Ana i Ines su se iskreno radovale Ivinom poslu jer su znale da Ivini roditelji jedva uspjevaju izdvojiti minimum novca za njeno studiranje
(Priča tiskana u zbirci kratkih priča „Preprekova jesen 2022.“ u izdanju HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada, 2022.)
Ljubavna je tematika dosegla svoje visoke domete u pripovetci Iva Branimira Miroslava Tomlekina. U skoro utopističkoj projekciji je oslikala nježna osjećanja što se bude između dvoje po mnogo čemu sličnih ljudi.
Franjo Nagulov
Iva i njene dvije prijateljice imale su običaj nedjeljom prije podne uživati na terasici kafića ušuškanoj ispod Aleksandrovih stuba. Ivina podstanarska sobica bila je nedaleko u Rokovom perivoju, ispod kina Tuškanac i do kafića se morala spustiti niz te stube. Iako Aleksandrove stube imaju bezbroj stepenika to za nju nije bilo naporno, ali iz kafića prijateljice su uvijek odlazile u grad, niz Dežmanovu ulicu do Ilice, i Ivana se obično nije vraćala kući uz te bezbrojne stepenike. Iz grada je za nju bila prelijepa lagana šetnja preko Britich Square-a, uz Rokov perivoj pun zelenila, do kuće u kojoj je stanovala. Bio je početak rujna i boje u parku su bile predivne.
Ana, Ines i Iva su danas, kao i uvijek, pile običan espresso za deset kuna, što im je dozvoljavao njihov skromni „osobni budžet“ i veselo razgovarale o tome kako su se provele preko raspusta u svojim domovima, kod roditelja, jer su se sada po prvi puta poslije rapusta srele ponovno u Zagrebu. Više od sat vremena provele su na terasi kafića u veselom ćaskanju kada se čuo zvuk Ivaninog mobitela.
Tjekom kratkog Ivinog razgovora i njenog radosnog izraza na licu Ana i Ines su znale da je Ivu nazvao Davor i naslućivale su o čemu se radi. Kada je Iva spustila mobitel na stol sve tri su se radosno smiješile.
– Izgleda da sam dobila dobar posao! Davor je pitao jesam li se vratila u Zagreb i rekao mi da dođem kod njega odmah ujutro.
Ana je bila pri kraju studija na Farmaceutskom fakultetu, Ines na Grafičkom, a Iva na Fakultetu organizacije i informatike Sveučilišta u Zagrebu. Što se struke tiče ništa nisu imale zajedničkog, bile su i iz tri različita kraja Hrvatske – Ana iz seoceta sa nekoliko kuća na malom otoku na Jadranu, Ines iz zagorskog sela raštrkanih kuća po bregima i Iva iz malog ušorenog slavonskog sela – ali ih je studiranje u Zagrebu igrom slučaja povezao u veliko prijateljstvo, jer afiniteti i poimanje onog neobveznog dijela studentskog mladalačkog života bili su im slični, kao i karakteri, odgoj i ponašanje. Kao da su bile rođene sestre.
Studirale su u ovom velikom gradu uživajući u njegovoj, ali i u svojoj lijepoti. Sve tri su bile visoke, vitke i iznimno atraktivne i sanjale su o svojoj budućnost u najružičastijim bojama.
Ana i Ines su se iskreno radovale Ivinom poslu jer su znale da Ivini roditelji jedva uspjevaju izdvojiti minimum novca za njeno studiranje, te da je Iva već duže vreme angažirana u privatnoj firmi za event usluge. Njih dvije su također živjele izuzetno skromno ali nisu morale dodatno raditi.
Iva je povremeno, dosta rijetko, bila angažirana u tom poslu, ali joj je angažman na desetak dana, nekad i na kraće vrijeme, donosio dovolno novca da je, ipak štedjeći, mogla pristojno živjeti. A za njene dvije prijateljice poseban je doživljaj bila Ivina priča u najsitnije detalje, uz bezbroj njihovih pitanja, o onom kako je bilo i što je sve radila toga puta. Bio je to bajkoviti sudar dvaju svijetova: njihovog skromnog i onog svijetski glamuroznog, svijeta nepojamno bogatih.
Kada su ga upoznali s Ivom, koja je upravo završila obuku za voditeljicu projekta za event usluge, Davor je bio toliko fasciniran njenim izgledom, šarmom, nastupom i opuštenom i pametnom konverzacijom da joj je odmah, skoro panično, govorio da nikako ne smije u ovom poslu zavoditi mušku klijentelu, jer bi to bio kraj njene, ali i njegove karijere.
Ivi ovo nije trebalo govoriti jer ona nikada nikoga nije zavodila, niti je znala kako se to radi i u njenom je karakteru i odgoju to bila potpuno strana stvar. Njoj su prilazili mnogi muškarci, ali do sada nije srela nekoga ko bi je imalo zainteresirao.
Davor je sada rekao Ivi da u Hrvatsku dolazi vlasnik velike i poznate turističke agencije iz Kanade i da mu za deset dana na terenu treba prezentirati ono što ga zanima i što nudi Hrvatska.
– Rekao je da želi vidjeti Jadran od Cavtata do Umaga, ali bi volio da stigne i u tvoj Kopački rit! Ne znam što će tamo?! – nasmijao se Davor i dodao:
– Ne trebam ti puno govriti. Evo, ovo su podaci i fascikla s logom njegove firme. Do subote prouči našu raspoloživu dokumentaciju, pripremi se i dočekat ćeš gospodina na aerodromu. On će prenočiti u Zagrebu, pa idete za Dubrovnik. Izvoli našu karticu i pet tisuća kuna, a znaš gdje možeš podići novac kada ti zatreba. Budi racionalna, donet ćeš mi sve račune do posljednjeg. Uzmi naš plavi volvo i želim ti svu sreću!
Točno vrijeme i mjesto na zagrebačkoj zračnoj luci, kao i znak prepoznavanja, fascikla sa logom kanadske turističke agencije, bili su dovoljni da se ovo dvoje neznanaca ne mimoiđu.
Iva je na osnovu dokumentacije znala da je pred njom Ivan, praunuk poznatog profesora iz Osijeka koji je emigrirao iz Hrvatske još prije Drugog svijetskog rata, da nije oženjen i da ne zna hrvatski, a Ivan je znao da je pred njim Iva, studentica Zagrebačkog sveučilišta, rodom iz malog mjesta u Slavoniji, koja odlično govori engleski, tako da čak ni koincidencija oko njihovih imena kod zvaničnog upoznavanja nije bila iznenađenje, a konverzaciju su započeli na engleskom jeziku.
Ali ne zna se tko je bio više iznenđen ovim susretom. Jedno naspram drugog stojalo je dvoje mladih ljudi od kojih je teško reći da li je lijepše žensko stvorenje ili muško. No, niti jednom gestom, riječju ili pogledom nisu odali to svoje veliko iznenađenje. Oboje su bili na poslu.
Međutim, nova i nova obostrana iznenađenja, kao iz tihog vuklana koji se ne može nikako smiriti, izbijala su od tog trenutka jedno za drugim.
Kada je Iva Ivanu otvorila desna zadnja vrata ogromnog volva, on ju je upitao gdje je vozač i nije mogao doći sebi kad je shvatio da ća ona voziti taj auto, a kad joj je on na rastanku ispred njegove sobe u hotelu pružio novčanicu od petsto kanadskih dolara, ona nije mogla doći k sebi. Ponudu je energično odbila, na što se Ivan opet jako iznenadio!
Iva je smatrala da bi za toliki novac Ivan mogao od nje tražiti štošta, a on je smatrao da je to skromna svota koju je već zaslužila za angažman oko pripreme susreta i prvog dana njihovog poslovnog partnerstva. Sudar dva svijeta!
Te večeri, poslije konvencionalnih kurtoaznih rijeći i pozdrava za laku noć, Ivan dugo nije mogao zaspati u svojoj raskošnoj hotelskoj sobi, ali ni Iva u svojoj skromnoj studentskoj sobici. Bili su oboje zatečeni i toliko fascinirani prvim dojmovima, da su se pitali je li to možda ta famozna ljubav na na prvi pogled. No, ono što nisu mogli znati bilo je da li je taj dojam obostran. Ivan je poželio da se i Ivi dogodi što i njemu, ali tu želju joj nije smio nikako pokazati, a kamoli reći, posebno ne poslije one njene reakcije oko novca, a Iva je poželjela da se i Ivanu dogodilo to što i njoj, ali tek ona tu želju nije smjela pokazati niti najmanjom gestom.
Tako ih je ono što im se oboma dogodilo samo još više udaljavalo, a njihov odnos činio hladno profesionalnim.
Iva se u Zagrebu tog jutra još jednom sastala s nekoliko menadžera hotela iz Dubrovnika i kada je završen taj sastanak došla je, po dogovoru, u devet sati po Ivana u njegov hotel.
– Gospodine Ivane, idemo u Dubrovnik, u Hotel Dubrovnik, tamo vas čekaju u osamnaest sati.
– Gospođice Ivana, hoćemo li stići? Pa do tamo ima preko šeststo kilometara?!
– Šeststo dvadest i pet.
– Gdje ćemo i kada ručati?
– Ručak je u Maslenici na terasi malog restorana na samoj obali mora. To je prvi susret s morem poslije tri sata vožnje. Čeka nas još četiri sata vožnje do Dubrovnika i ako završimo s ručkom za sat vremena u Dubrovniku smo oko sedamnaest sati, sat prije dogovorenog sastanka.
– I opet nemate suvozača?!
– Uvjek sve radim sama. Moj poslodavac to zna. Ne brinite, gospodine Ivane, možete mirno odspavati vožnju na zadnjem sjedištu.
– Ne, hoću sve da vidim usput, inače sam mogao avionom. Mogu li sjeti pored Vas?
Oduševljen Ivaninom vožnjom kroz ulice Zagreba Ivan nije ništa govorio i tek kada su bili van grada, kao za sebe je rekao:
– Grad Dubrovnik, Hotel Dubrovnik, žensko ime Iva i muško ime Ivan.
Onda se trgao, svijestan da glasno sanjari, a Ivi su kroz cijelo tijelo proletjeli šareni leptirići.
– Reali, very interesting – rekla je hladno, ali joj je najednom postalo vruće i pojačala je hlađenje na klima-uređaju u kolima.
Poslije razgovora u Hotelu Dubrovnik večerali su u Excelsior-u, u kojem su imali i rezervirane sobe.
Na terasi, opet uz samo more, odakle se pružao jedinstven pogled na dubrovačke zidine, poslovnim su riječnikom planirali sutrašnji radni dan i za stolom krajnje kontroliranim pokretima konzumirali večeru, od aperitiva do parčeta torte, sve po najstrožijim pravilima bontona. Nisu pili alkoholna pića jer su oboje na poslu, a jedno su drugog promatrali nakratko, krišom. Kada bi im se pogledi slučajno sreli, odmah su ih skretali. Iva je tražila i najmanji znak da se dopada Ivanu, ali ga nije bilo.
To isto je tražio Ivan kod Ivane, ali ni tu ničega nije bilo.
No, u svojoj sobi Iva je vidjela da uopće neće moći zaspati i prvi put je iz kofera izvadila mali kožni paket.
– Samo u krajnjoj nuždi! – sjetila se Davorovih riječi uz osmjeh kada joj je davao ovaj kožni „neseser“, kako ga je nazvao.
U njemu su bili sprej za samoobranu, mali damski pištolj, ali i tablete za spavanje. Popila je dvije.
Osam dana Iva i Ivan su radili naporno. Svakog su dana kolima obišli po nekoliko destinacija, a na one na otocima putovali su trajektima. Sve podatke sa sastanaka s poslovnim ljudima, uz bezbroj fotografija sa terena, Iva je unosila u svoj laptop, navečer ih sređivala do duboko u noć i, dok je Ivan već spavao, slala ih mailom na njegov laptop.
Devetog dana Ivan je imao u detalje isplaniran program za svoju najbogatiju klijentelu iz Kanade, ali i iz cijelog svijeta, koja će na hrvatskom moru, uz hrvatsku obalu i obalu njenih bezbroj otoka boraviti od deset do trideset dana na svojim jahtama.
A njih su dvoje sve vrijeme goreli, svatko u svojoj vlastitoj vatri, i bili sve udaljeniji jedno od drugog. Ivan je od prvog dana tražio i najmanji povod za barem malo opušteniji razgovor, ali je Iva to u startu presjecala. Ostalo mu je jedino da se divi njenoj poslovnosti i velikoj vještini u poslu.
Međutim, za doručkom u Hotelu Istra na Brijunima, prije nego su pošli nazad za Zagreb, Ivan je slučajno svojom rukom dotaknuo Ivinu ruku i ona se trgla kao da ju je potresla struja! Bio je to znak da je Iva vrlo napeta, iako se sve vrijeme prikazivala potpuno opuštenom, i Ivan je odlučio da odigra svoju životnu igru kao pokeraš koji će sve što posjeduje staviti na bank. Nema više ni vremena, za dva dana će biti u Kanadi. Sada ili nikada!
Ali počeo je izdaleka:
– Iva, ja sam fasciniran Hrvatskom, posebno hrvatskim morem, ali moji su u kući pričali samo o slavonskim poljima, slavonskim šumama, slavonskim konjima, Dravi i njenim ritovima i mene od detinjstva strašno vuče ta ravnica! Volio bih naučiti hrvatski jezik, koji je još nešto znao moj djed, i volio bih se oženiti Slavonkom! To je nešto toliko jako u meni da ne znam kako će se završiti moj život, ako…
Ivan ovo nikom nikada nije rekao jer je to bila negdje duboko u njegovoj duši skrivena želja i njegova duboka intima i tajna. Bio je svijestan da se ispunjenje te želje jednostavno ne može dogoditi i na kraju se pomirio s tim. Ali iskrica se upalila kada je čuo da će mu u Hrvatskoj voditeljica projekta biti djevojka iz Slavonije njegovih godina, koja se još zove i Iva! A tek kada ju je vidio…
Iva nije vjerovala što čuje i učinilo joj se da je ovo scena iz nekog filma koju ona posmatra i sluša iz udobne stolice Hotela Istra i ne smije se čak ni malo pomjeriti jer bi se film onda mogao prekinuti!
Ivan je zastao u govoru jer je vidio da ga Iva, sva ukočena, netremice gleda svojim širom otvorenim krupnim crnim očima. Onda je nastavio:
– Volio bih da skupa odemo u tvoje mjesto, jer znam odakle si, a mislim da bolje, pametnije i ljepše Slavonke od tebe…
I opet nije dovršio rečenicu, jer se Iva počela tresti od plača.
Ivan je tada skočio i preko stola čvrsto zagrlio Ivu, oborivši neke češe i svi u hotelu su iznenađeno gledli što se događa s tim mladim parom za hotelskim stolom.
– Sutra na idemo u Zagreb već pravo kod tvojih roditelja u Sarvaš! – reko je Ivan tiho Ivi na uho ljubeći njenu kosu.
Ona je ustala i zagrlila ga tako snažno kao da ga nikada više neće ispustiti iz svog zagrljaja, ali ni iz svog života, i zaplakala je još jače.
