Skrivene koruptivne radnje
Dobro je, lijepo, humano, prihvatljivo, primjereno, nadahnuto, osobno, nacionalno, opće i specifično voljeti svoju zemlju, sve njene odrednice, njenu posebnost, povijest, tradiciju, kulturu, civilizacijski doseg… To je čisto, nevino i iskreno domoljublje. S tim se čovjek rodi i u tome raste, razvija se, odgaja, stasa i živi, bez ikakvog isticanja, spominjanja i bilo kakve priče. To dođe kao nešto normalno, potrebno za život, poput hrane i vode. Međutim, kao i sve ostalo domoljublje se izrodilo. Postalo je utilitarno, zaprljano, umreženo, mešetarsko, komercijalno, vjersko, civilno, “državotvorno”, masovno, uvozno, uvezeno, velikohrvatsko, opće, posebno… korupcijsko.
Domoljublje je svetinja. Ta svetinja je u mnogih postala platforma za razne marifetluke, muljaže, laži, krađe, otimanja, negativne izme, mito i korupciju.
Mašemo zastavama, kitimo se državnim insignijama, uzvikujemo “državne” pokliče, polažemo vijence, palimo svijeće, križamo se i molimo, podižemo spomenike…, držimo desnicu na srcu, a ljevicom grabimo za sebe sve što stignemo, državno, društveno, lokalno, nacionalno, “poviješću natrujeno”… To je za mnoge domoljublje. Što je više krađa i otimačine, u nekih pojedinaca domoljublje je veće. Takvo domoljublje je razmjerno korupciji. Dovoljno je pogledati i sjetiti se što se sve događalo u Zagrebu, dvadesetak i više godina. Zagreb je uništen, opustošen, porobljen, pokraden, osramoćen, unazađen, provincijaliziran, nakićen i okićen s tisućama zastava svih vrsta, državnih, europskih, gradskih, seminarskih, sajamskih, gardijskih, domovinskih, prijateljskih… Neke zastave se doduše s vremenom skinu s jarbola, ali velika većina, onih državnih već godinama, krasi avenije, ulice, trgove, javna pročelja… Čitam kako postoji biznis s tim zastavama, vrijedan godišnje nekoliko desetaka milijuna. Tko li se samo toga dosjetio. Tko je ubrao pinku na te zastave? Tko ubire profit od tog biznisa? Koja je svrha vijorenja tih zastava toga osim profita? Tvorci te ideje će nama običnim smrtnicima – građanima Zagreba reći da su te zastave znak velikog domoljublja. Zar samo Zagreb i Zagrepčani vole svoju domovinu, na taj način. Znam, kada i zašto se vješaju i vijore naše zastave. To nije svaki bogovetni dan, već na određene datume, blagdane i praznike. Ovako gubi svoju svrhu i smisao. Koga briga za to? Glavno da biznis donosi profit. Pitanje je komu? Tko se to na “domoljublju” bogati, zašto i za što? Iskreno, ovo je najnevinije domoljubno bogaćenje, gledajući sve ostalo, diljem Lijepe naše. Nikome ne nanosi direktnu štetu, osim što nam se ruga i pravi nas budalama. Pod okriljem “domoljublja” država je baš poput Zagreba opustošena, pokradena, iznajmljivana, osiromašivana, sramoćena, dovedena u situaciju, po kojoj smo zadnji u EU-u, po svemu dobrome, a prvi po svemu ne dobrome, zapravo lošemu, od gospodarstva, zdravstva, prosvjete, bankarstva, sudstva, ljudskih prava i sloboda, do demokracije.
Razni i različiti su “domoljubi” u ovih tridesetak godina naše samostalnosti, neovisnosti, suverenosti, pod okriljem domoljublja gospodarili i upravljali našom državom. Velik dio tih “dobrotvora” i “velikana” su razni i različiti dotepenci, iz susjedne nam države, koji su u Zagreb došli goli i bosi, uz šibicarenje, laži, krađe i prevare, su ovdje postali bogataši, tajkuni, tajkunčići, uvažavane javne osobe, koje danas upravljaju državom, uglavnom iz sjene, uz slamnate visokorangirane političare, koji se prodaju za Judine škude, vjerno služeći gospodaru, ne samo domaćem.
Oni to rade iz osjećaja dužnosti, odgovornosti i velikog domoljublja. Došli su ovamo spasiti svoju domovinu, koju bi mi bez njih upropastili, jer nemamo dovoljno glavne supstance za spas Domovine – domoljublja. Kaj god! Pitam se ponekad što bi bilo da svi ti “spasitelji” nisu ovdje došli. Bili mi Zagorci, Prigorci, Podravci, Banovci, Slavonci, purgeri, agrameri…, uz predsjednika Tuđmana uspostavili, ustrojili, obranili, podržali i zadržali samostalnu, neovisnu i suverenu državu Hrvatsku, koja bi trebala biti moderna, demokratska i europska. Je li to ona danas? Veliko je i teško to pitanje. Suverenost i neovisnost nema se nekako topi, uronjena u EU-u. Gubi li se osobnost, osobitost, posebnost, nacionalnost, državotvornost?
Neki od tih i takvih kad ovdje “posrnu” i zapnu u rukama tromog i sporog pravosuđa, “pobjegnu” u svoju pravu (prvu) domovinu, kako bi izbjegli zasluženu kaznu i donekle zadovoljili pravdu. Tamo izigravaju mučenike, glume heroje i kumuliraju domoljublje, ili se pak odriču svoje domicilne države, jer je prema njima bila nepravedna. Ti i takvi su rijetki, ali ima ih. Na vrijeme su osigurali svoj kapital, stečen na velikom domoljublju, uz mito i korupciju, pomoću kojeg lagodno žive, gdje god otišli. Liju krokodilske suze za Lijepom našom, koju su devastirali i pokrali. Bilo bi dobro napraviti multidisciplinarno istraživanje tko je to sve od bilo kuda, naročito iz susjedne nam države došao u Hrvatsku i ovdje se enormno obogatio, na bilo čemu, s bilo kim i čim. To su uglavnom, veliki domoljubi i Hrvatine, koji su dok su drugi ratovali, branili i oslobađali okupirane krajeve, trgovali svim i svačim, posredovali, ilegalno nabavljali oružje, prali prljavi novac, pretvarali dinare u marke i kune, osnivali agencije, firme, korporacije, holdinge, da bi se ovamo vratili iz München bojne, ovdje kupili potvrde o svom ratnom putu, dobili braniteljske mirovine i ostale benefite, uz invalidske pristojbe. Nema veze što su fizički stradali, kad su pod maliganima sletjeli u neku seosku grabu. Sve je to nama naša borba dala. Mnogi pravi dragovoljci i branitelji danas žive u neimaštini. Tko im je kriv. Trebali su naplatiti svaki dan proveden na ratištu i obeštetiti svaku i najmanju štetu svojeg psihičkog i fizičkog zdravlja. Ti i takvi nisu išli u rat, da bi to državi naplatili, već iz urođenog osjećaja dužnosti, odgovornosti i iskrenog domoljublja, u kojem su se rađali i živjeli. Koga danas briga za to? Nažalost nikoga ili malo koga? Takvima su danas, u neku ruku nadređeni “domoljubi” i Hrvatine, koji će podržati svaku vlast, za nekoliko Judinih škuda, pod okriljem velikog domoljublja.
Znalci kažu da od viška glava ne boli. To nije istina. Od svakojakih viškova, pogotovo onih nezakonito stečenih glava itekako boli, ukoliko nisi odgajan da sve što stječeš na bilo koji način je tvoje i od viškova uživaš.
Svaki višak, pa i višak zastava na jarbolima obezvređuje ono što predstavlja. Kad je nečega previše ide u bescjenje. Zastave nisu krumpiri, žirovi, kukuruz… Nisu za izvoz i nisu za svakodnevnu osobnu, stranačku, gradsku, lokalnu, državnu ili međunarodnu upotrebu. Zastave su državni simbol. S time se ne trguje, iako to neki vrlo uspješno rade. Ti i takvi domaći i uvezeni su izrod društva i sramota nacije. Ogrnuti plaštem domoljublja, pod egidom velikog hrvatstva, uz nepotizam, klijentelizam, mito, korupciju, sukob interesa, pljačkali su i još uvijek pljačkaju naše društvo i našu državu, zaogrnuti državnom zastavom, okićeni insignijama, uz stari hrvatski poklič povijesne bojne, marširaju Lijepom našom, uzdignute glave, bogati i ponosni, dok sirotinja jedva spaja s kraj s krajem, dok se branitelji ubijaju ili životare, životom nedostojnim čovjeka. Zastave vijore na ljetnom povjetarcu, sunce prži do nemilosti, Zagreb se guši u otpadu svake vrste, turisti navalili sa svih strana, COVID soja delta (𝛿) se podmuklo prikrada, uz put pretvarajući se u lambdu (λ), te po potrebi redom grčkog analfabeta, sve do omege (Ω), ovisno o turističkoj sezoni, okupljanju HDZ-a, viška cjepiva…
Uz sve to, za napomenuti je početak promjena u metropoli, ukidanje neplaćenog (besplatnog) parkinga pred zdravstvenim ustanovama. Izvrsna prilika za ugrabiti komadićak zemlje na tim prostorima, napraviti privatno parkiralište, udariti europsku cijenu, objesiti nekoliko zastava na jarbole, desnicu staviti na srce zapjevati: Nitko nama ništa ne može, jači smo od sudbine…
