Koliko puta jednostavno prođemo pored nekih ljudi i nepogledavši ih. Ljudi koji se bore i brode kroz život u znoju lica svog. Ne idemo za tim koliko se toga krije u njima. Koliko razina nose u sebi i onda se ugodno iznenadimo kad se pojave sa svojim djelima, i pojavi se ona. „Za nepovjerovati“. Jer ti ljudi nisu u žiži interesovanja. Uzorni građani, očevi, supruzi. Nisu u Crnim kronikama. Nisu ukrali, prevarili, pronevjerili, oni su „Veliki Mali ljudi. Oni su Mi. Jedan od Mi je i Anđelko. Jedan od onih za nepovjerovati uz sve rečeno u uvodu bez pretjerivanja dodati, izuzetno nadareni slikar. Zato ne budimo oholi prema nadarenim ljudima, jer njihov put do javne scene duplo je teži kao sve u životu što rade jer rade i stvaraju s one teže, ljudske, poštene strane. Njih nitko ne „gura“, promovira ih njihov rad i poštenje. Ustrajnost. Njihova skromnost. Gospodstvo stvaralačke tišine. A o kakvom se umjetniku radi najbolje dati riječ struci.
O likovnom stvaralaštvu Anđela Jurline ZVONKO ČULINA, dipl. povj. umjetnosti: U prvom dodiru s umjetničkim radovima Anđela Jurline, potaknut osobnim pečatima i rukopisima ovog autora koji pored svakodnevnih poslova stiže izliti bujice inspiracija, konkretizirajući i materijalizirajući apstraktne simbolike i sinonime umjetnički nadahnute Duše, pisao sam dojmljivo i poticajno, prateći usput daljnja stremljenja i mogućnosti koje ga obilježavaju i svjedoče sredini, znancima i znalcima kuda, kamo i u kojem smjeru dalje, nastavljam ponovnom sugestivno – vizualnom doticajnošću i potvrdom da slikar ostaje vjeran i dosljedan rečenome putu, eksperimentirajući u zadanom i zacrtanom smjeru, istražujući i oslikavajući moguće mjene tek u tematikama ili pak blagim novim načinima prezentacija sabranog i iskustvenog (u naslovu navedenog), slijedeći svoju kreativnu zadaću u već uvriježenim okvirima sakupljenog i u sebi (po)spremljenog umjetničkog opusa, obima ili rastera, odnosno „materijala.“
Promatrajući tako slikarske prikaze malih, srednjih i relativno velikih formata, u svakom od njih dozirajući vrela refleksivnih šarenila spektra u kojem dominiraju nosači crno-bijelih točaka, linija i mrlja, Anđelo sve općenito konstruira pretežito na dva za njega „klasična“ načina…
Prvi i možda najviše prokušani (suprotno rimovanom naslovu), Pollockovski akcijski, eruptivni ili refleksivni u kojem sve navedeno koloritski pršti, stvarajući apstrahirajući svijet u vidu zaustavljene dinamike i sređenog kaosa, te drugi, u kojem još po natruhama apstraktnog ekspresionizma (iako ne sasvim Schumacherovski), u eksperimentu akcije još pomalo zamršenije s dopunom apstraktnih objekata i figuracije zaokružuje drugačiji kontekst blage prozračnosti ili bolje rečeno, „uskovitlane meditacije.“
Uspoređujući ranije viđeno i sada cikluski nastavljeno i posloženo, Anđelo upotpunjuje već širi opus svoga stvaralaštva pronašavši svoj svijet u ovakvom „kreativnom điru“ ostajući dosljedan (kako rekosmo), kontuinitetu ne vrludajući i odstupajući previše od onog po čemu ga već prepoznajemo, vrednujemo i znamo… Stoga, bilo bi neučtivo tražiti i gledati sve iz drugačije „lutajuće“ perspektive, već znano i već izrečeno s dozom proširenog eksperimenta potvrditi ono s čim se već u relativno dobrom (s)nalaženju i umjetničkom prostoru s proširenim ciklusima samo dodatno manifestira i oplemenjuje.
Za očekivati je da će i nastaviti tim hodom i putem koji ga između mnogih rukopisa i umjetničkih ponuda čini „viđenim i s odstojanja“, što je za svakog kreativca znakovito i poželjno, odnosno, promatračkom oku učiniti upečatljivim i prepoznatljiv(ij)im. U nasljeđivanju toga „lika i oblika“ gdje je našao sebe, želimo mu još puno varijacija na zadane pravce u traženju njemu i sredini poticajnih znakova u izrazu s kojim, kako rekosmo, umjetnički diše i egzistira dajući svoj osobni prilog Društvima i Grupama s kojima je u simbiozi, javnom prostoru, suradnji i djelovanju…
Svatko će već po svom znanju, percepciji i obrazovanju reći svoje… Subjektivno ili objektivno; najvažnije je da se kreativno živi i umjetnički kontuinirano pulsira, širi i nasljeđuje… Jer, dok je izvora, zapisa, obrisa i opipa ovih i ovakvih senzitivnih sfera, dok Muze šapuću i dirljivo dotiču antene, dotle umjetnik jest, dotle umjetnički diše i postoji… Anđelo kreativno koordinira i traje na taj način i u tom smjeru, te ga tako valja i dalje pratiti, promatrati, osjećati i vrjednovati, kako bi mu djela vremenski i prostorno postavili u okvire koje zaslužuju i koji mu po načinu, izrazu, tj. nivelaciji, razini i obzorima i pripadaju…
Nakon svega, opet se javlja ona: „Za nepovjerovat“. Počnimo vjerovati. Počnimo u novinama više prostora davati tim i takvim ljudima, neka nam oni pune stranice novina. Pokažimo onu ljepšu stranu Hrvatske ponosni što postoji. A postoji. Toliko je u Hrvatskoj, u našem podneblju, u našem gradu tih i takvih „Na ponos ljudi“., okrenimo se njima. Ne ubijajmo se sivilimo, Crnim kronikama, sklonimo iz medijskog prostora egotrip nametnike, nametnimo ako treba onu Ljepšu stranu Lijepe Naše. Neka nam uzori budu ti i takvi ljudi.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više