Kolorizam i gestualnost, lirski pejzažizam i dinamičnost elemenata prepoznatljivi su lajtmotivi svih autorovih faza i ciklusa
U Zavodu za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Splitu u srijedu, 16. kolovoza 2023. otvorena je retrospektivna izložba „Vatrena paleta Pinove jeseni“ povodom 60 godina stvaralaštva jednog od najvećih kolorista hrvatskog slikarstva Josipa Pina Trostmanna. Izložbu je otvorio voditelj Zavoda HAZU-a u Splitu akademik Radoslav Tomić. Prisutnima se obratio povjesničar umjetnosti Teo Trosman i na kraju sam umjetnik Josip Pino Trostmann.
Kustosica izložbe Andrea Batinić u izložbenom katalogu piše: Josip Trostmann „najdubrovačkiji“ je suvremeni slikar koji svojom motivskom i tipološkom autentičnošću zauzima značajno mjesto u ukupnosti suvremene hrvatske likovne umjetnosti. Kroz šest desetljeća zrelog rada i izlaganja Josip Pino Trostmann stvorio je vrlo postojan slikarski profil i sasvim prepoznatljiv i osebujan likovni opus. Vjernost klasičnom mediju (ulje na platnu, akvarel, gvaš), kolorizam i gestualnost, lirski pejzažizam i dinamičnost elemenata prepoznatljivi su lajtmotivi svih njegovih faza i ciklusa. Svoju zavičajnu ukorijenjenost Trostmann nije iskazivao na način istovjetan bilo kojem našem poznatom umjetniku. Dapače, stvorio je svoj način, autohton i prepoznatljiv, koristeći se pritom dostupnim iskustvima i spoznajama. Kako su na djelo umjetnika utjecali njegovi prethodnici, način na koji je proveo djetinjstvo, što je i kako izučio od svijeta (domaćega – Medović, Dulčić i stranoga – francuski postimpresionisti i fovisti te njemački ekspresionisti) i onoga što je školovanjem i radom od sebe stvorio, svjesno upućuje na činjenicu da djelo Josipa Trostmanna proizlazi iz svega onoga što on jest (rođenjem i podrijetlom), to jest cijelo njegovo stvaralaštvo čisti je kondenzat njegova života.
Umjetnička, kao i životna biografija Josipa Trostmanna po mnogočemu je iznimna, pa i karizmatska. Cijeli svoj život umjetnik je vezan uz rodbinu i zavičaj, a vrijednostima koje mu je usadila obitelj, vodio se tijekom cijelog života. Radišan, uporan, istinoljubiv, s jakim osjećajem pripadnosti hrvatskom jugu imao je hrabrosti i odvažnosti slijediti vlastiti put determiniran odgojem, temperamentom, sklonostima, edukacijom i unutarnjim osjećajem za iskonsko dobro. Početci Trostmannove slikarske evolucije sežu od njegovih vrlo ranih godina – već u svojoj desetoj godini budući slikar došao je u dodir s tehnikom izvođenja likovnih radova i u komunikaciju s umjetnikom i velikanom „drugog dubrovačkog kolorističkog kruga“ Ivom Dulčićem kod kojeg je krenuo na crtačke poduke. Kasnije odlazi k likovnom kritičaru, meceni i mentoru nizu mladih umjetnika Kosti Strajniću koji je uvelike utjecao na njegov daljnji likovni razvoj. Rano izražena nadarenost i nevjerojatna upornost, kojom se već tada izborio za slikarsku profesiju, podsjećaju na srodne sudbine mnogih slikara, a opet je na svoj način iznimna jer ga je u silnoj obuzetosti slikanjem vodila jedna misao – ovladati crtačkom abecedom kako bi se kvalitetom radova probio do neke od uglednih likovnih akademija, što mu je uskoro i pošlo za rukom. Trostmann se upisuje na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti 1958. godine gdje je učvrstio svoja tehnička znanja (osobito tehnike crteža i tuša na papiru) što je vidljivo iz njegovih izloženih radova Korta u Malinskoj i Vinograd na Krku iz 1963. godine kada ujedno priređuje i svoju prvu samostalnu izložbu u Dubrovniku. Slikar se 1969. zapošljava kao pedagog u školi, a u nastavničkom zvanju provest će gotovo četrdeset godina.
Trostmann je likovni pjesnik Dubrovnika jer je najintimnije srođen s kulturom i prirodom ambijenta, s iznimnom harmonijom arhitekture i hortikulture, skladom ljudskog udjela i pripitomljene naravi. Tematika je Trostmannova slikarstva krajolik koji ga okružuje i sraslost sa svime što mediteransko podneblje čini prepoznatljivim. Njegov likovni opus određuju motivi dubrovačke kamene arhitekture, i to ponajviše gradskih zidina, dalmatinske flore i faune, dvorišta, perivoji, tarace, odrine i sjenice te motivi mrtve prirode; naizgled uobičajeni slikarski motivi koji majstorstvom slikara, finom kolorističkom gamom i suptilnošću izraza postaju remek-djela stvarana toplinom i strašću iznimnoga stvaralačkog osjetila slikara, iskonskog Mediteranca. Pojedine motive svojega čudesnog kolorističkog sklopa i zavičajnog prostora – ugodu sunca, plavetnilo mora, palme na vjetru – koje promiče u autentično znakovlje naše likovne umjetnosti, nije moguće tretirati neposredno bez prisnog udjela složenih asocijativnih slojeva koje čine povijest, tradicija, filozofija, mašta i bezgranično duboka poetika ljudskoga življenja. Osim što ostaje ustrajan u svojim motivima, bitna odrednica Trostmannovih radova jest unošenje obilja svjetlosti u svako djelo. I u tome ustraje već punih šezdeset godina neumornog slikarskog rada.
Iako im je prethodilo razdoblje figurativne usmjerenosti, sedamdesete godine su godine u kojima Trostmann definitivno pronalazi vlastiti izraz. U praćenju kronologije Trostmannova razvoja moramo se pozvati na Antuna Karamana, najupornijeg pratitelja svih slikarovih faza, koji je zapisao: „…početkom sedamdesetih godina Trostmann je otkrio i boju, ali oprezan i sumnjičav, obuzdavao je poriv da se toj novini otvorenije preda, iako su ga, očito, Bonnard, Matisse, pa i rani Murtić snažno privlačili.“ Euforiju čiste boje s istančanim preljevima sivila i bjeline umjetnik ostvaruje pretežno u krajolicima iz dubrovačke okolice krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina (Porat, Sv. Ivan u ljetno jutro, Praskozorje u sv. Jakovu). Nasuprot figuraciji koju je u početku ustrajno njegovao, pečat svojoj likovnoj osobnosti pružio je na platnima u duhu ekspresionizma na granici apstrakcije, koja obasipa dionizijskom radošću slaveći bogatstvo čistog kolorizma i ljepotu mediteranskoga miljea.
Trostmann je prije svega slikar-kolorist, i to izravni nastavljač dubrovačke kolorističke tradicije. Ciklusi stvarani tijekom šest desetljeća inspirirani su umjetnikovim rodnim Dubrovnikom, Gradom nad kojim krijesi uzavrelo sunce dok se oko kula i utvrda pružaju uskovitlano nebo i more u usklađenim plavim, zelenim i ljubičastim tonovima boje sa snažnim akcentima crvene i žute. Osobito je zanimljiva Pinova Fovistička Minčeta s ekspresionistički uskomešanom kompozicijom, obilnim potezima kista i snažnim kolorističkim preklapanjima. U bjelini ljetnog sunca naziru se prodori žutila – svjetlosni akcenti koji kao središte koncentracije daju predznak slici, dok bukom crvene, narančaste i ružičaste umjetnik pokazuje istančanu osjetljivost za kromatsku materiju. Umjetnikovi se ciklusi prije svega zasnivaju se na stvaranju napona slike obojenim poljem i ekspresivnom vibracijom boje jer umjetnik ima potez koji je instinktivan, jak i sugestivan. Svaki novi namaz obogaćuje prijašnji namaz iz pozadine i time se u materiji zbrajaju svi umjetnikovi emotivni naboji nastali tijekom slikarskog procesa. Trostmannove figuralne kompozicije s asocijativnim odjecima rezultat su umjetnikove ustrajnosti na zamisli formiranja plohe slike kao zbroja pojedinih obojenih površina te stvaranja vibrantnosti slike samopoimanjem i međuodnosom pozadine i oblika. To su kvalitativna eksperimentiranja s bojom kao temeljnim oblikom njegova izričaja i osnovnim gradbenim elementom slike. Umjetnik se prepušta boji (omiljenoj žutoj, narančastoj, zelenoj i plavoj) i nanosi je u gustim potezima stvarajući kolorističke razigrane kompozicije u kojima otkriva svoju ljubav prema rodnom kraju. Ustrajan u slobodi slikanja, on nanosi pastozne namaze, reflekse svjetla i boje, sretan ritam geste i čulnosti registra odabranog pigmenta. Kolorističkim odnosima postiže zanimljive kontraste, namazi su često dinamični i rezultiraju čistom ekspresivnošću koja ostaje u prepoznatljivoj figuraciji, ali s jasnim predznacima lirske apstrakcije. Izreka Marca Chagalla „sve boje su prijatelji svojih susjeda i zaljubljenici u njihove suprotnosti“ usko je vezana uz slikarstvo Josipa Trostmanna jer svojim kreativnim nabojem i znatiželjom u odabranoj zbilji motivike juga s osobnošću poetike nalazi stalnu mogućnost obnavljanja, čime i potvrđuje pripadnost krugu umjetnika nastavljača dubrovačke kolorističke tradicije inspiriranih atmosferom i bojama Mediterana.
Veći dio svog života umjetnik je slikao svoje sjajne, svijetle, ljetne, koloristički bogate slike, i to krajolika koji mu je prirastao srcu, koji voli i s kojim nikad nije prekinuo svoju duhovnu pupkovinu i unutarnji dijalog jer je s njim blizak, intiman. U njegovu slikarstvu prepoznajemo izrazito senzibilnu i intimističku crtu po kojoj se i dubrovačke zidine, urbane vedute, kao i motivi mrtve prirode doimaju, odnosno jesu osobna interpretacija neke željene atmosfere opuštenosti, ljetne ugode i stanja snovitosti. Svojim šezdesetogodišnjim radom umjetnik je pokazao sklonost naglašenom ekspresionističkom rukopisu, no njegovo promišljanje umjetnosti i tretiranje plohe slike govore u prilog tome da je to suvremeno slikarsko promišljanje koje proizlazi iz umjetnikova mentaliteta i temperamenta zbog čega je razvidno da su talent i ustrajan rad rezultirali jedinstvenim i unikatnim slikarskim rukopisom koji predstavlja svojevrsni seizmograf umjetnikove unutrašnje osjećajnosti; katkad čvrst i odlučan, a katkad lelujav i nošen poletom unutrašnjih raspoloženja i svojevrsne sjete. Doživljaj životodajne prirode vedar je i prozračan, kromatski kontrasti najčešće su ekspresivno zvonki, uznemireni i u ritmu jeke pulsirajućeg života, dok su poetizirani akvareli i gvaševi svedeni na kratke poteze gotovo intimističkog doživljaja. Energija motiva transponirana je u intenzitete boje, u mase i oblike koji posjeduju čvrstoću i koherenciju, ali su i trenutačni u silovitosti poteza u kojemu su nastali. Njihova monumentalnost podsjeća na Derainove slike koloristički razigranih krajolika, ne u rukopisu već u gradnji motiva, u njegovoj preciznoj kolorističkoj konstrukciji koja nosi dojam masivnosti. To je ujedno „težina“ zasićene boje, gradnje slike, kao i težina slikarove fizičke geste. Ma kakav slikarski motiv bio predstavljen, svako izloženo djelo otkriva samosvojnost i temperament slikara čiji je stvaralački kredo bio i ostao dubrovački, mediteranski milje.
Vrlo su dojmljive i emotivne slike mrtvih priroda, odnosno aranžmana različitih predmeta. Toliko koncentrirane životne energije i gotovo oživotvorenog disanja cvijeća, vaza, vrčeva i voća u jasnim kompozicijama teško je uvidjeti na prvi pogled. No, ako bolje usmjerimo vlastito oko i uronimo u dubinu umjetnikove mrtve prirode, ne možemo se ne zapitati kako je umjetnik tim „mrtvim“ predmetima uspio udahnuti toliko života. Naslikao je vaze s cvijećem i voćkama u više od stotinu varijacija. Trostmann, istina, voli cvijeće, često ga i dugo slika, tako da bi svako metodološki bilo drukčije naslikano. Njegovo cvijeće nije realistički, mimetički preslik, nego redukcija motiva na bît. Svedeno je na ekspresionističke poteze i mrlje pigmenta, dok podlogu umjetnik rješava pastoznim nanosima plavičastih ili crvenih tonova boja. Odlično vlada tehnikama impresivno-ekspresivne slikarske geste i metode, a uvijek je slikao isključivo prema diktatu unutarnje nužnosti, prema svojem specifičnom profinjenom lirskom osjećaju. Nije se obazirao na modu, trendove, društvene i kulturne pritiske, vanjske utjecaje, a posebno ne na ideologije. Umjetnik slika polako, vraća se pojedinoj slici više puta da mijenja, reducira ili dopunjava. Autentičan je u svojem rukopisu, a svaki potez, grumen boje, svaka mrlja promišljeno su i pomno stavljeni na površinu slike ne bi li stvorio uravnoteženu strukturu. Svaka slika, a posebno svaka slika vaze s cvijećem to jasno kazuje: da je dodao malu mrlju ili maknuo koju, struktura bi kompozicije „pala“. Sve je točno onako kako mora biti da bi bilo savršeno. I k tome vrlo lijepo!
To je uranjanje u misterij prirode, novo stvaranje, a to može dosegnuti samo slikar vrhunskog umijeća, osjetljiv na sve one čudesne harmonije u nesagledivoj ćudljivosti promjenjive prirode. Nevjerojatnom doslovnošću slika teško uhvatljive fenomene i ugođajne trenutke koji neprekidno mijenjaju lice prirode, od ljeta do jeseni. Već samo iščitavanje duboko smišljenih naslova, što ih je slikar sam nadjenuo prikazanim motivima, otkriva bît kistom prenesene stvarnosti koja nam se potom na slici razotkriva u fascinantno podudarnoj istinitosti. Ono što je bitno jest da Trostmannove slike nisu tu da se o njima samo govori, već su tu prije svega da ih se gleda i osluškuje, baš poput samog umjetnika koji potiho osluškuje svoju nutrinu iz koje proizlaze slike snažnih osjećaja i eruptivne energije iznimnih kolorističkih raspona.
Svjetlo i boje Mediterana vodilja su doživljaja prizora u slikarstvu Josipa Trostmanna. Motivi, dakako, nose svoju ljepotu, no punu slikovitost dobivaju u integriranju s kolorističkom tvarnošću i samim pojmom kromatskih mijena. Intenzivnom paletom umjetnik uzdiže uzbudljivost oblika promatranih do razine svojevrsnog izjednačavanja teme i ugođaja. Varijantom poetskog impresionizma s prevladavajućom lirskom konotacijom Trostmann mjerom slikarske spontanosti interpretira karakteristična stanja i situacije juga upisane u scene emotivne bliskosti. U prvom planu nije atraktivnost predloška, već posvojenost prizora, neprekidno otkrivanje bogatstva znanog i dragog, vidljivog kako u pulsiranju boje tako i zemljopisnoj posebnosti. Čitanje kompozicija pretvara se u igru u kojoj postupno uranjamo u slojevite ambijente u kojima pripovijedanje funkcionira po izmaštanim zakonima. U sintezi intimističke istkanosti i blage ekspresionističke gestualnosti uprizorenja odražavaju dodir konstante izgleda i bljesak trenutka u događanju povezivanja snage iskonske ljepote i vitaliteta svjetla u boji. Morfološki gledano, Trostmannov opus neosporno je u suglasju s već davnim prodorima impresionizma i ekspresionizma, bolje rečeno, obilježen mogućnostima neposredne impresije i potencijalom jake emocionalne, koloristički i gestualno žestoke izražajnosti. Na potki klasične estetike on gradi svoj svijet slikarske svježine u dojmljivom opusu brojnih razložnih izdanaka, u rasponu od opisnosti do potrebite naznake predmetnog. Naposljetku, nalazi se na domaćem terenu, prostoru prožetom osobnim životom te je njegova umjetnost preko talenta odgovor na dar ljepote koji ga ispunjava. Vraćanje je to sa zahvalnošću i okom, srcem i rukom, širini i dubini veličajnosti primljenog.
Trostmannovo je slikarstvo organičko i naprosto natopljeno osjećajima za prirodu, posebice osjećajima za kolorističke međuodnose koji prožimaju i obasipaju ljepotom utjelovljenom u unutarnjim naturalističkim vjerodostojnostima. Boje su jedini elementi njegovih krajolika: drveća, trave, lišća, zemlje, kamenja, vode, magle, neba… Jer boja je živa: ona emanira mnogobrojnim energijama, pulsira svojim zavodljivim i povodljivim svjetlosnim česticama, tonovima i nijemom glazbom. Naglašena je jasnoća slikarskog iluzionističkog prostora, a čistim efektima konkretne ekspresivne geste odmaknutost od strogosti teme. Zakučasti unutarnji međuodnosi također izražavaju paradoks da momenti predstavljačkog mogu rezultirati kaligrafskom gestom, kao i zonama pikturalne apstrakcije izrasle u smisao sebe same. Svega toga će se naći na ekspresivnim i čvrsto apstrahiranim Trostmannovim uljima usuglašene i pokatkad proturječne oštre arhitektonike i volumena, snažnih boja u sudaranju, poetike realnoga i irealnoga, tihe, nijeme, no veoma sugestivne ozvučenosti prostora i nježnih pejzaža. Ma koliko njegova slika bila bogata i barokna koloristikom i motivikom, umjetnik gospodari i vlada njom, sigurno i neishitreno, traženo ali neiskonstruirano i neartificijelno. Trostmann se koristi klasičnim slikarskim sredstvima da dočara crvenilo neba, da pod utjecajem rada u pleinairu raščlani boje mora u kojoj crveni odsjaj sunca nadvladava modru, dok je čitava skala tople narančaste i ružičaste, zlatnožute ili bijele utkana u kamene zidine i utvrde. Na iskustvima apstraktnoga pejzaža postigao je dojmove koji se odlikuju pikturalnom čistoćom i dramatičnošću ozračja, o čemu svjedoče njegove slike Minčeta skerletni pejzaž (2010.), Jesen na Medarevu (2011.) te Frančezarija (2014.). Kao što mu se na slikama pejzažne matrice Mediterana i krajnjeg juga, toga dragog mu i u nutarnje biće utisnuta genius loci, doslovno rastaču pod jarkom svjetlošću dobivenoj iznimno otvorenim svijetlim bojama, tako se Gradske zidine rastaču svjetlošću žarkoga sunca.
Djela velikih formata, kao i monumentalne kadrove koji upućuju na socijalni kolektivni odjek, isto tako možemo čitati kao uvećani psihogram samog autora; kao najevidentnije razotkrivanje sasvim intimnih impulsa; kao gigantografiju emocionalnoga stanja u trenutku slikanja. U mjeri u kojoj se slike obraćaju široj javnosti, one teže emaniranju pozitivnih vibracija, pa čak i epikurejskog senzualizma. U tom smislu možemo kazati da su velike (relativno neutralno oslikane) pozadine upravo apstrahirano koncipirane, da su svjesno oslikane čistim, privlačnim i izrazito efektnim nanosima žutila, plavila, zelenila i rumenila (u rasponu od ljubičastih i ružičastih do karminskih preljeva) jer Trostmannovi motivi bujaju u nježnosti svjetla i prelaze preko praga asocijativnosti evocirajući ljepotu predmetnog svijeta.
Dubrovački umjetnik Josip Trostmann jedan je od najinventivnijih i najsugestivnijih slikara Mediterana i dubrovačkog juga, intimističkih krajolika, dinamiziranih veduta i motiva mrtve prirode jedinstvenog kolorističkog učinka i prepoznatljivog slikarskog rukopisa. Čvrsto vezan za svoj životni prostor, osjetljiv na atmosferu juga i ugođaje prirode, idiličnu mediteransku arkadiju u spoju pronicljive opažajnosti te snažnih i dubokih osjećaja i doživljaja, a k tome i strastvene posvećenosti slikarstvu ostvario je jedinstven opus u korpusu hrvatskog suvremenog slikarstva u posljednjim desetljećima XX. stoljeća. Jedan je od najpoetičnijih slikara hrvatskoga modernog slikarstva jer Trostmannovo slikarstvo, njegovu svježinu, ljepotu i dražest vrijeme ne može potrošiti. Ono je uvijek iznimno u svojoj sposobnosti da titra osjetilima i čuvstvima, a njemu priskrbljuje vječnu auru karizmatskoga slikara novije hrvatske modernosti. Slikar je to nepokorenih nazora, čvrsta duhovnog habitusa i sjajna izoštrenog senzibiliteta, a recentna je izložba tek presjek umjetnikova opusa s motivima mediteranskoga krajolika i ambijenta. Upravo je u seriji radova nadahnutih sredozemnim krajevima i njihovom svjetlošću Josip Trostmann ostvario punoću likovnog potencijala, jer dok promatramo slikarske meraviglie, auditivno nas i diskretno prate zvukovi Mediterana, šum morskih valova i cvrčanje cvrčaka. Umjetnik je uspostavio jedinstven „koloristički strukturalizam”, svojevrstan derivat apstraktnih likovnih strujanja, no prepoznatljivost sadržaja nikada nije potpuno „izbrisao”. Njegov potez rezultat je impulzivnosti, no uvijek građen iz više slojeva i dorađivan nanosima u različitim emocionalnim etapama. Rezultat je uvijek isprepletena koloristička „čipka”, sva satkana od zasićena pigmenta i svjetlosti.
Josip Pino Trostmann uvelike je obilježio hrvatsko slikarstvo, posebice posljednjih šezdeset godina, bilo da njegov rad tumačimo tradicionalno, ekspresivno/apstraktno ili motivski-sadržajno. Poznavanje boje i njezina djelovanja, kao i izniman ludizam i rad na sebi koji zajedno rađaju invencijom njegove su odlike, alati kojima radi i kojima pristupa platnu. Plod njegova slikarstva uvijek je naglašen život slike, koloristička i ekspresijska ekstaza kojom neprestano pokušava uhvatiti, fiksirati, ali potom i otpustiti ideju ljepote. Umjetnost Josipa Trostmanna mjesto je čežnje, ljepote, radosti, vedrine i bogate krošnje sjećanja.
Izložba ostaje otvorena do 16. rujna 2023.
