Sudjelovao je u spaljivanju mađarske zastave u Zagrebu 16. listopada te iste 1895. godine kad je car Franjo Josip posjetio Zagreb
Aleksandar Horvat (Aleksa, Aleksander, Šandor) (Sutinske Toplice, 6. prosinca 1875. − Zagreb, 8. svibnja 1928.) je bio hrvatski pravnik i pravaški političar, zagovornik parlamentarnog monarhizma i trijalizma. Bio je na glasu kao sjajni govornik u raspravama.
Životopis
Rodio se je 1875. u Sutinskim Toplicama. U Zagrebu je pohađao Klasičnu gimnaziju koju je završio 1893. godine. U đačkoj dobi pristupio je Stranci prava. 1895. postao je čelnikom pravaške mladeži. Sudjelovao je u spaljivanju mađarske zastave u Zagrebu 16. listopada te iste 1895. godine kad je car Franjo Josip posjetio Zagreb, zbog čega je dobio zatvorsku kaznu. Studirao je pravo u Zagrebu i Beču Horvat i stekao titulu doktora pravnih znanosti. Bio je na glasu kao vrsni kriminalist. U Zagrebu je otvorio odvjetnički ured.
Od 1906. pa sve do raspada Austro-Ugarske bio je narodni zastupnik u Hrvatskom saboru. Prvi je mandat izborio u Varaždinskoj županiji u kotaru Novom Marofu. Mandat je uspio obraniti i na sljedećim izborima 1908. godine.
Na izborima za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1910. u 1. izbornom kotaru u Zagrebu dobio je kao član HSP-a 30 % glasova, manje od Nikole Tomašića (Vladina lista) koji je dobio 51,5 %, a više od Gjure Šurmina (Hrv.-srp. koalicija) koji je dobio 18,5 %.
Na sjednici od 4. listopada 1911. koja se je održala u Zagrebu, a koja je okupila predstavnike pokrajinskih pravaških stranaka uspostavljena je Vrhovna uprava ujedinjene Stranke prava za sve hrvatske zemlje, Svepravaška organizacija za sve hrvatske zemlje.[5] Uključena je bila i neformalna skupina pravaške mladeži, zvana Mladohrvati. Za predsjednika je izabran Mile Starčević, dok je potpredsjednik bio Aleksandar Horvat. Za rizničara izabran je svećenik Josip Pazman.
Na izborima za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1913., izabran je u izbornom kotaru Novom Marofu. Bio je kandidat Čiste stranke prava (frankovaca).
Kad su se 1913. “frankovci” i “milinovci” opet podijelili, prevladavalo je mišljenje da je u tom razdoblju Ivo Frank zajedno s Aleksanderom Horvatom bio čelna osoba Hrvatske stranke prava, kako se u tom razdoblju službeno nazivala “frankovačka” skupina. Godine 1915. kod njega je odvjetnički pripravnik bio Ante Pavelić.
Reagirajući na Svibanjsku deklaraciju, kao frankovac, 10. kolovoza 1917. oštro je napao jugoslavenstvo Starčevićeve stranke prava povezujući ga s velikosrpskim jugoslavenstvom A. Belića, J. Banjanina, F. Potočnjaka i M. Marjanovića, rekavši da je “jugoslavenska ideja pogibeljna” sa stajališta “čistog hrvatstva”.
Tijekom 1917. bio je optužen za veleizdaju Austro-Ugarske. U spašavanju od progona veliku je ulogu odigrao Viktor Aleksander. Pri oslobađanju nedužnih i lojalnih ljudi Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od svake optužbe veleizdaje Austro-Ugarske. Aleksander je zamolio kralja Karla I. Austrijskog za audijenciju. Na audijenciji kod cara je podnio argumentirani referat s priloženom opsežnom dokumentacijom. Iz referata se vidjelo da su optužbe austrijske generalne uprave u Srbiji protiv gotovo cijelog stanovništva, mnogih uglednih ljudi i političkih vođa Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (među inima dr. Ive Franka, dr. Aleksandera Horvata, dr. Vladimira Sachsa i drugih), neistinite. Optužbe su bile zasnivane na vrlo nespretno falsificiranom dokumentima, a koji su govorili o navodnoj špijunaži optuženih u korist Kraljevine Srbije tj. njezine Narodne odbrane. Osnovni dokument za optužbu su bila dva sasvim neautentična dokumenta-popisa.[9] Nakon Aleksanderovog referata Car Karlo I. Austrijski je dao nalog da se svaki progon ljudi s popisa obustavi.
U međuvremenu (1916.) postao je predsjednik Čiste stranke prava. 6. srpnja 1918. u postavio je interpelaciju Aleksandra Horvata o pokolju hrvatskih vojnika u Odesi (Odeska interpelacija).
Pred kraj postojanja monarhije 22. listopada 1918. vodio je hrvatsko izaslanstvo u Beču. Od cara i kralja Karla I. (IV.) dobio je manifest o stvaranju trijalističke Austro-Ugarsko-Hrvatske monarhije pod uvjetom da ugarska strana potpiše isti. Već sljedećeg dana, 23. listopada 1918. u Budimpešti Horvat raspravljao je s grofom Tiszom koji je naposljetku prihvatio zahtjeve hrvatske strane. Isti dan predsjednik ugarske vlade Aleksander Wekerle i ugarsko ministarski vijeće raspravljalo je o prijedlogu te ga je potpisalo. Drugi izvori spominju da je nakon tih posjeta listopada 1918. caru Karlu I. i mađarskim političarima, isti pristali na uspostavu neovisne hrvatske države.
Nakon ujedinjenja Države SHS i Kraljevine Srbije 1. prosinca 1918., Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba zatvorilo je Horvata te ga nakon četiri mjeseca pustilo na slobodu. Nakon što je izašao iz zatvora opet se bavio politikom. Ostao je i dalje uz svoje hrvatske državotvorne ideale. Godine 1919. je prestao biti čelnikom Stranke prava.
Kandidirao se je na izborima 1925. za Skupštinu Kraljevine SHS. Kandidirao se u matičnoj Varaždinskoj županiji, no zbog raznih manipulacija nije dobio potrebni broj glasova.
Umro je 1928. u Zagrebu. Cijeli hrvatski tisak popratio je njegov sprovod. Iznenađujuća je činjenica da mu je pismenu sućut izrazio čak i višegodišnji okorjeli politički protivnik Svetozar Pribićević, dok je Hrvatska seljačka stranka sve to otpratila šutnjom.
