Junakinja kakve su i danas potrebne Hrvatskoj i hrvatskomu narodu
U literaturi o hrvatskom iseljeništvu, posebice u znanstvenoj, uloga i značenje hrvatske žene među Hrvatima u svijetu nisu istraženi, opisani i predočeni ni blizu koliko bi trebali biti. Činjenica je da se uspjesi, pa i oni važniji, u hrvatskim zajednicama po svijetu ne bi mogli ni sanjati bez žena i njihovih nesagledivih doprinosa. U prvom redu, neprocjenjiva je uloga majka koje su odgajale nove naraštaje i, osim temeljnih ljudskih vrjednota, u djeci gajile i ljubav za hrvatski identitet i kulturnu baštinu. Zahvaljujući majkama i bakama, svjedoci smo da drugi, treći pa i četvrti naraštaj gaji osjećaj hrvatske pripadnosti. Neki su, kad je zatrebalo (1991.), čak došli braniti domovinu svojih baka.
Među brojnim zaslužnim Hrvatica koje su svojim radom obogatile i zemlju useljenja i hrvatsku dijasporu bila je i Nedjeljka Luetić-Tijan. Posljednjih se desetljeća u Hrvatskoj o njoj ponešto doznalo, ali ni blizu onog koliko bi trebalo, posebice među Hrvatima mlađe dobi. Nije važno samo njezino zalaganje za slobodu pojedinca, hrvatskog naroda i za samostalnu hrvatsku državu, nego je njezina osobnost i životna dosljednost dojmljiva i nadahnjujuća.
Nedjeljka Luetić rođena je u Gracu, nedaleko od Makarske, 9. siječnja 1916. godine. U mladim godinama živjela je u Zadru i Šibeniku. Gimnaziju je završila u Splitu. Nakon što je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala (1938.) francuski, hrvatski, ruski i latinski jezik vratila se u Split i postala profesoricom na Ženskoj realnoj gimnaziji.
Nedjeljka potječe iz obitelji koja je živjela po principima katoličkoga nauka i hrvatskoga domoljublja. Ona je tim stopama kročila kroz cijeli život, a njezina dvojica braće pripadala su redovima mladih snaga koje su radile na raspadu tadašnje jugotvorevine i borile se za uspostavu slobodne države Hrvatske.
Već u jutro 10. travnja 1941. godine, zbog otpora srpskim vojnim naredbama, poginuo je mladi sudac dr. Milan Luetić, Nedjeljkin brat. Stigla je i talijanska okupacija i u Splitu su otpočeli progoni, posebice državotvornih Hrvata. Među njima bio je zatvoren i njezin drugi brat, prof. Andrija, jer je javno kritizirao fašizma i Mussolinija. Uz velike napore splitskih crkvenih uglednika, bio je pušten, ali je morao otići iz okupirane zone. Nakon dolaska u Zagreb dospio je u zatvor jer je bio lažno optužen. Zahvaljujući hrabrosti i upornosti mlade profesorice Nedjeljke, koja je došla iz Splita i „probila se” sve do Pavelića, brat joj je odmah bio pušten na slobodu jer je od mladosti bio i ostao prekaljeni borac za nezavisnu Hrvatsku.
Budući da je prije rata Nedjeljka bila djelatna u udruzi Cercle Français u Splitu, nastojala je sačuvati društvenu knjižnicu od talijanske pljačke. Zbog toga je bila zatvorena i okrivljena da ima vezu s Francuzima. Nakon izlaska „na slobodu”, jedno su ju vrijeme Talijani „u stopu” pratili i potom, budući da nije htjela svojevoljno iz Splita otići, potjerali (veljača 1942.) s okupiranoga područja. Ali pravi razlog izgona nije bila nikakva „veza” s neprijateljima, nego njezino hrvatsko državotvorno domoljublje. Premda su se Split i dijelovi hrvatskoga priobalja našli pod talijanskom okupacijom, čvrsto je vjerovala da je to privremeno i da se treba boriti da bi se ti krajevi čim prije našli u svojoj samostalnoj hrvatskoj državi. Naravno, ona je okupatorima bila „provokacija”! Potjerali su ju da im ne smeta i ne utječe na hrvatsku mladež u Splitu.
Preko Mostara i Sarajevo došla je u Zagreb. Radila je kao gimnazijska profesorica i potom u uredništvima Hrvatske enciklopedije i tjednika Spremnost. Udala se (1944.) za enciklopedista i leksikografa Pavla Tijana (1908. – 1997.). U svibnju 1945. muž je, kao i na tisuće drugih Hrvata, otišao prema Austriji i preko Italije stigao u Španjolsku. Nedjeljka je s novorođenom kćeri Marijom ostala u Zagrebu. Tek nakon deset godina mukotrpnoga života u Zagrebu, uspjela je (1955.) dobiti odobrenje od „narodnih” vlasti da može napustiti Jugoslaviju i pridružiti se mužu, a kći ocu.
Stigavši u Španjolsku Nedjeljka i Pavao Tijan (ponovno) postaju ne samo bračni suputnici nego i suborci u domoljubnom radu. Uz svakodnevne obiteljske i profesionalne obveze nisu štedjeli vremena ni umnih sposobnosti u radu za slobodu zarobljene im domovine. Među ostalim, pokrenuli su i uređivali dnevnu emisiju (1956. – 1975.) na hrvatskom jeziku na „Radio Nacional de España”. Eterom su širili hrvatski državotvorni, slobodarski i demokratski duh. Još se poneko sjeća tih emisija, koje je bilo zabranjeno slušati u tadašnjoj „demokratskoj” Jugoslaviji. Ali ipak ih se slušalo i o njima šaputalo. Nedjeljka je bila spikerica i ponajviše sama priređivala emisije. Ona se također javljala svojim pisanim prilozima u više hrvatskih emigrantskih publikacija, posebice u časopisima Hrvatska revija i Studia Croatica.
Oličje domoljubne ljubavi i hrabrosti
Premda je prošlo mnogo godina otkako sam čitao njezine priloge u Hrvatskoj reviji i knjigu Krov i kruh – Deset godina u okupiranoj Hrvatskoj, 1945. – 1955. HR, München/Barcelona, 1980., nezaboravni su njezini opisi života u Splitu pod talijanskom okupacijom i „deset godina u okupiranoj Hrvatskoj”, odnosno u Zagrebu. Čitajući njezino svjedočenje o poratnim godinama podsjetilo me je na sve ono što sam u mladosti čuo o životu seljaka u mojem rodnom kraju. Ne znam gdje je bilo gore, u gradu ili na selu. Njezina hrabrost me je također podsjećala na mnogobrojne udovice i majke koje su se po hrvatskim selima, kao i Nedjeljka u Zagrebu, opirale progoniteljima i njihovim slugama.
Nedjeljka na piše samo o režimima, njihovim ideološkim zabludama i teroru, nego ukazuje i na (ne)karaktere nekih ljudi s kojima je živjela i radila. Pored hrabrih idealista, susreće i Hrvate koji postadoše „Talijani”; prijeratne jugoslavenske nacionaliste koji naglo postadoše „ustaše” ili „gorljive” katolike koji postadoše vjerni sluge komunističkomu režimu.
Nedjeljka uvijek ostaje „provokacija”! Talijanski vojnik, koji je po dužnosti pratio svaki njezin pokret dok je još bila u Splitu, nije mogao razumjeti njezin ponos, njezinu nepopustljivost prema okupatoru; njezinu odlučnost da se ne će nikad poniziti pred nasilnicima i došljacima. Nadalje, u egzilu je znala otvoreno kritizirati hrvatske sklonosti popuštanju, prilagođavanju, pljuvanju po sebi, po svojim junacima, i naš brzi zaborav svega što su nam osvajači i progonitelji napravili. Ona je pozivala na samosvijest, samopouzdanje i vjeru da će ipak jednoga dana Hrvatska biti slobodna. Nedjeljka je bila čvrsto ukorijenjena u svoju hrvatsku baštinu i na nju ponosna. Voljela je svoju domovinu i borila se za njezinu samostalnost i slobodu. Očekivala je od svih Hrvata da budu „provokacija” svim moćnicima i tuđincima.
Nedjeljka Luetić-Tijan bila je iznimna žena, nadarena i radišna. Oštra uma i britka pera. Njezino svjedočenje iz ratnih i poratnih godina nije šturo redanje činjenica. Niti je to lijepo upakirano pametovanje. Ona govori i piše odrješito i profesorski podučava sve one koji žele doznati što znači ljubiti istinu, ljudsku slobodu, slobodu svojega naroda i boriti se za hrvatsku državnu samostalnost. Život i svjedočenja Nedjeljke Luetić-Tijan izvanredna su osnova za filmski scenarij o nekoć mladoj profesorici koja je „provokacija” talijanskim fašistima i jugo-komunistima. Ona je oličje žene junakinje kakve su i danas potrebne Hrvatskoj i hrvatskomu narodu.
Ova plemenita i hrabra Hrvatica umrla je 14. srpnja 2002. u Madridu i pokopana na madridskom mjesnom groblju San Isidro.
