Tamu i duboki mrak Ja slutim tamu i duboki mrak, Ja slutim propast čovječanstva sveg, Gdje boje duge zamjenjuju STIJEG, Gdje dušu truje taj sotonski zrak. Ja slutim ratne pohode i krv, Nevine djece pogaženu čast, Nastranog bluda neutažnu strast, Koja ih baca na smeće k'o strv. Ja gledam scene, gdje likuje vrag, Gdje u oluji tone jedan brod, Na njem u lancim tone ljudski rood; Tone i tone,nestaje mu trag. Je l' ovo zbilje neizbježan strah? Ja nisam prorok, al' stvarnost je ta… Nit Bog se štuje nit ga itko zna I sve to više naliči na krah. Oh, trgnimo se, jer dolazi kraj, Dignimo k Nebu vapijući glas. Jedino Bog nam može pružit spas I privući nas u svoj zagrljaj. Zamame sve su tek prolazan hir, Varljiva sreća i zavodljiv tat. Jedino Bog će utjehu nam dat I darovat nam i spokoj i mir. Žarko Dugandžić