Školski primjer oportunizma

Gordan Jandroković – pravi radar s osjetljivim senzorom!

Bilo bi smiješno i vrlo zabavno promatrati naše viđenije i značajnije  političare, kad to ne bi bilo žalosno, jadno, opasno i tragično i njihovo osobno i stranačko prilagođavanje situaciji, u svakoj manjoj ili većoj krizi, kao i podupiranje pojedinog lidera i državnog dužnosnika, što je školski primjer opurtunizma i makijavelizma “u čijem je temelju interpretacija politike sile, odnosno politike koja, vodeći računa o odnosima sile i moći, zagovara načelo da cilj opravdava sredstvo.” Najnoviji i najeksplicitniji primjeri toga su zadnja događanja oko Agrokora i hrvatske “Borg” grupe, bolje rečeno sekte, s ministricom Dalić na čelu.

Gordan Jandroković

Manje više sve je već rečeno i napisano o tome. Sad je red na institucijama koje bi trebale raditi i odraditi svoj posao. Najmanje je tu sad važno Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Svatko elementarno pismen vidi i zdravorazumski može zaključiti kako u svemu ovome između mnogih aktera ima sukoba interesa, po raznim i različitim osnovama. U tim poslovima s Agrokorom i oko Agrokora nitko nije nevin, od samog početka krize i sloma, kao i u godinama njegova stvaranja i ekspanzije. Ovo mi sliči na nekakvu obrnutu privatizaciju, iz privatnog u državno, pa ponovno u privatno, ali samo za odabrane, uz pomoć domaćih i stranih društava, banaka i fondova, pod dirigiranjem naše Margaret Thatcher – iron lady, koja  nakon svojeg političkog pada, napada i traži privođenje pravdi i osudu onoga, tko je razotkrio sve njene ne baš časne i do kraja zakonite rabote.

Što na to reći? Smijati se nije umjesno, iako se gospođa smijenjena  ministrica svima nama stalno smije u lice, prezrivo nas gleda i obraća nam se s visine, bezobrazno, podcjenjivački, nadmeno, oholo i drsko. Mi smo za nju “niskoprofilni”, nevažni, nebitni…, čak niti amorfna glasačka masa, jer njoj glasovi ne trebaju. Ona po svojoj stručnosti i izboru premijera postaje ministrica, kojoj se bezuvjetno vjeruje, dopušta da vlada velikim, složenim i bitnim resorom. S vremenom se ta njezina vladavina i teror sve više prenosila na državu. Završilo je kako je završilo, što zapravo nije kraj, nego početak razmotavanja cijelog klupka. Gordijski čvor je svakako trebalo presjeći, da bi se moglo krenuti dalje, putem za put, koji će nas odvesti iz  mraka, laži, obmana, utilitatarnog ortaštva, licemjerja, ponižavanja i srama.

Po međunarodnim istraživanjima u svemu što je dobro smo na dnu ljestvice, a po lošem u vrhu. Više se nitko ne može i ne smije opravdavati ratom, poraćem, izgradnjom porušenog i ostalim nepogodama. Razlog svega je politika, odnosno nesposobni, nestručni, pokvareni političari, koji nas vraćaju u prošlost, svađaju, dijele i vode u totalno siromaštvo, u polupraznoj i pustoj državi, bolesnih staraca, blokiranih građana, pravnoj nejednakosti, društvenoj isključivosti, narušenoj integraciji i marginaliziranoj inkluziji.

Ovih su dana ti i takvi političari pokazali svoje pravo lice. Iz dana u dan su mijenjali svoje mišljenje i prilagođavali se onome što se dalo iščitati iz premijerovih pitijskih misli. Tu su se naročito isticali uhljebi, priljepci, osobe kojima se smiješi Remetinec, razni politički prebjezi, prevaranti, koji na jednim dijametralno suprotnim koalicijskim leđima uđu u Sabor, a onda se u hodu prestroje, kako bi tobože spasili državu, održali stabilnost, dali novi zamah posustaloj vladi, bili nositelji napretka i boljitka, naročito u znanosti i školstvu. Tom prepredenom liscu više nitko ništa ne vjeruje. On kontaminira politiku i sramoti vlast, kojoj se prikrpao. Drugo je stari prepredeni pametni lisac koji već godinama eskivira na oštrici noža, jako pazi da ne prijeđe Rubikon. Treba mu odati priznanje, jer je ponekad jedina pametna glava zdravog razuma i velikog političkog iskustva, naravno najviše sebi u korist.

Ipak, pravi radar s osjetljivim senzorom je Gordan Jandroković. Po njegovim diplomatskim i umjerenim izjavama koje se svakim danom sve više približavaju onome što će se dogoditi, se može zaključiti kako stvari teku i što će biti. On je pravi diplomat. Nisam baš upamtila da nekoga vrijeđa, da je drzak, bezobrazan, umišljen, sam sebi dovoljan, narcisoidan i bogomdan. On jednostavno kuži igru, igra po svojim pravilima, ne iskače, održava, opstaje i napreduje. Mislim. da sadašnja funkcija nije njegov krajnji doseg u politici. Istina, neki su u ovoj situaciji uvidjeli priliku za samoisticanje ili isticanje svoje političke stranke. Neki to dobro koriste, dok drugi ne znaju što bi s tim, što im je praktički palo u krilo, kao zrela kruška. Ti i takvi su očito zalutali u politiku, ili su pak u tajnoj suradnji s onima koji su se poskliznuli, pa glume budale.

Iskreno, nije mi bila draga ministrica Dalić, zbog svojeg oholog držanja i neprimjerenog ponašanja prema sugovornicima i građanima, ali mi je žao da je morala otići, pogotovo na ovaj način. Sama je sebe dovela do toga, pa je ne bi trebalo žaliti, ili možda bi baš zbog toga, jer to nije napravila bez razloga. Vrlo upitna je njezina unutarnja i vanjska motivacija. To je pitanje za stručnjake. Nije baš, uobičajeno da se tako ponaša visokoobrazovana, stručna i multidisciplinarno sposobna osoba, s velikim stručnim iskustvom, u više područja i sektora. Možda joj je falilo političkog umijeća? Oni koji su je doveli u politiku i bili joj u tome učitelji nisu odradili dobar posao, nisu bili pozitivni uzori, već su je u tome krivo usmjerili. “Stvorena je kriva, odnosno loša percepcija”, rekla je gospođa Dalić. Pitanje je zašto?

Ako je samo to, to baš i nije neki veliki grijeh. Osim toga percepcija nas često vara. Imali smo mi jako dobre percepcije o nekima, barem na početku, koje su se s vremenom iskrivile i obrnule, zbog njihova rada, djelovanja i ponašanja, a najviše zbog podcjenjivanja građana, stavljanja sebe ispred svih, bogaćenja na račun drugih i “razaranja” države, služenjem svojim Gazdama koji im obećavaju visoke međunarodne funkcije, ako dobro izvrše zadaće, provedu njihove naloge i Hrvatsku im stave na raspolaganje, bilo kao teritorij utjecaja, energetske tokove, deponij raznog otpada, prostor za imigrante, sivu zonu trgovine, “stavljenjem bube u uho, kako u svemu  sudjeluje država”… Skoro sam zaboravila kako je  to “stavljanje bube u uho”, nekim “strvinarima” nešto puno više od puke percepcije. To zahtijeva pomno istraživanje i uključivanje svih relevantnih institucija u ovaj slučaj s mailovima, koji nisu prijateljska korespondencija i “niskoprofilni” uradak. Baš me briga tko se s kim i kako dopisuje, tko se s kim druži, tko je kome iron lady, tko gdje jede i što je za koga “niskoprofitabilno”, ali me je briga tko, kada, s kim, gdje kako sramoti Hrvatsku.

Ankica Benček