Hrvatski Fokus
Povijest

Jugokomunistički Titini zatvori (12)

U zatvoru godine 1972.

 
 
Te jeseni [1972.], a da to nikom nije bilo jasno zašto, Tito je oborio i srpsko rukovodstvo i to kolektivno. Prilikom unutrašnjih partijskih svađa, kad je Tito pokušao uvjeriti ljude oko sebe kako je njihovo bezrazložno uklanjanje nužnost koju hoće i shvaća samo njegov samoupravni genij, Koča Popović je skočio i povikao: 'Ti si diktator, ti si Neron! Ja ne želim više s tobom surađivati!' Nakon toga Tito je tri puta potegnuo dim iz 'Kube' i – otpuhnuo. Jesen je u Gradiški vrijeme bilo kolektivnog harakirija bilo umnoženih samoubojstava. Nekako u vrijeme mog dolaska u logor dva osuđenika su se polila zapaljivom tekućinom, pa se spalili živi. Neki Vukalović se je prejeo slanine i – umro. U sobi 26 na IV. odjelu zbio se jedan čisto biblijski događaj: neki nesretni Zagorac, koji je došao na robiju zbog ubojstva žene, imao je teške krize savjesti. Kivan na svoju desnu ruku koja mu je u kući ostavila dvije nezbrinute djevojčice, on ju je odsjekao na banseku [tračnoj strojnoj pili]. Kad je tako sakat shvatio da se na taj način ništa ne rješava, postao je pometač u svojoj sobi. Jedne jesenske večeri dugo je šutio i čekao pušeći cigaretu za cigaretom. Ušao je u mali prostor gdje stoji kibla i tamo se objesio.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/03/Mirko-Vidovic.jpg
Osuđenici su zvali stražu. Staža je pod prozorom upitala da li je već obješen. Na odgovor da visi, straža im je rekla da treba tako i ostati dok se ne svane, pa da komisija dođe na uviđaj. I osuđenici su osam sati sjedili pokraj obješenog čovjeka. U međuvremenu, čekajući da svane, okrali su obješenoga. I cigarete iz džepova. Nešto kao parabola o vrapcima i mrtvom golubu. To je Gradiška. Te jeseni nastalo je i svakodnevno pendrečenje. Straža više nije očekivala ni da ima valjan povod za to. Jednostavno smo dobili dojam da svaki dan na svakom odjelu radi psihološkog pritiska mora biti izbatinano nekoliko robijaša. Politički osuđenici još su bili pošteđivani od batina. Ali nas je zato neprestano pozivao preodgojiteljski kolegij, ispitivao nas za svaku, pa i izmišljenu sitnicu da bi nam izmjerili puls i provjerili bar pretpostavke. Tako sam i sam početkom prosinca bio dugo ispitivan zbog toga što sam se pred televizijom nasmiješio kad je Meša Selimović govorio o sarajevskoj bivšoj Gradskoj vijećnici i rekao da prodika k'o pravi hadžija [hodočasnik]. […] Mi smo s tim saznanjem živjeli u logoru, znali smo da naša patnja nikad neće naići na dostojno razumijevanje, ali nismo mogli postupati drukčije od načina na koji smo postupali, kao da uopće nismo bili ignorirani. Sad kad o svemu tome razmišljam kao slobodan čovjek i izvan opasnosti da se tamo vratim, ne mogu shvatiti otkud smo crpili toliku hrabrost i toliku energiju. […]
 
Kroz vrata ne uđe stražar, nego onaj glomazni robijaš što nadzire ćelije i dijeli hranu. Ime mu je Drago, iz Podravine je i osuđen je na dvadeset godina zbog toga što je hladnokrvno ubio dva čovjeka za novac. Taj plaćeni ubojica poznat je bio po bestijalnoj hladnokrvnosti i cinizmu. Poput njegova prethodnika Marka Kozarca bio je strah i trepet logora. […] Ljudski jauci i krici su najprodorniji podvečer, osobito nakon zvona za povečerje. Kad se ugasi ona hladna svjetlost lampe među okrečenim bijelim zidovima pod kojima na prljavom i trulom podu tinja čovjekov sin nejači i od svog vlastitog straha. Hladan kao sibirska pustoš. Tu, u toj sredini izgubio sam svoj dotadašnji identitet. I s njim moju vjeru u Zapad. Više ništa i nikad neće moći vratiti me u moju nekadašnju osobu. U tom teroru kao u nemilosrdnoj studeni duše izgorjeli su cvjetovi svih mojih iluzija. I mojih mladićkih osjećaja rascvjetalih u dvoranama zapadnih dvoraca i ladanja, pred onim mnoštvom umjetnina što ih u duši nosimo kao dragocjeni goblen pričina života. […] U toku čitavog dana u samici dobije se polovica od onog jedinog obroka koji pripada gradiškom robijašu. Na Badnjak smo dobili varnjaču čorbe od kupusa. Dali su mi čak i komadić slanine. Na Božić pak dadoše nam žlicu salate od graha i komad šarana. Pa kao što na Badnjak nisam htio pojesti onaj komadić slanine, za Božić sam imao nešto bogatiji ručak. Za onaj Božić terora, najsiromašniji u mom životu. […]
 
Vjerovao sam da nije moguće da će nas diplomacija zemlje kojoj pripadamo prepustiti potpunoj propasti u tom nečovječno prakticiranom procesu destrukcije i to otvoreno. A ukoliko nas prepuste, onda je bolje da me nestane da budem u cijelosti svog postojanja jedan drastičan teret na savjesti onih koji se spore oko ljudske sreće, radeći i jedni i drugi na povećanju nesreće. […] Poslije odgode suđenja, premješten sam u drugu, veću sobu. U toj sobi zatekao sam devet ljudi u civilu od kojih su četvorica bili pod istragom zbog pronevjere državnog novca, a dvojica među ovima bili su čak direktori u tim poduzećima, koje je tih dana Kardelj krstio SOUR-ima i OOUR-ima. Ostali su bili ubojice, a tek jedan džepar, makedonski Turčin. […] I njihove priče su mene iznenadile u istom intenzitetu. Ti hokus-pokusari državnog novca provodili su bijele noći u iluzijama ne da će ih sud zaobići, nego da će uskoro doći do općeg kaosa u zemlji gdje će doći do radikalnih promjena, a novi gospodari će da bi dobili povjerenje naroda sve oprostiti svima koji su bili progonjeni, posebno njima, jer su oni, tamaneći kase svojih poduzeća, pridonijeli rušenju diktature.
 
A kad bi se zaboravili, onda su s nostalgijom spominjali svoje zasluge za isto to društvo kojem su željeli propast, bilo u ratu, bilo u miru, kad su išli u lov s vođama koji se održaše na površini i nakon svih lomova. Bakarića su nazivali umiljato: jokšir. […] 'Trebate doći u Firenzu – završio sam – vidjeti trg pred Palazzom Vecchiom: one brojne skulpture koje prikazuju odsječene glave i noge nad prerezanim vratovima. Pobjednik gleda s čuđenjem glavu pobijeđenog, bojeći se i mrtva protivnika. Zašto se on boji mrtve glave? Zato jer i nakon nje u svijesti pobjednik ostaje neponištena vrijednost protivnikove misli. Firenza je istjerala Dantea, progonila Michelangela, Gallileja i druge. Ali mi danas znamo da Firenza – to je duša progonjenih! […] Posljednji Nobelovac u to vrijeme, Heinrich Böll bio je časnik Wermachta i to odlikovan na Istočnom bojištu, pa mu je ipak dodijeljena Nobelova nagrada za njegov književni rad. […] Mađaroni su bili uvjereniji da su korisniji za Hrvatsku od pravaša. S komunistima je isti problem. […] Prozrijeti njihovo biće i njihove namjere znači ujedno i razoružati jedno bezakonje.“ (Mirko Vidović, Sakrivena strana Mjeseca, Zapisi u Titovim tamnicama, I. knjiga, Nakladnik Ognjište, Zagreb, 2010, str. 22-23, 70, 73, 75, 78, 88, 135, 137, 168-169, 174-175, 177, 180-183, 186, 189, 191-194, 210, 219, 224, 232, 241, 252, 264-265, 276-277, 286, 304-305, 307, 310-313, 315, 333, 342, 346, 348, 366).
IZBOR CITATA IZ KNJIGA MIRKA VIDOVIĆA (1940.-2016.)
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

Povezani članci

Bizantska carevna armenskoga podrijetla

HF

GOMOLAVA – Kraj Švapskog šora (1)

HF

Predstavljen Leksikon hrvatskoga srednjovjekovlja

HF

Hrvat Orešković, koji je volio Srbijance

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...