Meni se čini da Vi svi hrvatski političari ne polažete toliku važnost na nas koji se nalazimo u Europi, ali Vam svima mogu reći da se svi varate
PISMO DRU. STJEPANU HEFERU, PREDSJEDNIKU HRVATSKOG OSLOBODILAČKOG POKRETA, HOP-a
»Predsjedniku H.O.Pokreta
Dru. Stjepanu Hefer
11, de Noviembre 786
San Antonio de Padua
Prov. B.A. Argentine
Pariz, dne 7. svibnja 1964.
(Obrazloženje: Tko je imao priliku čitati knjigu “PISMA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969”, mogao je u toj knjizi pronaći da je general Drinjanin često puta spominjao neke trzavice između članova HOP-a i članova drugih organizacija. Pukovnik Ivan Štir i general Drinjanin su pisali OTVPRENO PISMO DRU. STJEPANU HEFERU. Kako se u ovom pismu radi o predsjedniku HOP-a Dru. Heferu, i kako se isti spominje u već do sada objavljenim pismima, mišljenja sam da se ovo pismo treba uvrstiti u knjigu “PISMA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969”, kojeg sam ja pisao predsjedniku HOP-a dr. Stjepanu Heferu. Moja opaska. Mile Boban, Otopraš.)
Poštovani Predsjedniče Heferu!
U prvom redu Vas molim, Poštovani Predsjedniče, da mi oprostite što Vam pišem ovo pismo. Jedna revolucionarna organizacija za oslobođenje domovine i svojega naroda, mora u prvom redu imati čestite, odvažne i stegovne članove. Kao takovi možemo mnogo pridonieti u borbi za ostvarenje naših već odavno željnih snova tj. Uspostavu Nezavisne Države Hrvatske a na čelu s našim Predsjednikom i vodećim ličnostima u Pokretu. Budući da sam član H.O.P-a od prvog dana emigracije tj. od 1959. i uviek sam bio stegovan član i redovito izvršavao obveze prema društvu i Pokretu i mojim predpostavljenim. Mislim, kao takav da imam pravo reći ono što me je potaklo da Vam pišem ovo par rieči.
Ne osiećam se ništa drugo nego pošten i dobar Hrvat i čekam s najvećom željom da postanem i budući vojnik i borac za oslobođenje hrvatskog naroda; te poradi toga nisam sposoban zalaziti u obširnije detalje niti mi je to svrha. Ako vodeće osobe jednog Pokreta zahtijevaju i hoće da ih se poštuje i sluša, što je tako normalno, onda i vodeće osobe su dužne da svojim članovima ulievaju energiju i nadu u njihova srdca za buduću borbu. Vi ste, Poštovani Predsjedniče, imali jedan negativan pokus iz Europe, koji je vrlo koban bio, i danas je, za nas mlade i buduće hrvatske borce koji se nalaze u Europi; a Vi vierujete tek ono što Vam se servira. Čitajući često puta u hrvatskim novinama kako su pojedine organizacije diljem svieta stekle jednog dobrog i uglednog prijatelja, a ne zaboravimo da je taj prijatelj stranac i uviek će ostati stranac, dok se hrvatski rodoljubi i bivši čestiti hrvatski borci nazivlju komunistima, udbašima, Jugoslavenima i drugim raznim ološima, što je vrlo žalostno. (Osobno sam doživio, kao bivši član HOP-a, te prozivke i te klevete. Za današnji naraštaj moram reći, kako bi oni bolje razumjeli situaciju iz onoga doba, da je organizacija HOP u tim klevetama i prozivkama prednjačila. Članovi HOP-a su sumnjali u svakog Hrvata koji nije htio biti član HOP-a, a one Hrvate koji su sami istupili ili su bili isključeni iz organizacije HOP-a, nazvani su: dezerterima, izdajnicima, Udbašima, Jugoslavenima i sl., mo. Otporaš) Oni koji to najviše čine su na vodećim mjestima (u Europi) a Vi im dali potpunu podršku. To je žalosna činjenica da se jedini Musliman i sin našeg nezaboravnog Gorostasa i Predsjednika Hrvatske Državne Vlade Džafer-Beg Kulenovića (radi se o Nahidu Kulenoviću, kojeg su agenti Udbe ubili 30 lipnja 1969. u Njemačkoj, mo) nazivlje onakovim kakvim ga nazivlju osobe koje su Vama vrlo dobro poznate, i čak što više ga tuže njemačkim vlastima da je svakakav. To je više nego žalostno.
Ne želim ovdje nikoga napadati, nego mi je glavni cilj reći ono što se svaki dan čuje po raznim mjestima u Europi, da je novac koji se kupi za našu braću koji su u zatvoru u Njemačkoj, upotrebljava za obtužbu pojedinih Hrvata. Isto je još žalostnija činjenica kada se koji čestiti rodoljub i Hrvat usudi napisati istinu da bi spriečio daljnji kaos u društvima, odmah ga se izbaci iz društva i nazove svakakvim.
Često puta se čuje među Hrvatima, a Vi to vrlo dobro poznajete, Poštovani Predsjedniče, da revoluciju nisu nikada vodile žene (ovdje se radi o Luciji Rukavini iz Njemačke, mo.) nego muškarci i da je nama muškarcima to jako teško, da na čelu revolucionarnog Pokreta stoji žena koja nije nizašto drugo sposobna nego za domaćinstvo.
Ja Vas molim u vlastito moje ime, Poštovani Predsjedniče, da dobro otvorite oči na nas u Europi. Meni se čini da Vi svi hrvatski političari ne polažete toliku važnost na nas koji se nalazimo u Europi, ali Vam svima mogu reći da se svi varate. Svi smo mi mogli emigrirati u prekomorske zemlje kao i dosta drugih, ali smo imali samo jedan jedini razlog da ostanemo ovdje te da se koncentriramo u jedan Pokret i udarimo što prije na tugoslaviju, a danas koji su dušom i tielom nastojali da se ostvari taj jedini Pokret, postali su svakakvi od onih koji ruše i ono što se je s velikim radom i požrtvovanošću steklo. Pazite dobro, Poštovani Predsjedniče, da ne bi izgubili ljude ovamo, a sa ovim, nemojte me pogriešno razumieti, ne govorim Pokret, jer je isti simbol hrvatske slobode, borbe i naroda. Navesti ću jedan primjer što ga je rekao g. Putica kada je bio prošle jeseni u Parizu i kada je rekao: “Veoma me veseli kada vidim toliki broj energičnih rodoljuba, ali Vam mogu reći i to: da se mi ne smimo igrati vojske; kada smo mogli čekati 18 godina, onda možemo još 18.” Budite uviereni, Poštovani Predsjedniče, da je g. Putica sa tom svojom izrekom pokopao za uviek simpatije kod nas i onih koji na ništa drugo ne misle nego na borbu za slobodu Hrvatskog Naroda.
Ja Vas molim još za jednu važnu stvar, jer sa time postajete objektivan prema svim Hrvatima, da odmah naložite da se javno iznesu troškovi koji su se utrošili za obranu naše braće. Također i uložak novca, i da se gospođa Lucija Rukavina, Kovačić i Kukolja odstrane iz odbora za obranu, jer više štete nego koriste. Ako Vam je dobro poznata stvar u pogledu svih nesuglasica, onda sam uvieren da ćete me potpuno razumieti, mislim nesuglasice u Njemačkoj. Sada na kraju Vas molim, Poštovani Predsjedniče, da mi oprostite što Vam pišem i izvolite primiti moje iskreno štovanje.
Za Dom Spremni!
Vaš odani Ustaša Mile Boban«
Danas 5. siječnja 2024. godine molim sve one čitatelje koji imadnu priliku ovo staro pismo od 60 godina pročitati, neka se jave sa pitanjima na koja ću im odgovoriti. Mene srce i danas boli kao o ovome pišem. Ali šta mi možemo tu danas učiniti. NIŠTA osim GLAVE GORE I NAPRIJED ZA BOGA I HRVATSKU.
