Humor mu pomaže da preživi stvarnost. Ili ipak nije sve tako crno!
Nino Škrabe oslikava našu stravnost (nije tipfeler, stravnost) pomalo HISTRIONSKI groteskno, kao što je Goya slikao Pogreb sardine, ili Orwell Životinjsku farmu, Kovačić žabare, Matoš drage naše “savremenike”, Tenžera samoupravljače…
Stjepan Nino Škrabe rođen 1947. (Jastrebarsko); diplomirao komparativnu književnost i germanistiku. Prvi novinski tekst objavio 1962. Godine 1968. pokrenuo je “amatersko” kazalište u Jaski!
Iako se proslavio kao redatelj od 1978. do 2007. je radio u osnovnoj školi u Jastrebarskom.
Živo vrelo Škrabove kajkavštine
Sa Senkerom i Mujičićem stvara mjuzikl O’Kay, Domagojadu, Novelu od stanca (naravno Držićevu!), Trenk iliti divlji baron, Kavana Torso.
Boris Senker (Zagreb, 1947.) zapravo dolazi iz Pule, po muškoj liniji je Austrougar. Anglist i sveučilišni profesor Tahir Mujičić (Zagreb, 1947.-Zagreb, 2026.) bio je svestran, i novinar i pisac, redatelj, scenograf, kostimograf, lutkar. Završio komparativnu književnost i jugoslavistiku.
Iz živoga vrela Škrabove kajkavštine, potpuno drugačije od fantastizirane Krležine, razvio se cijeli niz plodnih autora od kojih posebno izdvajamo Međimurca Kristijana Novaka.
Jaskanska kajkavština je specifična, bliža štokavskom uhu. Kod Karlovca su čakavske sastavnice jasne, u jaskanskom kraju ih ne osjećam.
Veseli me i književno prijateljstvo Miroslava Gavrana i Nine Škrabe, jer oni predstavljaju u odnosu na Krležu suprotnu struju koja kaže da se s manje može reći više, te da dijalozi moraju biti tečni i prirodni.
Kao profesor znam koliko verbalna iživljavanja uspavljuju i iritiraju auditorij, iako na papiru zvuče dobro.
Melankolične teme
“Dobri čovjek Bažulek” (po hrvatski Grašo, Fažolić, srbski Pasuljković), “Isus u snack baru”, “Idu svati” su melankolične teme iz tranzicijskoga života raje.
(Ne)tolerantne komedije su življe, dostojne Eulenspiegela i Boscha.
Kakav briljantan prikaz lažne ljevice i lažne desnice u provinciji (nije sve sitna riba, šefovi su velike face u metropoli) i relativno normalan (moralan) Janko Sučić tu jedini pravi čovjek.
Čovjek koji je doživio devedesete prepoznaje u Škrabovim dramama stvarne ljude, urnebes privatizacije, čemer agresije, hipokriziju kolonijalističke međunarodne zajednice, otrov medija i politike.
Ali ženski likovi su prava poslastica, nekakve Nanči, Rozi, Ploni i užasna seoska cura Cmiz – drek koja je prodala svoju dušu i tijelo za mrvice glamoura, osjećaj tekila sunrisea (mučnine) povećan na entu.
I Fani i Matilda koje su naizgled normalne biraju instinktivno (uvjetni refleks provincije) luftbalone za partnere. Žabookrečina.
Pomirba je mračna priča o ranjenim ljudima ukopanima u prošlost koji su robovi svoga ega i narcizma. Ne nudi nade. Konstantni građanski rat.
Kesselringov bizarni komad ne prenosi zaludu na Opatovinu, gdje su strahovito ljigave i manipulativne licemjerne malograđanke tetke Degen. Hiperbola je dublja, ali o tomu ne bih. Samo zahvaljujem autoru što je u šeks-pirijanski lik Moshe Rosenkranza ispirio moga omiljenoga HDZ-ovca, sredivši ga vinom od kupina. Ima li veze Eulenspiegel sa Šeksom? Ne, ali ima sa sovom.
Drago mi je što autor traži krivca u nama za našu autohtonu močvaru, iako ne krije da je cijeli svijet lud i pokvaren.
Milo mi je što se neke globalističke figure u crkvenoj “eliti” mogu prepoznati u svećeniku Vrtiprahu.
“Stoka sitnog zuba” je slika otužna naše provincije, registrature, gdje lokalni Ivica Kičmanović (učitelj Ledić) tone u živo blato (može se i druga riječ kazati) lokalne (kao kod Brešana) Mrduše Donje.
Nekako bi čovjek podnio i panonsko blato i dalmatinsko-hercegovački kamenjar i bosansko-ličku šumu kada bi znao da negdje postoji uređeni, fin i kulturan svijet koji je human i razuman.
Ali takvoga svijeta nema, i toga je Škrabe vrlo svjestan. Kao što je svjestan da se Balkana nismo otarasili a europski malograđani jesmo postali. Valjda mu humor pomaže da preživi stvarnost. Ili ipak nije sve tako crno! Makar sirov, Igor Đogić Džolan nudi nekakvu budućnost i ljudskost. Transfuziju anemičnoj Hrvatskoj. Kazao je pokojni Zvonimir Drvar (1932.-2013.) za našu elitu – lakirani krumpiri!
Hvala Miljenku Starmanu na “otkriću” Zvonimira Drvara.
Hvala Škrabi za histrionstvo!
