Paulina Bijelić je kao učiteljica ozbiljno posvetila narodnim rukotvorinama, osobito čipkama koje je bečki dvor smatrao mogućim dodatnim izvorom prihoda za siromašne seljake
Reći ćete, zašto se ugledni član “Društva prijatelja dubrovačke starine” Niko Kapetanić (Lovorno – Konavle, 3. 10- 1952.) bavi nadučiteljicom Paulinom (Linom) Bijelić, udanom Bogdan (1855.-1944.)? Prije odgovora na to pitanje kažimo da Kapetanić zaslužuje spomenik i lovor vijenac, i da je samo pokrenuo obnovu carske utvrde Prevlake, koja je vrhunsko umjetničko i inženjersko djelo, te značajna strateška točka, zaslužio bi vječitu zahvalnost hrvatskoga naroda. Ovdje napominjem da su protiv obnove bili bivši gradonačelnici Andro Vlahušić i Vido Bogdanović, ovaj “potonji” sa nemuštom argumentacijom da je Austrija bila nenarodni režim. Dakle sve škole, rive, urbanizam, katastar, sveučilišta, Sabor i stranke, svi Muzeji i crkve, sve ceste i željeznice, bolnice, sve naše časnike i pomorske kapetane , inženjere i umjetnike ćemo baciti u vodu jer…?
Genijalno jest da će u utvrdi biti muzej Austrougarske mornarice, te vjerojatno akvariji i drugi kulturno povijesni sadržaji.
Kapetanić kao znanstvenik osobito se bavio Konavlima (podsjećam na rad skupa sa N. Vekarićem (1955.-2018.) o konavoskim rodovima), kartografijom (dubrovačke granice kroz stoljeća), poštanskim žigovima, tramvajem u Dubrovniku, starim razglednicama…
Brozu je sve austrijansko bilo fuj, pa je zato jako zapušten i opljačkan Maksimilijanov dvorac na Lokrumu, ali i divne utvrde austrijske u Boki i Hercegovini.
Ne ću sad pripovijedati o obnovi od Stona do Sokol grada (povijest je tu u slojevima od predantike i Ilira do danas!) samo ću napomenuti da je Kapetanić sakupio stara pisma nadučiteljice Pauline Bijelić Bogdan (Dubrovnik, 2026.)
Najveći dio je bio u njenoga pouzdanika don Carla Capursa (1889.-1976., tajnik petorice biskupa dubrovačkih, bio i generalni vikar), ali nakun Capursove smrti zbirku je strpljivi Kapetanić nanovo okupio, tj. kupio od raznih osoba.
Paulina Bijelić je kao učiteljica ozbiljno posvetila narodnim rukotvorinama, osobito čipkama koje je bečki dvor smatrao mogućim dodatnim izvorom prihoda za siromašne seljake, nadasve kroz turizam koji se počeo razvijati.
Oštroumna i pomalo lukava osoba, skladna i šesna (pristojna) uspostavila je veze (čak i prijateljske) sa Bukovcem, Baldom Bogišićem, Jochanom (Janom) Nepomukom von Harrachom, Antunom Radićem, Nikom Nardellijem, Ivom Vojnovićem, Izidorom Kršnjavim, Marijom Josefom Saskom, Lukom Zore itd.
Bila je kao osoba konzervativna (za ono doba obično, osim bogate obitelji znakovitog imena Vragolov koji su bili liberali), hrvatski orijentirana, načitana (sigurno je znala talijanski i osnove latinskoga),
Otac je bio bilježnik rodom iz konavoskoga Uskoplja, majka rodom iz Bakra.
Lina je osim rukotvorina sakupljala i drugu etnografsku građu, te narodne priče i predaje, u čemu joj pomaže brat Đuro (Giorgio, 1858.-1919.) pravnik i činovnik u BiH.
Paulina se 1904. udaje (tada joj je skoro 50 godina) za udovca Vlaha Bogdana (1843.-1910.), tajnika vojvode toskanskoga Ferdinanda IV.
Vlaho je bio žestoki Hrvat i pristaša kuće von Habsburg! Rodom je iz riječkoga Šumeta, pisao je i polemičke članke pod pseudonimom Frano sa zvonika. Bio poliglot.
Položaj učiteljica i činjenica da su se rijetko udavale je tužna, ali zanimljiva tema.
S bratom Đurom Paulina se zalaže za spomenik Bogišiću (kojim je iskreno fascinirana). Đuro se ubio 1919., između ostaloga kao čovjek starog režima razočaran nastankom Jugoslavije.
Ipak valja pripomenuti da su ljudi toga doba bili slavofili, te da u pojedini Talijani se osjećali Hrvatima, Hrvati Talijanima, pravoslavci Hrvatima.
Tako je zanimljiva izborna borba u Dubrovniku između predstavnika srpske stranke ljekarnika Mata Šarića (katolik po precima) i hrvatskog predstavnika Kosta Vojnovića (katolik po babi albanotalijanki).
Pisma Linina imaju poneku egzotičnu dubrovačku riječ i frazu, govore o lokalnoj povijesti i osobama (ali i šire), vrlo su psihološki pronicljiva, te pružaju dragocjene podatke iz ekonomije, kulture, politike, mentaliteta…
Neke ću dijelove citirati.
Komarda Bože Vragolova
“Od 5. 11. 1907. Ja ne znam je li Vam poznato da je nekadašnju komardu (klaonicu, bile su blizu mora da se ostatke i loše meso baci u more, ondašnja ekologija, op. T.T.) kupio Božo Vragolov – nekolicina je za tu kupovinu bila protestala jer da je to općina sasvim cijeno (jeftino) prodala, navodeći da se na tom mjestu mogao izgraditi Općinski dom, pa bi općina imala zavazda svoj posjed. Ali u tome nijesu uspjeli, nego je Vragolov dobio i kupo dirite u Baula (prava u čovjeka koji se preziva Baule, op. T.T.), i to za cijeno, pa sada radi kolosalnu zgradu, kojoj se dive u opće. Ja ću bit skoro iznimka, ali ja bi bila voljelija manju elegantniju, a uz to da nedignu od puta i nasužavaju ono malo općinskoga zemljišta što svakomu pripada. Vragolov Vam je izišao na dvor sa zgradom i uzeo cijeli marcia put što je već bio posaližan (popločan) sve do Račićeve kuće, gdje je sud. Velika ta zgrada duši onu nekadašnju Ravnicu, jedini prostor što ga je Cavtat imao. On kao općinski prisjednik ima vlast pa može, a drugi neće da mu se mrazi jer je moćan sa dinarima. On je inteligentan – avokato (odvjetnik) di se stesso (sebe samog) – brzo je zgradio mire (zidove) i okružio nekadašnju toretu (kulicu)…
Sa Demanijom i Lukačom vodit će parnicu koju će u svakom slučaju on dobiti, jer mu kuću novu više razvaliti ne mogu i on je pametno to tako promislio. Nego – vremena su se promijenila pa Cavtaćani više nijesu oni stari Vama poznati što su bili protivni građevinama. Cavtaćani su sad dobri (ironično), pa su sad svi uz Vragolova, a proti Lukači. Potomak Lukača je sad u Americi, a doma mu se nalazi sama žena, koja se bori da ne bude sama odgovorna mužu kad joj iz Amerike onamo dođe. Vragolov se šeta po starim mirima i viče joj svega i govori: “Je li ti ovo ćaćino?”
Račići su sve kupovali
Drugo što me jedi; Račići su počeli kupovati cijeno u pomorske Vlade morsku obalu pa graditi u moru. To se može kad nema nikakve protivnosti. Za ovo imala bi se protiviti u prvom redu Općina (A tko je Općina?), a u drugom redu tzv. societi del abbellimento! (tal. društvo za poljepšavanje) Ne znam, ali imaju neki misteriozni obziri!… nakon zadnjega kašuna Račićeva, jer nema nijednog prozora, odma uz ovaj sad napunja more i gradi magazin neki Moretti. Molim Vas, a na protivnoj strani ima zemljišta gdje se može graditi koliko Vam duši drago. Koliko bi – kako se meni čini bilo bolje da se put Tihe grade kuće s gornje strane a da se more ne diže cijelome pučanstvu. Nekad je tu bio tzv. Miljanov muo, a kraj njega bila je tanka žica žive vode, gdje su hodili umivat se oni što su ih oči boljele. Sad Vam od mula nema sjene, i kad dolaziš iz Župe nemaš se gdje iskrcati jer su ga privatni posjednuli. Zove li se ovo čuvati prava puka a ne pojedinca, zove li se ovo poljepšavati mjesto ja ne znam! Da zemlje nema da se nemore graditi put Tihe, i ako hoćete uz put novi i uz brijeg, Bogom prosto…”
“1. veljače 1906. pismi učiteljice Jelke Miš Paulini Bijelić. “Veoma mi je žao, ali djevojku (sluškinju op T.T.) Vam naći ne mogu. Sadašnjim je Konavokama najveći ideal Amerika i sve bolje hrle u Ameriku kao u zemaljski raj. Imade djevojaka, ali tim se ne bikne nigdje, mijenjaju kuće svaki čas. Sad su Vam dobre sluge sasvim rijetke… za vrijeme tetkine bolesti bila sam uzela u pomoć jednu malu od 14 – 15 godina. Služila je prije toga godinu dana u jedne gospođe i na pogled bila je veoma ušesna (uredna), ali mi nije znala ni žmula oplakat. (čašu oprati), a držala je se puna gospodstva premda je bila iz najsiromašnije kuće…. Iza kako je od mene otišla bila je u službi dva ili tri puta po mjesec, ili dva, ali je i sada doma…
Stara kula u Konavlima
Raspitivala sam se ima li o Sokolu (stara kula u Konavlima) kakva priča, ali mi rekođe da nema, nego da je Soko gradila Marija Tereza: kako su do te ludosti došli ne mogu pojmit nikako.”
U pismi Lininom Bogišiću od prosinca 1902, čitamo čudan dijalekt :” Il nuovo vapore “Zora” što ga je zakupio kod Srba u Zagrebu (Srbi su za vrijeme Khuena imali u Zagrebu jake banke isl) Ilija Račić imao je sada nesreću na Trstu. Skopio je iz karga od korbuna gas infiammabile što ga zovu grison i bacio po kuvjerte arbuo i ranio trojicu, a jednoga m(o)rnara bacio u more.”
(Novom brodu Zora … pobjegao je iz skladišta od ugljena plin zapaljivi grison (sivi? acetilen?) i bacio na palubu jarbol…)
Bogišiću 17. 11. 1907 :” Nakon velike suše došle ovamo velike poplavice koje su učinile mnogo štete. Oluja u moru je trajala 4 dana, tako strašna da se stari ljudi ne spominju.
Na peskariju (ribarnicu) izbacilo kijernu (kirnju) od 6 kg i porazbijala mnogo brodica u portu. Divno je bilo more viđet koje je prašilo preko penadura stijena zvana penatur između Bokara i Lovrijenca) i tvrđavu.”
Ta dubinska riba prilazi obali u kolovozu, odakle tu u studenom mjesecu. Možda je godina bila dugo topla?
Krasne su i dubrovačke riječi Linine, Žudioka (Židovka), šalahvati, Solnograd (Salzburg) idr. Nažalost nema više gospođe Mirjane Urban da joj pošaljem za njezin masivni rječnik dubrovački.
