Hebrangov pad bio je za Šinka jeziv déjà vu staljinističkih čistki
Odnos Andrije Hebranga i Ervina Šinka u povijesti jugoslavenske i hrvatske ljevice bio je vrlo dinamičan, a kretao se od Šinkove duboke fascinacije Hebrangom kao neustrašivim revolucionarom tijekom rata, pa sve do njihove profesionalne suradnje u državnom aparatu nakon 1945. godine.
Budući da je Šinko bio blizak Miroslavu Krleži (koji je s Hebrangom imao zategnute odnose), Šinkov pogled na Hebranga nudi jedinstvenu, humaniziranu perspektivu na ovog tragičnog političara.
- Fascinacija u “šumi”: Ratni susret
Kada je Ervin Šinko 1943. godine pobjegao iz talijanskog internata i pridružio se partizanima, Andrija Hebrang je bio politički vođa pokreta u Hrvatskoj (tajnik CK KPH).
- Šinkov dnevnik: U svom čuvenom ratnom dnevniku Drvar (ali i u kasnijim zapisima), Šinko opisuje susrete s Hebrangom na oslobođenom teritoriju Like i Korduna.
- Slika vođe: Šinko portretira Hebranga s golemim poštovanjem. Za razliku od drugih krutih partijskih komesara, Hebrang je za Šinka bio intelektualno otvoren, pristupačan, ali i nevjerojatno energičan vođa koji je istinski gradio hrvatsku državnost unutar partizanskog pokreta.
- Poslijeratna suradnja u Zagrebu (1945. – 1947.)
Nakon oslobođenja, sudbine su im se ponovno ispreplele kroz državne institucije u Zagrebu.
- Ured za informacije: Ervin Šinko se 1945. godine trajno nastanjuje u Zagrebu i počinje raditi u Uredu za informacije pri Predsjedništvu Vlade Narodne Republike Hrvatske, a potom i u Ministarstvu prosvjete.
- Hebrangov utjecaj: Iako je Hebrang ubrzo prešao u Beograd na visoke savezne funkcije (ministar industrije i predsjednik Planske komisije), on je i dalje imao presudan utjecaj na kadroviranje i postavljanje lijeve inteligencije u Hrvatskoj. Podržavao je angažman povratnika i predratnih ljevičara poput Šinka u novom aparatu.
- Šinkova trauma zbog Hebrangova pada (1948.)
Najteži ispit njihova odnosa uslijedio je s Hebrangovim dramatičnim uhićenjem i anatemiziranjem 1948. godine pod optužbama za izdaju i špijunažu.
- Strah i razočaranje: Za Šinka, koji je već preživio razočaranje Staljinovom Moskvom 1930-ih (što je detaljno opisao u kultnom romanu Roman jednog romana), Hebrangov pad bio je jeziv déjà vu staljinističkih čistki.
- U procjepu: Šinko se našao u procjepu – s jedne strane bio je lojalan novoj Jugoslaviji u sukobu s Informbiroom, a s druge strane privatno nije vjerovao da je čovjek poput Hebranga (kojeg je gledao u ratu) ustaški ili sovjetski špijun.
- Pozitivno o Hebrangu u memoarima
Poput Miroslava Krleže, i Šinko je nakon 1948. godine morao javno šutjeti o sudbini Andrije Hebranga kako bi sačuvao vlastitu egzistenciju i profesuru na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Ipak, u literarnom smislu, Šinko je ostao jedan od rijetkih autora koji je u svojim memoarima ostavio svjedočanstvo o Hebrangu kao kompleksnom čovjeku, a ne samo kao crno-bijeloj političkoj figuri.
- Rekli ste: tko je supruga Šinkova?
– Supruga Ervina Šinka bila je dr. Irma Šinko (rođena Rothart, u krugu prijatelja poznata i pod nadimkom Mici). Bila je ugledna liječnica, specijalistica rendgenologije i prevoditeljica.
Njezin je život bio jednako dramatičan i neraskidivo vezan uz suprugov književni i revolucionarni put:
- Obrazovanje i rad: Medicinu je diplomirala u Beču, gdje je i specijalizirala. Tijekom Drugog svjetskog rata radila je kao liječnica, među ostalim i u Drvaru, gdje je pedantno vodila dnevnik o ratnim zbivanjima. Ti su zapisi posmrtno objavljeni u sklopu Šinkova Drvarskog dnevnika.
- Književna inspiracija i rad: Irma je bila glavni kreativni suradnik svoga supruga, a poslužila je i kao stvarna inspiracija za lik Eržike Ciner, glavne junakinje Šinkova čuvenog romana Optimisti. Osim toga, prevela je Krležine ratne novele na mađarski jezik (Mađarske kraljevske honvedske novele, 1952.).
- Prijateljstvo s Krležom: Poput svog supruga, Irma je bila u bliskom i dugogodišnjem prijateljskom odnosu s Miroslavom Krležom i Belom Krležom, što je zabilježeno u Krležinim dnevnicima.
- Tragičan kraj: Nakon što je Ervin Šinko preminuo u ožujku 1967. godine, Irma je predano sredila njegovu opsežnu rukopisnu zaostavštinu i predala je Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zagrebu. Samo nekoliko mjeseci nakon suprugove smrti, shrvana tugom, 7. lipnja 1967. počinila je samoubojstvo. Sahranjena je pokraj njega na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Zanima li vas možda pojedinost o njezinim ratnim zapisima iz Drvara ili pojedinosti o njezinu prijevodu Krležinih djela?
- Rekli ste: što ona piše o Hebrangu?
– U četvrtom poglavlju zajednički objavljenog “Drvarskog dnevnika”, dr. Irma Šinko piše o Andriji Hebrangu s pozicije liječnice i humanistkinje u partizanima, pružajući intiman i duboko humaniziran pogled na njega, lišen suhoparnih političkih fraza.
Njezini zapisi o Hebrangu fokusiraju se na nekoliko ključnih zapažanja:
- Fascinacija njegovom nevjerojatnom energijom i voljom
Budući da je Irma bila bečka studentica naviknuta na građanski red, u partizanskim je uvjetima promatrala Hebranga kao fascinantnu pojavu.
- Opisuje ga kao čovjeka koji utjelovljuje neviđenu snagu volje.
- Dok su drugi partizanski borci i ranjenici oko nje često padali u apatiju zbog gladi, hladnoće i iscrpljenosti, Hebrang je za nju bio motor cijelog pokreta u Hrvatskoj koji je zračio optimizmom i neumoljivom radnom etikom.
- Hebrang kao pacijent (Liječnički pogled)
Kao liječnica na terenu, Irma je imala priliku promatrati i njegovo tjelesno stanje te odnos prema vlastitom zdravlju.
- Svjedoči o tome kako je Hebrang, unatoč trajnim posljedicama teškog mučenja u ustaškom zatvoru (iz kojeg je razmijenjen 1942. godine) i gubitku jednog oka, potpuno ignorirao vlastitu bol i fizička ograničenja.
- Zapisuje da se prema svom tijelu ponašao asketski, stavljajući opću borbu i organizaciju naroda ispred svake osobne ugode ili medicinskog oporavka.
- Otvorenost prema građanskim intelektualcima
Irma u dnevniku bilježi i olakšanje što je na čelu pokreta u Hrvatskoj čovjek Hebrangova profila.
Za razliku od nekih dogmatskih i krutih komesara koji su s nepovjerenjem gledali na nju i Ervina (budući da su bili Židovi, ljevičari iz građanskog miljea s međunarodnim iskustvom), Hebrang je pokazivao širinu i razumijevanje.
- Prepoznao je njezinu stručnost i važnost njezina liječničkog rada, pruživši njoj i suprugu osjećaj sigurnosti i uvaženosti na oslobođenom teritoriju.
Značaj njezinih zapisa
Njezino je svjedočanstvo iznimno važno za povjesničare jer je nastalo u trenucima neposrednog doživljaja (tijekom rata), davno prije nego što je Hebrang 1948. proglašen “izdajnikom”. Zbog toga njezine bilješke vjerno prikazuju koliko je Hebrang bio cijenjen i poštovan među intelektualcima koji su se pridružili partizanima.
Ako želite, možemo se osvrnuti na to kako su nakon Hebrangova pada 1948. ovi pozitivni zapisi u privatnim krugovima Krleže i Šinka postali opasno svjedočanstvo koje se moralo skrivati.
