Glavni izvođači ovih radova su Tomislav Žigmanov i njegova produžena ruka Jasna Vojnić
Uz pomoć Beograda i Zagreba, a preko par tisuća „bunjevačkih Hrvata“ (Bunjevci i Hrvati u isto vrijeme) i nekolicine hrvatskih beskralježnjaka, sistematskim djelovanjem unazad dvadesetak godina, praktično od lociranja svih „hrvatskih“ krovnih institucija u Subotici, Hrvati u Srbiji dovedeni su u stanje nepostojanja, jer su samo „bunjevački Hrvati“ iz subotičkog atara ovdje podobni Hrvati i za Beograd i za Zagreb!
Glavni izvođači ovih radova su Tomislav Žigmanov i njegova produžena ruka Jasna Vojnić.
No, sve perfidno počinje od 1918. godine i tko to na ovim prostorima ne zna stradao je, posebno ako je Hrvat, a još gore ako je srijemski Hrvat!
O ovome govorim i pišem unazad više od deset godina, a stradanje Hrvata u Srbiji upravo je u posljednje vrijeme intenzivirano i danas možemo govoriti da praktično hrvatska manjinska zajednica u Srbiji ne postoji osim kroz lažne i farsične hvalospjeve Jasne Vojnić, predsjednice HNV-a (u dva mandata), zastupnice HDZ-a u Hrvatskom saboru i nositeljice političke inicijative za novi saziv HNV-a, Hrvatske nacionalne vizije te nekolicine njenih trabanata!
Upravo inicijativa i propaganda oko izbora za novi saziv HNV-a, koja traje više od godinu dana, potpuno je razgolila ovu situaciju jer su formirane samo dvije liste kandidata, Vojnićkina i Žigmanovljeva, obje iz subotičkog bunjevačkog okruženja sastavljene od već poznatih likova!
Za kandidaturu liste za saziv HNV-a je po srpskim zakonima dovoljno prikupiti 230 validnih potpisa, pri čemu je za Vojnićkinu listu, koju milijunima eura podržava Zagreb, prikupljeno oko 500 potpisa, a za Žigmanovljevu upola manje.
Svi ostali Hrvati iz cijele Srbije zahvaljujući politici ovo dvoje „bunjevačkih Hrvata“ dovedeni su danas u situaciju da ne mogu prikupiti niti tih 230 potpisa i pobjeda bilo koje od ovih dvaju lista definitivno je pogubna za ovdašnje Hrvate!!!
Osim toga da Hrvati u Srbiji“ ne mogu prikupiti 230 potpisa za svoje predstavnike u HNV-u dovoljni su još samo neki pokazatelji (a ima ih tisuće) da se vidi dokle je dovedena ovdašnja hrvatska manjinska zajednica.
Hrvati Beograda, Novog Sada i cijele centralne Srbije se praktično ne spominju, nekada veliki hrvatski centri, Srijemska Mitrovica, Ruma, Petrovaradin i Zemun su marginalizirani, a srijemskim Hrvatima se zamazuju oči otvaranjem „malih matica“ u Šidu (?!) i Rumi, pri čemu je ova u Rumi prava sramota u odnosu na ono što Hrvatima u Rumi pripada – Hrvatski dom, sagrađen od njihovog novca!
Hrvatski dom u Rumi
Umjesto toga hrvatskoj kulturnoj udruzi u Rumi Jasna Vojnić je velikodušno sagradila drvenu nadstrešnicu i kuhinju u dvorištu njihove sadašnje zgrade na periferiji Rume uz pompezna slavlja, ugradnju „vremenske kapsule“ u temelje, otvaranja, slikanja i prikaze u ovdašnjim „hrvatskim“ medijima! A svi radovi koštaju koliko samo tv studio u „Matici“ u Subotici (koja je ukupno do sada progutala preko pet milijuna eura poreskih obveznika iz Republike Hrvatske)!
Drvena nadstrešnica u Rumi služi posjetiocima „kulturnih“ sadržaja dok su izvođači istih izloženi vremenu (suncu, kiši, vjetru, snijegu)! Kuhinja ima i aparat za kavu (!), a sve je okićeno jeftinim kičem uz dodjelu zahvalnica, slika, plaketa, ključeva i tome slično te ingenioznim propagandnim parolama prikladnim za uzrast u vrtićima: „Sagradi mlin gdje je voda“. „Odrasti gdje si posijan“ i sl.!
Aparat za kavu, „Gubec“ ušuškan u šaš, ključ od kuhinje veličine pol metra
Uz sve ide drvena skalamerija koja predstavlja vodenicu na čiji točak djeca sipaju vodu iz bokala (ima vode!) uz asistenciju (slikanje) Jasne Vojnić. Uvrijedljivo i ponižavajuće!
Još tužnija je priča oko rodne kuće bana Jelačića koja je godinama zamandaljena, a bez njenog otkupa u cijelosti nikada neće postati ono što bi trebala biti: kulturni i administrativni centar svih Hrvata u Srbiji!
Hrvati u Hrvatskoj, a pogotovo u cijelom svijetu čak ni ne znaju da se rodna kuća bana Jelačića nalazi u Srijemu, u Petrovaradinu, i priča o njoj je prava sprdnja s osjećanjma Hrvata!
U Hrtkovcima, mjestu koje je sinonim za izgon Hrvata iz Vojvodine, nije ni pedviđena „mala matica“ i tamošnja hrvatska udruga nema nikakve šanse da dobije svoje prostorije, a „velikim uspjehom hrvatske diplomacije“ je proglašeno otvaranje škole tamburice za devetero djece iz tri tamošnja hrvatska sela!
Sramota do bola!
