Sinovi bure

Drhti moja Istra cijela

Stali gore na Učku oni divovi tvoji

pokazuju mišice, kao da ih se netko boji

ponosno se isprsili gorski gorostasi

nisu baš lijepi, ali snaga ih krasi

žustro se natječu, tko ima jaču dušu

njihovi obrazi – nabrekli mjehovi pušu

pobjednika čeka bačva dobra vina

koji prvi stigne k meni do Medulina

na čelu suncem spržene bore kamene

obrve guste skrivaju munje vatrene

već od treptaja njihovih trepavica

zatrese se i drhti moja Istra cijela

fijuk fijuče preko njive, grada i sela

mrkim pogledom dignu valove silne,

obijesno jure dalje dolinom Mirne,

prstićima ubiru po nebu kišne oblake

smiješak njihov odaje namjere opake

igraju se tako s njima sve do zore    

odjednom ih zgrabe i bace u more

i eto ih k meni, po ramenu me tapšu

lukavo se smiju, rukama mašu i kažu:

– “Čuj Stari, može malo šale?”

Lopovi! – ukradoše mi kapu s glave!

Mijo Arapović