogu ujedinitelja Balkana.”
Tu je politika Londona na vagi; posvađati države jugoistočne Europe, ili ih ujediniti u jedan blok. Cijela politika toga doba je fluidna, pa i stranaka u Jugoslaviji.
“Srbija je imala dovoljno iskustva s ruskom intervencijom i turskim intrigama u predratnim danima, a da ne bi bila nepovjerljiva prema ponudama prijateljstva sa te strane.”
Pomanjkanje dobre volje
Britanac naglašava da su englesko-jugoslavenski odnosi izvana srdačni, ali da vlada izbjegava zaključiti sporazum o ratnim dugovima Britaniji, te da se radi o “pomanjkanju dobre volje, tako urođeno ovoj zemlji, što onemogućava ili otežava vođenje ozbiljnih poslova.”
Jasno, ne spominje dvoličnu i sebičnu englesku politiku, te krakove njene špijunaže već se nada “da će neki prosvjećeniji režim imati širi vidokrug od balkanskoga, ali … trenutno se ne vidi tko bi od jugoslavenskih državnika mogao bitno poboljšati standarde administrativne efikasnosti i morala, ili da se uzdrži od te orijentalne strasti za intrigama, koja je urođena svim balkanskim političarima.”
“Početkom godine došlo je do incidenta u koji su bili uključeni kralj Aleksandar i sir Alban Young (britanski poslanik u Jugoslaviji 1919.-1925.), oko navodnog prijedloga podjele Albanije između Italije i Jugoslavije”. Odgovornost su Englezi pokušali prebaciti na Italiju, ali talijansko poslanstvo se ogradilo od svega.
SPC je pokušala osigurati podršku jugovlade u sporu sa Čehoslovačkom oko jurisdikcije nad pravoslavcima u Čehoslovačkoj i potkarpatskoj Ukrajini. Prešutno je Čehoslovačka to dopuštala niškom episkopu Dositeju, ali se prestrašila brojnošću preobraćenika na srpsko pravoslavlje. Ipak vlada Kraljevine SHS se nije umiješala.
Odnosi između Engleske crkve i SPC-a također su srdačni. Gibraltarski episkop posjetio je prošle jeseni Karlovce (Srijemske), i tom prigodom razmijenio mišljenja sa sudionicima sinoda SPC-a.
Pričešćivanje
Zanimljivo je da je na Božić (po gregorijanskom katoličkom kalendaru) beogradski patrijarh Dimitrije Pavlović pričestio u Beogradu američkoga veleposlanika i više anglikanaca.
U poglavlju o odnosima Jugoslavije i Velike Britanije opet se konstatira da odnosi nisu tako dobri kako bi mogli biti, prvenstveno iz ekonomskih razloga, ali i zbog arogantnoga držanja kraljevine prema svim strancima uključujući i Britance. Vlada SHS … sastavljena je od profesionalnih političara, korumpiranih, neobrazovanih i niskih moralnih kriterija, ima netočnu predodžbu o svome značaju (je li Velika Britanija stvarno velika, op. T.T.)?
Krajem 1924. izvjesne londonske krugove je uznemirila knjiga Ljubomira Ljube Jovanovića (1865.-1928.), zvani Patak, kraljeva bliskog čovjeka i masona.
“Krv slovenstva”. U toj knjizi on tvrdi da je od Pašića doznao da neke osobe imaju prijeći granicu i izvršiti atentat na Franza Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914. Usprkos naredbi pogranične vlasti su ih propustile, te je srbijanski poslanik u Beču “na svoju ruku” (?) upozorio na opasnost austrougarskoga ministra financija Bilynskoga.
Provedena je antisrpska kampanja u tisku u kojoj se istakla legendarna Edith Durham, inteligentna pustolovka amazonka, zaštitnica albanskoga naroda. Čak je i srbofil Seton William Watson (1879.-1951.) zatražio objašnjenja od Nikole Pašića. Jugoslavenski ministar vanjskih poslova Ninčić nikada nije o tome razgovarao s britanskim veleposlanikom, niti je Pašić ikad dao obećani odgovor. Možda je iza toga stajao kralj Aleksandar, i možda je baš to ubrzalo Pašićevu smrt, a ne afere sina mu Rade i kraljevo odbacivanje.
Protjerivanje konzula Mason-Moncka
U Crnoj Gori djeluje engleski konzul, i to baš na Cetinju, staroj prijestolnici. Kraljevina SHS je smatrala da konzul pokazuje preveliko razumijevanje prema antisrpskoj (tj. federalističkoj stranci), te je zatražila od Velika Britanije da povuče konzula. Britanija je to odbila, ali nakon nekoga vremena to jest učinila. Trebalo bi istražiti tu osobu: Georgea Churchilla Mason-Moncka (na slici).
Velika Britanija je prosvjedovala kada je 27. 9. 1924. Kraljevina SHS produžila teritorijalne vode na 6 milja, tražeći da to bude 3 milje. U to vrijeme su jednim ratnim brodom Britanci šetali Dunavom, nervirajući Srbe i Mađare.
Oni su po megalomaniji nadmašili i Srbe.
Za 1925. opet griješe, tvrde da je Jugoslavija stabilna i da nema opasnosti od hrvatskoga separatizma. Ipak se ističe da vlada antipatija između Hrvata i Srba zbog različite vjere, tradicije, kulture. Hrvatski prijezir prema srpskom balkanskom mentalitetu i srpsko smatranje Hrvata proaustrijancima nisu sve. Zagreb je kao trgovački (valjda i financijski i industrijski) centar žrtvovan Beogradu, i s Dalmacijom dijeli osjećaj da Beograd protežira vardarsku, a ne jadransku orijentaciju. Nepovoljan kurs dinar kruna, porezi, carine iritiraju Hrvate i Slovence. Hrvati inzistiraju na korupciji i neefikasnosti centralne vlade, ali ni oni sami nisu ništa bolji.”
Konstatira da je Dalmacija bila najsiromašnija zemlja Austro-Ugarske, te da je veliko iseljavanje iz nje. Talijani kojih ima samo 12.000, naspram 80 % Hrvata i 16 % Srba čine velike teškoće Kraljevini SHS. Prometnice i turizam bi oživili Dalmaciju.
U Bosni je netrpeljivost među trima narodima, ipak viša po autoru između kršćana i muslimana. Hrvati glasuju za HSS, Muslimani (Bošnjaci) za JMO kojoj je na čelu dr. Spaho, Srbi za radikale. U zemlju BiH se više ulaže nego iz nje uzima. Autor priznaje velika poboljšanja koja je izvršila Austro Ugarska.
Uprava je u Kraljevini SHS neefikasna, loše organizirana i korumpirana. Dok je u predratnoj Srbiji bilo 40.000 državnih službenika, danas kraljevina ima 280.000 činovnika, iako je broj stanovnika povećan u odnosu na Srbiju samo tri puta.
Jeziva je tablica nepismenosti koja pokazuje nepismenost u tzv. južnoj Srbiji od 83,88 %, BiH 80,55 %, Crnoj Gori 65,91 %, sjevernoj Srbiji 65,44 %, Hrvatskoj i Slavoniji 32,10 %, Vojvodini 23,30 %, Sloveniji 8,85 %.
Ni s jednom od sedam država s kojima Jugoslavija graniči odnosi nisu zadovoljavajući (jasno, srpske aspiracije na dijelove Albanije, Pečuh. Solun, Korušku te otimanje dijelova etnički mađarskih, bugarskih, albanskih ne mogu stvarati ljubav i povjerenje, op. T.T.).
Srpski žandari su 8. kolovoza 1925. ubili blizu granice jednoga rumunjskoga vojnika koji je krao krumpire. I to je država s kojom su Srbi u dobrim odnosima, nema šverca, banditizma, teritorijalnih prijepora. Ubiti čovjeka radi patata!
