Ja slutim​

Tamu i duboki mrak

 

 

Ja slutim tamu i duboki mrak,

Ja slutim propast čovječanstva sveg,

Gdje boje duge zamjenjuju STIJEG,

Gdje dušu truje taj sotonski zrak.

Ja slutim ratne pohode i krv,

Nevine djece pogaženu čast,

Nastranog bluda neutažnu strast,

Koja ih baca na smeće k'o strv.

 

Ja gledam scene, gdje likuje vrag,

Gdje u oluji tone jedan brod,

Na njem u lancim tone ljudski rood;

Tone i tone,nestaje mu trag.

 

Je l' ovo zbilje neizbježan strah?

Ja nisam prorok, al' stvarnost je ta…

Nit Bog se štuje nit ga itko zna

I sve to više naliči na krah.

 

Oh, trgnimo se, jer dolazi kraj,

Dignimo k Nebu vapijući glas.

Jedino Bog nam može pružit spas

I privući nas u svoj zagrljaj.

 

Zamame sve su tek prolazan hir,

Varljiva sreća i zavodljiv tat.

Jedino Bog će utjehu nam dat

I darovat nam i spokoj i mir.

 

Žarko Dugandžić