Rad bistre i krepke vremešne gospođe Nade Skatolini “Pripovijesti o Gradu” nije povijesni rad, već sjećanja koja imaju lokalni značaj
Rad bistre i krepke vremešne gospođe Nade Skatolini “Pripovijesti o Gradu” nije povijesni rad, već sjećanja koja imaju lokalni značaj – ali u kojima gdjegdje proplamsa timbar dubrovačke duše. Vonj i okus gorko slatkog Amarcorda našega Grada koji je u belle epoque bio obilježen talijansko francuskom i bečkom kulturom, ali i čudne simpatije za ljude na izmišljenom poluotoku Balkan koji govore sličnim jezikom.
Grad uspavan kao iz slikovnice, ali tu je i prva cementara, brodovlasnici, vlak do Sarajeva i Boke, počeci turizma, auta i autobusi.
Nekako je kod Iva Vojnovića taj Grad prepatetičan poput bombonijere sa likerom, rusulinom (neću spominjati “Imperatrix sa ženskim elementom koji poput bogomoljke ždere junaka, modernom tehnikom i latentno megalomanijom i homoerotikom danuncijevskoga tipa ), još manje je istinit Grad darovitog Saraj – lije M. Jergovića kod kojega su dvori od g.(pardon oraha) jeftini senzacionalizam markesovski (Marquez)
Ipak je taj svijet još ukočen i pretežno seljački, a u gradićima pretežno žive mali obrtnici, činovnici, sitni trgovci, pomorci.
Vratimo se Nadi Skatolini i njenom radu iz kojega ćemo izvući vrijedne detalje.
“Daška” Boža Banca
Kako čovjeka koji nije iz Grada slabo zanimaju naše butige na Stradunu, maškare, VK Jug, Družba braće hrvatskoga zmaja, lokande, fratri, ostaci vlastele, oriđinali, dinje iz Albanije to ćemo sve fino preskočiti.
“Prije Drugoga svjetskoga rata isprid Lokruma usidrio se putnički vapor “BerengaliJa” (zapravo “Berengaria” izgrađena u Hamburgu, nakon prvog svjetskog rata preuzimaju je SAD, op. T.T.). Govorilo se onda da je najveći na svijetu, da ima 42.000 tona. Svi smo se čudili. Nikad takvo čudo…
Kad bi mimo Banja (plaža) zapjenila “Daška” Boža Banca (čuveni brodovlasnik, mason, hotelijer, bio prijatelj engleske kraljevske obitelji, ali i Rade Pašića, sina vođe srbijanskih radikala Nikole, koji mu je za mito pomagao oko kredita i koncesija), veliki otvoreni gliser u kojemu su putnici stali na nogama, skupljeni iza “cakla” od prove, a đita do Cavtata trajala je…16 minuta, mi bi se arajdavali (veselili) velikim bijelim brcima od mora što ih sječe “Daška”, dok joj pola velike prove mlatara u ariji (zraku).
Kad je “Daška” bila na popravku u Holandiji (Nizozemska), pričo mi je gospar Luko Grbić, podignuta sa dizalice, pala je, a brodogradilište isplatilo Božu Bancu milijun dinara odštete, kolika je bila vrijednost nove “Daške”.
U to vrijeme lijepa kuća na Prijekome ej bila (tj. koštala, op. T.T.) 50.000 dinara, a manja navrh Prijekoga 15.000 dinara. (AI se slaže sa ovim podacima N.S.)
I danas su luksuzni automobili i jahte vrlo skupi. Ali ta Daška je lošija od najgoreg modernog glisera. Danas banane, ananas, zrakoplov, automobil zubara, doktora, ljetovanje, školu može priuštiti i proleter.
Gruž i Lapad
- Manje kuće i zemljišta: Manje obiteljske kuće ili zemljišta u predgrađima (poput Gruža ili Lapada) prodavale su se po cijenama od 30.000 do 100.000 dinara.
- Veće kamene kuće i palače: Luksuznije kamene kuće unutar stare gradske jezgre ili ljetnikovci dosezali su cijene od 500.000 pa do preko 1.000.000 dinara.
- Usporedba s plaćama: Prosječna radnička ili činovnička mjesečna plaća u to je vrijeme iznosila između 700 i 2.500 dinara.
“Dubrovački su se biskupi kupali na Lokrumu u uvali Bočina, prva špiljica desno.” (sjećam se prije 50 godina svećenika don Iva Bjelokosića koji je u sv Jakovu nosio kupaće kao golman u vrijeme dok su svi nosili Mark Spitz gaćice. Toga su Bjelokosića /don Ivo 1917.-2001./ partizani zamalo strijeljali, vjerojatno jer je bio dobar sa o. Dominikom Baračem koji je napisao knjigu o stvarnosti života u Sovjetskoj Rusiji. Bio na robiji 1945.-1957. Markantan, pomalo nalik De Niru, sjećam se da GA je fascinirala Tizianova slika “Zemaljska i nebeska ljubav”. Amore sacro e amore profano)
U poglavlju “Žene od skule” nalazi se Elza Čičin. Netočan je podatak da je prva žena u Dubrovniku koja je dovršila Gimnaziju, godine 1920.
Jelka Perić je prva Dubrovkinja koja je završila gimnaziju, također prva koja završila fakultet, također prva koja doktorirala (filozofija, Prag 1919.
Poznata je po dobrim povijesnim radovima o Šibeniku, orebićkom pomorstvu, spužvarstvu i koraljarstvu na Jadranu. Bila je feministica. Unatoč vrlo solidnim radovima i utjecaju medijskom između dva svjetska rata o njoj nisam ništa opširnije našao. Što je prava sramota za Hrvatsku, Šibenik, Dubrovnik i Dalmaciju. Ona je od stonskih Perića.
Elza Čičin radila je u financijalnoj direkciji i bila najmlađi financijski stručnjak u državi. Završila je pravo. Posjećivala je uvijek zagrebačku filharmoniju.
Elza Dolić
Wikipedia veli: DOLIĆ, Elza, rođ. Čičin, prevoditeljica (Zadar, 1. IV. 1901. – Zagreb, 1996.). Maturirala 1920. u dubrovačkoj klasičnoj gimnaziji, diplomirala 1929. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Od 1923. zaposlena u računovodstvu pri Građevinskoj direkciji, potom pri Financijskoj direkciji u Dubrovniku, a od 1928. pri Savskoj financijskoj direkciji u Zagrebu. Umirovljena 1942., nakon rata reaktivirana te radi u različnim ustanovama do umirovljenja 1954. — Prevodi stručne tekstove i beletristiku s francuskoga, engleskog, talijanskog, njemačkog i ruskog jezika. Među beletrističkim su prijevodima O braku L. Bluma (1938.), Prizemna Amerika I. A. Iljfa i E. Petrova (1939., 1946., 1964.), Knjiga za dame I. M. Bergama (1939.), Sin puka V. P. Kataeva (1946., s Ružicom Boglić), Žal Falezije R. L. Stevensona (1954.), Zaboravljeni brežuljak M. Mammerija (1958.), Osuda Paganinija A. Vinogradova (1958.), Wai-Wai N. Guppyja (1962.), četiri Turgenjevljeve novele u zbirci Tri susreta (1964.), Staljinove žrtve I. Dubinskoga (1966.; prema izvorniku Jona Emanuilovič Jakir), Nauči reći zbogom I. Middletona (1978.). Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca od njegova osnutka 1950.
Prva liječnica u Dubrovniku bila je Šibenka Katica Šupe, okulist. Diplomirala u Pragu 1923..g. Utemeljila očni odjel u Dubrovniku.
Prva Konavoka koja je maturirala na dubrovačkoj gimnaziji (oko 1929.?) bila je Luce Bratoš. Prva fotografkinja dubrovačka Jozefina Kerner, rođena u Banjoj Luci (lokativ od Banja Luka).
Nadin otac bio je darovit slikar, osobito kao crtač portreta. U Zadru slikao sa 10 godina seljake na tržnici. Sa 14 napravio kopiju Donatellova sarkofaga, što je škola uokvirila. Kad je namjesnik carski za Dalmaciju maršal David pl. Rohnfeld vidio sliku naručio je od dječaka da mu izradi portrete članova obitelji Rohnfeld i to lijepo platio sa čak 80 fjorina u zlatu.
Rohnfeld ej Ivu nudio stipendiju da studira slikarstvo, ali je mati bila protiv, jer “da su pituri disperaduni, a državna služba sikura (sigurna) i plaća u zlatu. Skatolini je proveo život kao činovnik na dubrovačkoj pošti.
Bukovac je naslikao “Gundulićev san” 1894., a Skatolinu napravio kopiju i prodao ju na zabavi u “Duštvu Anica Bošković” tobož za višu cijenu ego Bukovac original. (u to ne vjerujem, op. T.T.)
Bukovac i student
Tada je Skatoliniju bilo 22 godine. Bukovac je tad slikao plafon u dubrovačkom kazalištu, te je dozvao mladića. Isprva se naljutio i pitao ga zna li za autorska prava. Mladić je odgovorio da ne zna za to, i da mu je žao.
“Bukovac, fin, na to mu je pružio ruku, stisnuo i reko: Nije mi ž(a)o kad ste to Vi. Mladiću, tražite stipendiju, idite u Prag, upišite se na Akademiju, bit ćete u našim redovima.” Ali Ivo je bio već namješten u pošti, i vjeren ili oženjen. Radio je portrete građana Dubrovnika, ali i restaurirao vrlo uspješno stare slike.
U Gradskoj kavani bilo je skupo. Tamo su dolazili bogati Božo Banac sa društvom, Wilem Zimdin vlasnik Šeherezade idr
Malo graha rogačića lešo (kuhane mahune), biftek na gradele, crna kava i još koja ludos’ koštalo je 110 dinara, ruska salata za tri osobe 110 dinara.
Litra maslinova ulja na placi je tad bila 12 dinara.
Kiti Račić, kćer Cavtaćanina Stefija Račića (veliki dioničar Dubrovačke parobrodarske plovidbe i zet Nikole Pašića, čiju je kćer Đorđinu prozvao Pave) dolazila je iz Cavtata sama u crnoj limuzini koju je parkirak prid (Kneževim) dvorom. Vidu joj se crne glatke kose, po sredini rijez, a dva bijela češljića sa strane u kosama. Udala se ej u Beogradu za ofičala kraljeve garde, potomka stotine godišta stare gruzijske kraljevske dinastije, kneza Teimuraza Bagration Muchransky. Kratko vrijeme iza vjenčanja, vrlo mlada je umrla.
Plemići, političari, bogataši pa čak i umjetnici i znanstvenici često su izvor ljubomore puka. Ali i oni su žrtva fortune, a materijal im je lomniji od žilavoga naroda. 2Saveznici” su kod bombardiranja Excelsiora na Veliku Gospu 1944. mitraljirali i plažu Banje. (Uvijek me pitala profesorica povijesti i zemljopisa Terezija Tea Margaretić tko su bili ti piloti? Jer pogodci u Excelsior su bili zapanjujuće točni, znači namjerno su mitraljirali civile na plaži!, op. T.T.)
Nakon rata se Nada našla sama u peterosobnom stanu. Tri sobe su joj oduzeli, a u jednoj je mogla držati podstanara koji je plaćao od države određenu najamninu u visini od 1 litre maslinova ulja mjesečno.
Još je jedan od novih stanara na selo odvukao željezni bračni krevet Nadinoga oca, koji je imao secesijske ukrase. Snađi se druže!
Drugovi „široke ruke“
Dobro, bili su drugovi široke ruke i ostavili joj pola kuhinje i pola hodnika.
Vjenčanje u Dubrovniku obitelji Wregg Kalauz je najbolja storija Nade Skatolini u kojoj najjače odsijeva finoća staroga Dubrovnika. Tu su i Dulčićeva slika, i Antun Masle, i Jakov Carić i Vid Vuletić Vukasović i torta od skorupa, Milana Rešetara, kolege mi Marinka Jurice (koji je trenirao boks iako perolake konstrukcije)… Tu kratku priču valja prolegat, ali i shvatit da je život kao more, miluje, dariva, ranjava i ubija.
Kao u Sedmom pečatu čudaka Bergmana kad Smrt igra šah sa Vitezom.
Svakako Boga ne zamišljam kao šahista, a osobito mi je komična mašta Indijaca kojima jedan bog stvara, drugi razara a treći stvaranje i razaranje drži u ravnoteži. Mašta.
Wreggovi su bili poduzetnici, ali i kulturni ljudi. Sad se nećemo vezivati na Ziegler Puciće, niti na vilu Sunčanicu u ulici Branitelja Dubrovnika, ili čeljad sa lapadske obale, niti na festanjule Dubravka Kovačevića, niti na vilu Tamarix gdje je živio Ivo Kosor sa suprugom, udovicom bogataša Mitrovića. Tu bismo provukli i kapetansku kćer Teu Batinić, Olafa Jordana, Ivicu Zajeca i staroga Melka Čingriju kojemu su dopustili iz očeve vile iznijeti samo očev portret od Skatolinija.
Naravno i Melko Stanković koji je prijatelj od Splićanina Marka Uvodića.
Tu je živio i zadnji knez od Republike, Sabo Giorgi.
