Policijski sat za mačke u Australiji!

Zabrinjava da se samo 8 posto ljudi protivi politikama koje zahtijevaju od vlasnika mačaka da svoje mačke drže zatvorene na svojem posjedu

„Ništa ne ulijeva povjerenje u glupost ljudske vrste više od njezinih napora da shvati kako drugi funkcioniraju. To je, barem, napredak u odnosu na želju da se biblijski podjarmljuju, porobe i pojedu pripadnici životinjskog carstva. Ali kada se ulože napori da se shvati što domaća mačka (svakako oksimoronska kategorija) smjera, čovječanstvo će sigurno podbaciti.“

Problem nametanja policijskog sata mačkama kao da su neposlušna djeca koja lutaju jedan je od takvih simptoma. Dok je divlja mačka aparat za masovno ubijanje divljih životinja, ‘Felis catus’, domaća mačka, više je nego voljna dodati svoj doprinos stopi smrtnosti životinja u prirodi. To je najočitije u Australiji, zemlji čija izvorna fauna se razvila bez dugotrajnog izlaganja ovim vještim, neumoljivim predatorima. U svojoj studiji iz 2020. godine objavljenoj u časopisu ‘Wildlife Research’, autori su, nakon što su ispitali rezultate 66 različitih studija o kućnim mačkama i njihovom utjecaju na divlje životinje u Australiji, izdali ‘krik’ zabrinutosti. (Wildlife Research: „We need to worry about Bella and Charlie: the impacts of pet cats on Australian wildlife“ – Wildl Res (2020) 47(8):523-539).

Svaka mačka lutalica godišnje u prosjeku ubije 186 gmazova, ptica i sisavaca, od kojih su većina autohtone vrste na kontinentu. To je jednako 4440 do 8100 životinja po četvornom kilometru godišnje za područja koja naseljavaju mačke.

Čudna naredba

Godišnji holokaust za takve divlje lutalice doseže 390 milijuna životinja. Predloženo rješenje je strogo i apsolutističko: trajni, zatvoreni kućni pritvor.

Dana 27. srpnja (2026.) vijećnici grada Boroondare, smještenog u istočnim predgrađima Melbournea, usvojili su naredbu kojom se mačke tijekom noći moraju držati unutar posjeda njihovih vlasnika.

Prema objavi Vijeća, policijski sat je usvojen zajedno s raznim mjerama i s različitim ciljevima. Među njima je nastojanje da se bolje razumije „opće upravljanje mačkama“ u tom području; poticanje „odgovornog vlasništva mačaka, uključujući registraciju mačaka, mikročipiranje i ‘deseksualizaciju’“; pružanje bolje podrške vlasnicima mačaka u smislu upravljanja njihovim mačkama; poboljšanje načina na koji se bolje upravlja „mačkama u poluvlasništvu i lutalicama“, te zaštita divljih životinja i raznolikosti Boroondare.

„Ove mjere imaju prizvuk zadovoljavanja savjesti kreatora politika – mogu tvrditi da navodno nešto rade za domaće vrste – a istovremeno ignoriraju prirodne instikte životinje koja je predmet ograničenja kretanja. U stvari, one pokazuju koliko se malo razumije o tim snalažljivim životinjama. …“

Zabrinutost stanovnika nije uvijek odgovarala politikama lokalnih vijeća koja žele prenijeti šire odgovornosti na druge birokratske agencije i vlasti. Zašto u vladi raditi ono što se od drugih očekuje? Lokalne vlasti, koje nisu uvijek oduševljene nad pitanjima upravljanja životinjama, radije su se obraćale državnim vlastima za ‘očinsko’ vodstvo i upute.

‘Deseksualizacija’ mačaka

Planovi o strožoj kontroli mačaka, uključujući njihovu registraciju, policijski sat za mačke, ograničavanje kretanja i ‘deseksualizaciju’ (sterilizacija ili kastracija) nisu bili uvršteni u ‘Nacrt plana upravljanja životinjama za razdoblje od 2007.-2011.’ Vijeća, jer su vijećnici smatrali da je potreban pristup upravljanju na razini cijele države, a ne na lokalnoj razini.

John Carruthers iz Veterinarskog centra Hills i član savjetodavnog odbora vijeća za upravljanje životinjama smireno je odbacio taj plan rekavši: „Većinu autohtonih divljih životinja ubijaju divlje mačke, a ne kućne mačke.“

Određeni državni zakoni u Australiji također sprječavaju lokalna vijeća da izdaju uredbe o ograničavanju kretanja mačaka, osim uz odobrenje državnih parlamentarnih odbora. No, pitanje obuzdavanja ovih vještih ubojitih lovaca očito je dovoljno zabrinjavajuće s obzirom da dolazi do stolova državnih političara. Osim toga, to su glasovi o kojima treba također razmišljati.

Izvješće o zabrinutosti Vijeća za bioraznolikost iz 2024. godine pokazalo je da se samo 8 posto ljudi protivi politikama koje „zahtijevaju od vlasnika mačaka da svoje mačke drže zatvorene na svojem posjedu.“

U veljači ove godine Hannah Beazley, ministrica lokalne samouprave Zapadne Australije, obećala je promjene koje bi ublažile potrebu da lokalna vijeća traže odobrenje odbora na parlamentarnoj razini za ograničavanje kretanja mačaka. Na kraju bi se mogao razviti i neki „model lokalnog zakona“ kojim bi se standardizirao pristup.

Zaboravili da su mačke kućni ljubimci

„Mačke koje su zatvorene u kućama vlasnika žive dulje. A postoje dokazi RSPCA-a koji kažu da vlasnici, čije mačke su u zatvorenom prostoru, troše oko 400 posto manje na veterinarske troškove nego oni čije mačke lutaju.“ (RSPCA – Royal Society for the Prevention of Cruelty to Animals / Kraljevsko društvo za sprječavanje okrutnosti nad životinjama).

Australska zaklada za dobrobit kućnih ljubimaca (APWF) također smatra da mačke treba držati u zatvorenom prostoru noću, a danju na posjedu vlasnika, sve dok je okruženje „ugodno“ i „zadovoljava fizičke i mentalne potrebe mačke.“

Dr. Binoy Kampmark, predavač na Sveučilištu RMIT, postavio je logično pitanje: „A gdje je mačji psiholog kada vam je potreban?“

Sljedeću podršku i prijedlog dao je Jaan Dielenberg, sveučilišni stipendist sa Sveučilišta Charles Darwin koji priznaje da ima mačke: „Zahtjev da se mačke zadržavaju dobar je politički izbor. No, kako bismo ostvarili sve prednosti, moramo ulagati i u učinkovitu komunikaciju sa zajednicama, osigurati popuste kako bismo pomogli u zadržavanju mačaka i osigurati da se pravila poštuju.“

„Kad bismo samo mogli pitati Tobermoryja, mačka kojeg je proslavio H. H. Munro (Saki), što misli o cijeloj ovoj stvari.“

Napomena: Tobermory je prava riđa mačka iz škotskog sela Tobermory na otoku Mull. Inače, „Tobermory“ je kratka humoristična priča H. H. Munroa napisana pod pseudonimom Saki, izvorno objavljena 1909. godine. 

Izvor:

Dr. Binoy Kampmark: “Locking Up the Felines: Cat Curfews in Australia“ – Global Research, 13. 8. 2026.; www.globalresearch.ca

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.