Mjesec sjajni koji lijeno klizi nebom iznad njenog Lovreća
Otišla je Anka kao djevojčica iz drevnih Imotskih krajeva.
Ponijela je svoj mali kovčežić kad je krenula od kuće,
od kojega se nije odvajala ni poslije smrti.
U kovčežić je brižno spakirala:
Frekvenciju Tina, rodnoga doma i Imotskog kraja,
vrijeme koje je bilo umotano u sjajne zore, budeći dan,
zvukove djetinjstva s notama po kojima će biti ispjevane sve njene pjesme,
plave horizonte umotane u ogrtaču svemira, svjedoke Božje veličine,
kojem je pjevala,
svoje izvore sa kojih je od sunca upila blistav sjaj, da joj neokaljan
kroz život iskri.
Mjesec sjajni koji lijeno klizi nebom iznad njenog Lovreća,
nebo puno zvijezda padalica u netaknutoj prirodi.
Zapaljeno nadahnuće u ognju, koje se je dizalo k nebu,
iz mitskog sjaja zavičaja, prenesen u samostanske svete odaje.
Pokradene pjesme, molitve i osmijehe, koji su je pratili sve dok nije
zagrlila nebo.
Tamo daleko od svega i svih,
uz Boga i molitvu rađao se stih.
Draga sestro, ostavila si nam smiraj da nas nosi,
svoje velike molitve i poeziju tvoju miljenicu.
Hvala ti i sretno sada opet sa Tinom,
u trci sa zvijezdama.
