Slovenski istraživači otkrili su da duge doline na australskoj niziji nisu riječna korita, već urušene špilje
Nullarbor je jedna od najvećih krških ravnica na svijetu. Proteže se duž južne obale Australije na više od 200.000 četvornih kilometara, što je ekvivalentno otprilike deset Slovenaca. Na sjeveru prolazi u Veliku Viktorijinu pustinju, a na jugu završava iza litica visokih više od sto metara koje se strmo spuštaju u Veliki australski zaljev. Krajolik se sastoji od ravne vapnenačke površine sa suhom klimom i rijetkom vegetacijom. Nakon toga Nullarbor je dobio svoje ime. Potječe od latinskih riječi nullus arbor i znači “bez stabla.”
Na ravnici su plitke doline ispunjene sedimentima, nalik širokim riječnim koritima. Također su dugačke više od 20 kilometara – otprilike kao zračna linija između Ljubljane i Kranja. Gredice su široke od 100 do 500 stopa, ali uglavnom nisu dublje od deset stopa. Zbog svoje duljine i širine, izuzetno su plitki, gotovo ih nitko ne primjećuje na tako velikom krajoliku s tla.
“S površine, ti oblici izgledaju slično plitkim riječnim dolinama ili jarcima, ali naši podaci pokazuju da je njihovo podrijetlo drugačije,” rekao je voditelj studije, dr. Matej Lipar s Instituta za geografiju Antona Melika Slovenske akademije znanosti i umjetnosti.
Kako bi objasnili misterij ovih oblika, istraživači su kombinirali nekoliko metoda. Analizirali su satelitske slike površine i digitalne modele reljefa, napravili geofizička mjerenja, pregledali cijeli australski katastar špiljskih sustava i dronovima snimili područje. Proučavali su idealno izložene profile obalnih litica i analizirali sedimente u dolinama te odredili njihovu starost, objavio je ZRC SAZU.
Kartirali sve doline
U digitalnim reljefnim modelima namjerno su naglašavali i najmanje razlike u visini, slično kao što povećavamo kontrast na fotografiji da bi detalji bili vidljiviji. Tako su identificirali i kartirali sve doline. Zatim su, koristeći električna struja i seizmička mjerenja, istražili što se skriva ispod.
Električna struja i seizmički podrhtavanja putuju drugačije kroz čvrsti vapnenac nego kroz napuklu stijenu i fine sedimente. Tako su znanstvenici dobili vrlo točan “snimak” skrivenog podzemlja.
“Mjerenja su pokazala da se duboke zone napuknutih stijena i sedimenta skrivaju ispod slojeva. Oni idu još dublje nego što njihovi uređaji mogu detektirati. Štoviše, priličan broj naselja bio je izravno povezan s već poznatim špiljama i ponorima,” saželo je priopćenje za medije.
Obalne litice, koje djeluju kao prirodni presjek krajolika, također su pružale poseban uvid u podzemlje. Na mjestima prema kojima su doline usmjerene, u stijenama stijena vidljive su špilje, srušene stijene, pa čak i savijeni slojevi vapnenca. Litice tako otkrivaju procese skrivene ljudskom oku ispod površine u unutrašnjosti Nullarbora.
“Jedna istraživačka metoda ne bi bila dovoljna. No, kombiniranjem kartiranja, geofizičkih mjerenja, podataka o špiljama i analiza sedimenta, otkrili smo da su te podjele povezane s dubokim špiljskim sustavima ispod Nullarbora. Stropovi špilja postupno su se udubljivali, a stijena se također utapala iznad njih. Tako su se na površini formirali dugi i plitki valovi,” objasnio je dr. Lipar.
Sedimente u dolinama proučavao je s njegovim timom koautor studije, prof. dr. Andrej Šmuc s Odsjeka za geologiju Fakulteta prirodnih znanosti i inženjerstva Sveučilišta u Ljubljani. “Ako je sleganje nastalo od rijeka, očekivali bismo tragove jednosmjernog protoka vode u sedimentima, kao i dokaze prijenosa sedimenta u riječnom koritu. Nismo pronašli takve dokaze. Većina sedimenta očito je nastala trošenjem okolnog vapnenca i isprana je u doline s njihovih padina,” objasnio je dr. Šmuc.
Debljina vapnenca iznad izvornih špilja smanjuje se s oko 250 na 110 metara od zapada prema istoku. Na zapadu, gdje ima više stijena, urušavanje na površini uglavnom se očituje u obliku pojedinačnih ponora (kako ih poznajemo i u Sloveniji). Na istoku, gdje je kameni pokrov iznad špilja tanji, formirane su široke i plitke doline. Istraživači vjeruju da su to različite faze istog sporog procesa.
Metoda izotopskog urana
Korištenjem metode izotopskog urana odredili su starost sloja stvrdnutog sedimenta u jednoj od podolija. Sloj je star najmanje 460.000 godina, a ispod su još stariji slojevi. To znači da se urušavanje stropova špilja i posljedično potapanje i zatrpavanje površine nije dogodilo odjednom, već su se procesi ponavljali tijekom dugog razdoblja. Štoviše, novo rušenje stropova špilja i zidova udubljenja pokazuje da rušenje traje i danas.
“Već dugo poznajemo špilje bez poda u kršu. To su bivši špiljski tuneli koji su postupno otkriveni dugotrajnim spuštanjem površine,” objasnio je prof. dr. Uroš Stepišnik s Odsjeka za geografiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani. Naglasio je da otkriće mijenja naše razumijevanje razvoja krškog podzemlja.
“Možemo prepoznati i opisati takve oblike, ali njihov trag na površini odnosi se samo na jedan tunel. Doline na Nullarboru razlikuju se po tome što su opsežne ponore, svojevrsne ponore, koje ne prikazuju tok jednog tunela, već tok tokova, tj. cijele snopove špilja iz nekoliko generacija. Takvi oblici do sada nisu prepoznati, jer su drugdje obično zaklonjeni vegetacijom i grubim površinama. Nullarbor je, međutim, uravnotežen i rijetko zarastao, pa je to prikladno okruženje za proučavanje ovakvih oblika.”
Većina poznatih špilja poznata je jer imaju ulaz na površini, dok sustavi špilja bez vidljive veze s površinom mogu ostati skriveni tisućama godina. Otkrića u Nullarboru sugeriraju da se neizravni tragovi sadašnjih ili bivših špiljskih sustava ipak mogu sačuvati na površini. Slični oblici mogli bi se pronaći i drugdje na našem planetu i, što je važnije, drugdje u našem Sunčevom sustavu, poput Marsa, dodali su.
