Politika mora ponovno biti u stanju uspostaviti i provesti učinkovite reforme. Kako se to može postići učinkovitije i kakve su institucije potrebne? Kako bi se, na primjer, društvene mreže trebale regulirati bez gušenja tehnološkog napretka?
Najcitiraniji ekonomist u području njemačkog jezika prenosi pozitivnu poruku: ljudska bića nisu isključivo sebična. Pritom je revolucionirao način na koji njegova profesija analizira svijet.
Ernst Fehr nikada nije bio zainteresiran za potvrdu prevladavajućeg konsenzusa. Dok su ekonomisti usavršavali model potpuno racionalnog homo ekonomije osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, koristio je eksperimentalne studije kako bi pokazao da drugi motivi često oblikuju ljudsko ponašanje. Njegov rad značajno je pridonio nastanku bihevioralne ekonomije. Odrastao u Vorarlbergu u Austriji i zaposlen na Sveučilištu u Zürichu, ovaj dvojni građanin Austrije i Švicarske postao je najcitiraniji ekonomist na njemačkom jeziku. Američko ekonomsko udruženje, vodeća profesionalna organizacija u ekonomiji, proglasilo ga je doživotnim počasnim članom 2017. godine.
Fehr, koji je često provodio istraživanje i predavao u Sjedinjenim Državama, odbio je ponude vrhunskih međunarodnih sveučilišta kao što su Princeton i Berkeley. Umjesto toga, predvodio je transformaciju prethodno vrlo tradicionalne ekonomske skupine u Odjel za ekonomiju na Sveučilištu u Zürichu. Danas se svrstava među vodeće svjetske institucije u ekonomiji. Zaklada izvrsnosti Zürich, koju je osnovao Fehr, odigrala je veliku ulogu u ovom razvoju. Ne samo da je uvjerio UBS da da veliku donaciju, već je i uvjerio brojne druge donatore da ojačaju poziciju Züricha u međunarodnoj konkurenciji za vrhunske talente i akademsku izvrsnost. Danas Fehr, između ostalih uloga, obnaša dužnost predsjednika UBS-ovog Centra ekonomije u društvu.
Kako bi obilježili Fehrov sedamdeseti rođendan, Sveučilište u Zürichu sljedeći tjedan organizira konferenciju na kojoj će putovati pet nobelovaca i vodećih znanstvenika iz cijelog svijeta. Fehr je zamolio sve govornike da ocrtaju ono što smatraju najvažnijim otvorenim istraživačkim pitanjima. Sam počasnik ostaje znatiželjan i radije gleda naprijed, kao što pokazuje u ovom intervjuu.
- Gospodine. Fehr, nijedan drugi ekonomist u njemačkom jezičnom području ne navodi se tako često kao ti. Koja ste relevantna pitanja riješili u svom radu?
– Uvijek sam bio zainteresiran za temeljna pitanja. Središnji problem u ekonomiji je koncept homo economicusa – pretpostavka da ljudi djeluju isključivo iz vlastitog interesa. Iako su mnogi ekonomisti jednom znali da to nije cijela istina, internalizirali su to stajalište. Znanstveni nalazi, međutim, pokazuju da su ljudi također motivirani pravednošću, pravdom i dobrobiti drugih.
Ljudi stalno pomažu jedni drugima
- Možete li dati primjer?
– Kad pitam za upute na glavnom kolodvoru u Zürichu, uvijek postoji netko tko mi je spreman pomoći. Ta osoba žrtvuje minutu svog vremena i snosi troškove, iako od toga osobno nema koristi. To pokazuje da ljudi stalno pomažu jedni drugima, često bez ikakve izravne koristi. To može zvučati očito. Ali zanimljivo je pitanje kako to znanstveno dokazati. Ekonomisti su obično objašnjavali altruističko ponašanje u smislu vlastitog interesa, kao što je želja da se ostavi dobar dojam na druge. Naše istraživanje, međutim, pokazuje da ljudi često djeluju pošteno i pristojno čak i u situacijama kada ne ostvaruju osobnu korist. - Kako su vaši kolege u početku reagirali na vaš rad?
– Dok sam još bio asistent za istraživanje, ljudi bi rekli: “Nije li to istraživač koji pripisuje lude preferencije ljudima?” - Ismijavali su vas.
– Da, nisu me shvaćali potpuno ozbiljno, jer kritika homo ekonomije ima dalekosežne posljedice za ekonomsko razumijevanje gospodarstva i društva. Ako su ljudi motivirani drugačije nego što se pretpostavljalo, onda ni mi ne razumijemo svijet ispravno. - Kako je moguće da je ekonomija to toliko dugo ignorirala?
– Dugo se korisnost i predanost prvenstveno pripisivali ugledu ili dugoročnom vlastitom interesu. Ovi motivi mogu igrati ulogu. Moj argument je, međutim, da su važni i altruistički motivi. Milijarderi poput Warrena Buffetta ili Billa Gatesa donirali su ogromne iznose zakladama.
Samoposlužni odgovor
- Možda kupuju socijalni mir s njim. Donacije kao cijenu koju treba ostaviti na miru.
– Uvijek možemo pronaći samoposlužni odgovor. Ovaj problem uspjeli smo riješiti samo provođenjem laboratorijskih eksperimenata u kojima smo radikalno isključili sve samoposlužni motive: nema budućih odnosa, anonimna interakcija, a druga osoba nije znala da mu činite uslugu. Čak i pod tim uvjetima, pojavilo se altruističko ponašanje. - Koje su konkretne posljedice toga?
– Da su svi potpuno sebični, zapravo bismo morali postaviti policajca iza svakog građanina. To je zato što postoji bezbroj situacija u kojima osoba može povećati vlastitu korist nezakonitim radnjama. Činjenica da ljudi dobrovoljno surađuju oslobađa teret za tvrtke, obitelji i državu – na primjer, u provedbi zakona. Velik dio društva funkcionira jer se poštuju društvene norme – a ne zato što je potrebno stalno praćenje. U svijetu punom egoista, bilo bi potrebno mnogo više vladine intervencije za provođenje društvenog poretka. - Ali vaši eksperimenti također pokazuju da postoje čisti egoisti.
– Da, ali oni su u manjini. Većina ljudi ima odbojnost prema nejednakosti. Oni pate kada su ishodi previše neravnomjerno raspoređeni između sebe i drugih. - Često se kaže da je društvo postalo sebičnije, da je spremnost na rad za opće dobro opada. Je li to istina?
– Skeptičan sam prema tako opsežnim izjavama. Ako se obraćate ljudima na pravi način i jasno komunicirate poželjnost javnih dobara, to svakako dovodi do suradnje i pravednosti. Ono što je važno je da ljudi vjeruju institucijama – to jest pravilima igre u društvu.
Ljudi su nezadovoljni političarima
- Ove nedjelje Švicarska će glasovati o plebiscitu za ograničavanje stanovništva na 10 milijuna (Inicijativa od 10 milijuna). Vlada, parlament i gotovo sve političke stranke protive se tome. Ipak, otprilike polovica stanovništva to podržava. Da li to odražava eroziju povjerenja u elite i institucije zemlje?
– Ovo pitanje nisam detaljno ispitao. Međutim, ono što možemo promatrati u zapadnim demokracijama je uspon populističkih stranaka i erozija uspostavljenih stranaka. To se ne može poreći. Dijelovi stanovništva više se ne osjećaju zastupljenima političkim sustavom. Iako pojednostavljenja i pretjerivanja populističkih glumaca svakako doprinose tome, mnogi ljudi osjećaju – a ljudi nisu glupi – da ih se više ne shvaća ozbiljno. - Ovo otuđenje također se navodi kao čimbenik u usponu Donalda Trumpa.
– Da, osjećaj nedostatka reprezentacije činio je temelj za Trumpizam. U SAD-u se realni prihod od najnižih 10 posto stanovništva nije poboljšao od 1980. godine, iako je društvo postalo bogatije faktorom dva ili tri. Ne čudi me da se ti ljudi više ne osjećaju politički zastupljenima. Demokrati nailaze kao izvan kontakta, kao i republikanci. A Trump je imao koristi.
Otpor prema strancima
- Povratak na 10 milijuna ljudi u Švicarskoj: Dovodi li visoka imigracija, zbog koje se okolina čini sve anonimnijom i stranom, manje suradnje i više sebičnosti?
– Mislim da nije tako. Međutim, postoji psihološka sklonost da se distancira od stranaca koji su duboko ukorijenjeni u evoluciji. Prije tisuće godina, pripadnost grupi bila je neophodna za preživljavanje. Socijalna isključenost bila je najgora kazna, jer je jednu ostavila nezaštićenu i na milost i nemilost opasnosti prirode, životinja i drugih ljudi. Politika može mobilizirati te strahove, čak i ako su objektivno neutemeljeni. Dakle, otpor strancima često je najveći tamo gdje je najmanje stranaca. - Nije samo udaljenost od stranaca duboko ukorijenjena. U svom radu također pokazujete da ljudi imaju duboko ukorijenjenu odbojnost prema nejednakosti. Jesu li socijalna država i preraspodjela, da tako kažem, psihološki unaprijed određena?
– Na neki način, da. Oblici socijalne sigurnosti oduvijek su postojali u ljudskim zajednicama. Ako bi netko u društvu lovaca-sakupljača slomio nogu, grupa bi nastavila podržavati njega ili nju. Bilo je to kao neformalno socijalno osiguranje. Grupa se brinula o svojim članovima, a pritisak za dijeljenje bio je ogroman. Iz toga možemo zaključiti da je averzija prema nejednakosti duboko ukorijenjena u psihi – i nastavlja igrati značajnu ulogu u raspravama o preraspodjeli do danas. - Može li se to izmjeriti?
– Da, naše istraživanje pokazuje: U Švicarskoj oko 45 posto ljudi ima izraženu odbojnost prema nejednakosti. Spremni su snositi troškove kako bi pomogli onima kojima je gore. Ali oni su također spremni snositi troškove kako bi smanjili prihode onih koji su mnogo bogatiji – čak i ako od tog novca ne dobiju ništa što su izgubili. Stoga se ne radi samo o preraspodjeli, već i o uništavanju prihoda. Ti ljudi rado troše jedan franak kako bi uništili dva franka bogatstva bogate osobe. Možemo to pokazati u laboratoriju.
Za uravnilovku
- Ipak, nedavni plebiscit mlade socijaldemokratske stranke, inicijative 1:12, nije imao šanse. Zahtijevao je da nitko u tvrtki ne smije zaraditi više od dvanaest puta više od najniže plaćenog zaposlenika.
– Čak i ljudi sa snažnom odbojnošću prema nejednakostima odmjeravaju troškove i koristi. Vjerojatnije je da će podržati redistribuciju od drugih, ali ne pod svaku cijenu. Ako se troškovi smatraju previsokima, kao i kod inicijative 1:12, potpora se smanjuje. - Unatoč visokim troškovima i nejasnom financiranju, švicarski birači nedavno su se jasno izjasnili za 13. isplatu mirovine za švicarsko socijalno osiguranje.
– Ljudi su vjerojatno mislili da će se nekako financirati. Štoviše, inicijativa je genijalno osmišljena iz perspektive ekonomije ponašanja: Gotovo svi zaposlenici u Švicarskoj primaju 13th mjesec plaće. Toliko se ljudi zapitalo: Zašto umirovljenici ne bi dobili i 13th mjesec socijalne isplate? To je bila psihološki pametna referentna točka. - Kroz svoje istraživanje, pomogli ste staviti homo economicus na počinak. Kada gledate u budućnost, gdje vidite neriješene probleme?
– Zabrinut sam zbog otpornosti demokracije. Trebali bismo uložiti više resursa u istraživanje u ovom području. U doba lažnih vijesti, populizma i polarizacije, to je od najveće važnosti. Politika mora ponovno biti u stanju uspostaviti i provesti učinkovite reforme. Kako se to može postići učinkovitije i kakve su institucije potrebne? Kako bi se, na primjer, društvene mreže trebale regulirati bez gušenja tehnološkog napretka?
Okolnosti i društvo
- I nakon toga?
– Zanima me što čini ljude kakvi jesu. Zašto je netko sklon riziku ili kooperativan? Što potiče prosocijalne osobine i koji uvjeti okoliša potiču sebične ili čak antisocijalne osobine? Na primjer, istraživač na Sveučilištu Warwick koji je dugi niz godina radio u Zürichu mogao je pokazati da švicarske izravne demokratske institucije imaju dugoročni pozitivan utjecaj na spremnost ljudi na suradnju. Također možemo koristiti podatke kako bismo pokazali da su ljudi koji su bili u Ukrajini pod radioaktivnim oblakom nakon nesreće u reaktoru u Černobilu još uvijek pokazali drugačiju razinu odbojnosti prema riziku dvadeset godina kasnije od onih koji nisu bili pogođeni. Okolnosti i društvo u kojem osoba odrasta proizvode pojedince s određenim karakternim osobinama. Način na koji se te osobine distribuiraju važan je za dobrobit nacije. Trebali bismo znati bolje kako utjecati na to. - To gotovo podsjeća na Che Guevaru, čiji je socijalizam također nastojao stvoriti novo ljudsko biće.
– Che Guevara je imao potpuno naivne ideje, a sustav za koji je djelomično odgovoran želio je prisiliti sve da rade za opće dobro. Nije u tome stvar. Ali mnogi od nas su roditelji. Imamo ideju o tome kako bismo trebali odgajati svoju djecu i što je dobro za njih. Zašto društvo također ne bi imalo svoju ideju o tome što je dobro, pod uvjetom da se o tome raspravlja demokratski? Vjerujem, na primjer, da bi imalo smisla izbjegavati antisocijalno ponašanje i besmisleno nasilje.
Uveli su porez na sebe
- Sami ste koristili svoje moći uvjeravanja kako biste transformirali Odjel za ekonomiju na Sveučilištu u Zürichu. Internacionalizirali ste ga i osigurali da većina sredstava i pozicija više nije vezana za jednu stolicu.
– Nakon dugih napora da ih se pridobije, profesori su glasovali za mjeru s većinom od devedeset posto. Uveli su porez na sebe za opće dobro instituta. To nam je omogućilo da osnujemo diplomsku školu i privučemo vrhunske talente. - Zašto vam je to bilo toliko važno?
– Mnogo je ugodnije raditi na mjestu gdje ima toliko talentiranih ljudi. Stalno dolazite s novim idejama. To privlači vrhunske talente, a i studenti imaju koristi. Nije slučajno da je Odjel za ekonomiju Sveučilišta u Zürichu sada među prva tri u Europi. - To također ima veze s početnih 100 milijuna, a zatim još 25 milijuna švicarskih franaka koje je UBS donirao odjelu. I s drugim velikim donacijama švicarske poslovne zajednice. Zar to ne ugrožava neovisnost istraživanja?
– Od samog početka strukturirali smo svoje sporazume tako da akademska sloboda ostane u potpunosti zajamčena. Na primjer, napisao sam vrlo kritičan esej o našem eksperimentu o moralnom ponašanju u švicarskoj banci. Nismo imali niti jedan slučaj u kojem je netko pokušao utjecati na naše akademsko istraživanje; reputacijski rizik bio bi previsok.
Doniranje
- Zašto vam poslovni predstavnici doniraju tako velike iznose ako njihova društva nemaju izravne koristi?
– Srećom, postoje ljudi u poslovnom svijetu koji žele učiniti nešto za opće dobro i pokazati svoju predanost Švicarskoj kao poslovnoj lokaciji. - Kada preporučujete mjere za postizanje određenih promjena u ponašanju, to se također naziva “potiskivanje”. Koliko je liberalno poticati ljude da se ponašaju drugačije nego što bi to učinili sami?
– Većina tvrtki ima ideju o tome kako se žele reorganizirati i postati produktivniji. Ekonomija ponašanja pomaže im da ukrcaju ljude i motiviraju ih da se ponašaju kooperativno ili da se suzdrže od bilo čega nezakonitog. To je pravo svake tvrtke. - Nije li to očinski i suprotno neoliberalnim načelima?
– Sada bih provokativno tvrdio da su neoliberali uvijek bili malo slijepi za privatnu moć i vrlo pažljivi prema državnoj moći. Postoje dobri razlozi za to: zaposlenik može jednostavno promijeniti tvrtke, ali promjena zemlje je mnogo teža. Ipak, neoliberali ne bi trebali tvrditi da je gurkanje loše jednostavno zato što se događa u državnom kontekstu, dok je dopušteno u privatnom kontekstu. U oba slučaja postoje etička ograničenja ponašanja u upravljanju. I moramo stalno razgovarati o njima. - Kažete da se ne može jednostavno promijeniti zemlja. Vi ste sami dobili razne ponude od vrhunskih europskih i američkih sveučilišta, a ipak ste uvijek ostali vjerni Zürichu. Zašto?
– Smatram da su Zürich i Švicarska nevjerojatno pogodni za život. Zemlja ima dobre, funkcionalne institucije. Iako postoji i birokracija na Sveučilištu u Zürichu, funkcionira bolje nego, na primjer, na MIT-u u SAD-u. Uvjeren sam da su internacionalizacija i donacije postigle rezultate u Zürichu koji ne bi bili mogući ni na jednom drugom sveučilištu u Europi. Kada smislite prijedloge reformi u Švicarskoj, obično se u početku susrećete sa skepticizmom, ali ako uspijete uvjeriti ljude u zasluge uzroka, postoji mnogo dobre volje.
