Što nikada ne bi trebali govoriti djetetu?
Prvi model od kojeg dijete uči jesu roditelji, oni su djetetu uzor i model emocionalnog ponašanja. Dijete ih promatra, gleda kako reagiraju na određene situacije/događaje, kako reagiraju kad su umorni, ljuti, zabrinuti, razočarani. Stoga je od iznimne važnosti da roditelj pokaže kako se emocija može prepoznati i regulirati.
Ono što odrasli nikako ne bi smjeli govoriti djeci: „Nemoj plakati!“, „Nemaš razloga biti tužan/tužna!“, „Nemoj tako reagirati!“, „ Smiri se odmah!“ „Preosjetljiv/a si.“, „Veliki dečki/djevojčice ne plaču.“ „Prestani dramatizirati!“ „Ma nije to ništa.“ „Nemoj biti tužan/tužna zbog toga.“
Kad dijete plače
Kakvu poruku ove rečenice šalju djetetu? Kako se dijete osjeća kad čuje ovakve riječi od osoba kojima vjeruje? Hoće li nakon ovakvih rečenica dijete pokazivati emocije ili će ih potisnuti? Na ova pitanja voljela bi da odrasli, djetetovi uzori daju odgovor, iz pozicije djeteta.
Jedan od češćih primjera koje sam uočila –Dijete plače- odrasla osoba prvo što kaže „Ajde, smiri se!“ Naravno govori iz najbolje namjere, međutim ovdje bi bilo dobro najprije pustiti dijete da se isplače, dati mu do znanja svojom prisutnošću „Tu sam, uz tebe sam. „ Kada se dijete isplače onda ga pitati npr. „Vidim da si tužan/tužna i to je uredu. Želiš li mi reći što se dogodilo?“ Ovim djetetu omogućujemo i pokazujemo da je zdravo i uredu pokazati emociju, da smo tu , da je sigurno, da ima izbor želi li podijeliti zbog čega se tako osjeća?“ Potrebno je pomoći djetetu da razumije emociju i naučiti ga kako upravljati njome.
Ovim dijete dobiva poruku da su njegovi osjećaji prihvaćeni i da može naučiti upravljati njima, a što stvara temelj za razvoj emocionalne kompetencije, kvalitetnih odnosa i dobrobiti djeteta.
(Izvor: Cole, P.M., Martin, S.E., Deninis, T.A., 2004. Emotion regulation as a scientic…)
