Umjetnik nije nikakav prekršitelj i ne bi trebao čekati sudski proces za svoje djelo
Retrospektivna izložba Josipa Botteri Dinija u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori.
Akademski slikar i donedavni profesor na splitskoj ALU, pripadnik malobrojne skupine najistaknutijih hrvatskih likovnih umjetnika, autor iznimnog opusa, Josip Botteri Dini predstavlja se retrospektivnom izložbom od 18. travnja do 2. lipnja ove godine u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori ,na drugom katu s više od 150 djela iz svih faza stvaralačkog djelovanja. Autori izložbe i tekstova u katalogu su povjesničar umjetnosti Stanko Špoljarić i kustosice Klovićevih dvora Koraljka Jurčec Kos i Anamarija Komesarović.
Josip Botteri Dini rodio se u Zagrebu 3. lipnja 1943., nakon čega se njegova obitelj seli u Split, gdje živi i danas. Uz dominantno sakralno slikarstvo, Botteri izvodi različite tematske cikluse, od veduta do hommagea. Ovom prigodom prisjećamo se umjetnikovih riječi iz brojnih intervjua.
- Što mislite o vlastitom djelu?
– Nisam zaljubljen u vlastito djelo, ali mogu reći kako ga neprekidno stvaram odgovorno, sa ciljem da izrazim potpuno, što potpunije sve što u sebi nosim. To je odgovoran, zahtijevan pa nekada i veoma naporan pothvat.
Nastojim, poput one izreke, dopuštati, da stablo izraste, pa ćemo naknadno odstraniti suvišne grane. U slučaju umjetničkog opusa učiniti će to buduće vrijeme i stručne analize pozvanih.
Umjetnik nije nikakav prekršitelj i ne bi trebao čekati sudski proces za svoje djelo.
Ovo stablo, poput smokve, rađalo je radosno, bez vlastitog komoditeta.
Često sam osjetio naklonost mojem djelu. Mnogi su ljudi, kako pojedinci tako i zajednice podupirali nastajanje mojih slika u različitim tehnikama.
Najčešće, to su bila djela sakralnog nadahnuća.
Hvala svima koji su me podupirali i poticali kako u domovini ,tako i po svijetu.
- Koliko je važno za umjetnika izlaganje? Izlagati ili ne?
– Izlagati ili ne? Bilo je umjetnika, čak i profesora na Akademijama, koji gotovo nikada nisu izlagali. Mislim kako se mora i izlagati. Naporno je zaustaviti i onako kompliciran atelijerski rad, ali bez komunikacije s publikom, gubi se smisao našeg rada. Drugi su danas običaji. Tiskanje obilnih kataloga, knjiga, filmovi i medijski nastupi…
Nemam nikakve preporuke osim, vjerno, redovito, što je bolje moguće tražiti novo, novu i koliko je moguće dobru vlastitu sliku, potvrđujući sve prije stvoreno. Jer slikar, kipar, grafičar, glazbenik, pisac, filozof, arhitekt, filmski režiser ili bilo koji drugi umjetnički stvaratelj rade jednako: ono što misle i vide u sebi i osjećaju, sriču i izriču u svojem umjetničkom govoru. To je govor iz dubine bića upućen suvremenom čovjeku. To je razlog i izlaganja i objavljivanja ali i samoga stvaranja.
Umjetničko djelo,kao medij-posrednik između autora i općinstva, autora i svijeta u svom vremenu, istodobno je i djelo kojim se nastavlja kontinuitet kulturne sredine i naroda u kojemu nastaje a participira i u kulturi svijeta.
- Vi ste jedan od naših najpoznatijih sakralnih slikara. Kako odabirete motive? Kako mu pristupate?
– Sakralna tema, to je moje svakodnevno razmišljanje i molitva. Moj dan traje uz molitvu, od ranoga jutra do kasno u noć. Moje me razmišljanje vodi kroz molitve, posebno kroz Krunicu, razmišljam o Kristovu životu i o životu svetaca, posebno hrvatskih s naglaskom na život blaženog Alojzija Stepinca, kojemu sam pribivao na sprovodu, kao đak Sjemeništa u Zagrebu i vidio ga mrtvog na odru, u zagrebačkoj Prvostolnici.
