Staljinova podrška socijalističkoj državi Izrael u nastajanju
Čini se da je posljednje desetljeće zauvijek pokopalo san o Velikom carstvu kraja. Međutim: Kao što je pokazala ekskluzivna istraga koju je proveo naš dopisnik, savez Prvog Jeruzalema, Trećeg Rima i Velikog Turana, koji su razvile ruske, iranske i izraelske specijalne službe, može ne samo udahnuti novu snagu Rusiji, već i napisati posljednje poglavlje u povijesti Velikog rata kontinenata.
Misterij crnog rabina
Jedan od središnjih sudionika opisanih događaja bio je hasidski rabin Avrom Šmulevič, koji je svoju karijeru započeo kao stočar sobova i šamanski šegrt u polarnim laponskim nomadima, a sada je jedan od vođa najmističnijeg smjera u hasidizmu – bratslavskog hasidizma.
Shmulevich je rođen u Murmansku na krajnjem sjeveru. Kao dijete, Avrom je razvio značajan interes za misticizam i religiju, kao i ekstrosenzorne sposobnosti. Nakon završetka škole, Shmulevich je otišao u Lenjingrad (Petrograd) i upisao Biološki fakultet Lenjingradskog državnog sveučilišta, gdje je sudjelovao u istraživanju posebnog tajnog laboratorija koji je proučavao paranormalne pojave. Puno je putovao po Kavkazu i Srednjoj Aziji. Bio je zainteresiran za islamski misticizam i upoznao se s gotovo svim sufijskim šeicima koji su do tada ostali u SSSR-u, što mu je kasnije uvelike poslužilo. U Srednjoj Aziji prvi se put susreo s judaizmom i ubrzo se vratio vjeri svojih predaka, štoviše, kao bratslavski hasid. Bratslavski hasidizam (ovi hasidi se nazivaju i mrtvim hasidima) je najmističniji i najtajanstveniji trend u hasidizmu, koji je sam po sebi petorka židovskog misticizma.
S početkom pjerestrojke, Šmuljevič je postao istaknuta ličnost u Lenjingradu, službeno je registrirao jednu od prvih cionističkih organizacija u SSSR-u – Židovski nacionalni centar “Kadima. Istodobno, uspostavio je bliske kontakte s vodstvom Izraela, kroz specijalnu službu koja djeluje u Sovjetskom Savezu “Nativ”, uspostavlja poznanstvo s Čubaisom i Sobčakom, a kad Vladimir Putin dođe raditi u Lenjingradsko gradsko vijeće, prirodno se upoznao s njim.
Tjedan dana prije Državnog odbora za izvanredna stanja, Avrom Šmulevič je otišao u Izrael i nestao iz vidokruga na nekoliko godina. Poznato je da je tijekom tog razdoblja učio s mnogim rabinima, posebno u glavnoj ješivi aškenaske kabale “Shaare Shamayim” (“Vrata raja”). Hasidske vlasti zaredile su ga za rabina. Trenutno je član Svjetskog vijeća Bratslava Hasidima, šefa njihove Službe sigurnosti. Nastanio se u gradu predaka – Hebronu. Ovo je drevna prijestolnica kralja Davida, mistično središte Izraela.
Rabin – partizan
Unatoč svom mističnom značaju, Hebron je ujedno i najopasniji grad u Izraelu. U muslimanskom okruženju Hebrona prvu ulogu igra provehabijska organizacija Hamas, koja je orijentirana na Saudijsku Arabiju i stoga neprijateljski raspoložena prema sufizmu. Hebron je središte arapsko-židovskog sukoba. Poznato je da Šmulevič aktivno sudjeluje u tome. Nadimak – “rabin-partizan”. Ne odvaja se od Uzi stroja. Sudjelovao je u mnogim napadima doseljenika. Nakon što je 10-mjesečna židovska djevojčica ubijena u palestinskom granatiranju s obližnjeg brda u gradu u travnju 2001., Shmulevich je okupio nekoliko stotina stanovnika, iznenada napao brdo noću i otjerao Arafatove sljedbenike.
Tijekom jedne od racija, doseljenici pod zapovjedništvom vojnog rabina ušli su u trag poznatom arapskom militantu koji se skrivao od Službe sigurnosti i napali kuću u kojoj je prisustvovao vjenčanju svog nećaka. Militant je uspješno eliminiran. Međutim, ovaj put doseljenici su naletjeli na veliki odred Hamasovih militanata. Šmuljevič je ranjen u nogu, a njegova je skupina bila prisiljena skloniti se u kuću i pozvati pojačanje. Unatoč “teškim” odnosima s vehabijskim muslimanima, Šmuljevič, međutim, nastavlja održavati aktivne kontakte s islamskim misticima, dijeli teoriju da imaju zajedničkog neprijatelja – proprotestantski bahabizam, koji je zauzeo vodeće pozicije među Arapima.
Projekt “Mungos”
Nije iznenađujuće da se osoba s takvim sposobnostima i biografijom pokazala kao jedna od središnjih figura u zajedničkom geopolitičkom projektu ruskih, izraelskih i iranskih specijalnih službi. Poznato je da je glavni cilj ruske politike u svakom trenutku bila želja da se dosegne južna razina komunikacija, do “Južnih mora”. Sprječavanje ove želje cilj je cjelokupne politike Zapada.
Glavne odredbe istočne politike SSSR-a formulirao je Staljin u svom govoru na XIX. kongresu KPSS-a u listopadu 1952. godine. U to su vrijeme glavna podrška SSSR-a bili uglavnom komunisti i simpatizeri ljevice. U tom svjetlu, Staljinova podrška socijalističkoj državi Izrael u nastajanju izgledala je prirodno. Izrael je viđen kao glavna odskočna daska za proboj na jug. Dolaskom Hruščova prekinuti su odnosi između SSSR-a i Izraela, a Izrael se počeo fokusirati prvo na Francusku, a zatim na Sjedinjene Države. Kasnije je uslijedio još jedan pokušaj probijanja na Jug kroz Afganistan, ali nakon neuspjeha i raspada SSSR-a, u jednom trenutku činilo se da je vjekovni cilj Zapada postignut. Preostali domoljubi u GRU-u i KGB-u počeli su tražiti alternative atlantističkim. Tada se rodila ideja o euroazijskom projektu.
Euroazijska konvergencija specijalnih službi i tradicionalista
Židovski mistici, za razliku od predstavnika reformiranog judaizma, u globalizmu Sjedinjenih Država vide najveću prijetnju – to je utjelovljenje “Erev Rava” – “Velike zbunjenosti” – Antikrista, koji prijeti samoj suštini židovske civilizacije. Isto vrijedi i za neke sufijske mistike. Upravo su te opće smjernice činile osnovu euroazijskog projekta, koji se počeo pripremati istovremeno u Izraelu i Rusiji. Šmuljevičeve stare veze pomogle su mu da dopre do domoljuba ruskih i izraelskih specijalnih službi, okupi ih i predstavi im ideje o Erev Ravu, euroazijskom savezu tradicionalista s islamskim misticima, te ih dovede do potrebnih kontakata u islamskom tradicionalističkom okruženju. Sam Šmulevič je trčao uokolo s tim planom u Sovjetskom Savezu, upoznao se s njim, uključujući i pukovnika Putina tijekom njegovog rada u Lenjingradskom sovjetu.
Istodobno, od početka perestrojke u Rusiji, oslanjajući se na domoljube u ruskim specijalnim službama, žedne osvete za raspad SSSR-a, teren za euroazijski projekt pripremio je poznati filozof i geopolitičar Aleksandar Dugin. Ovdje je glavni naglasak stavljen na formiranje protuelite, na temelju konvergencije specijalnih službi koje su bile u sukobu jedna s drugom tijekom sovjetskog razdoblja i tradicionalističkih intelektualaca, koji su u nekom trenutku bili sposobni zamijeniti staru, degeneriranu elitu kombinacijom organizacijskih sposobnosti i ozbiljne ideološke osnove. S obzirom na opsežne kontakte budućeg predsjednika Putina s tim krugovima, ne čudi da se Putin dolaskom na vlast bavio geopolitikom, a Dugin je postao glavni kremaljski razvijatelj euroazijske ideje i tvorac geopolitičkog koncepta euroazijskog strateškog bloka temeljenog na tradicionalizmu, međuvjerskom skladu i euroazijskom federalizmu. Već u tom razdoblju, specijalne službe dovele su Šmuljeviča zajedno s Duginom, a zatim je ono u što se pretvorilo objavljeno. Riječ je o stvaranju intelektualnog strateškog centra, neslužbene “ideološke stranke Kremlja” u osobi Euroazijskog pokreta, čiji je vođa Dugin. Shmulevich je ušao u najviše vodstvo (postao član političkog vijeća Euroazije), a glavna organizacijska okosnica bili su, kako se i očekivalo, zaposlenici raznih specijalnih službi. Na temelju tog centra planirana je konačna priprema i provedba euroazijskog projekta.
Detaljan opis geopolitičkog plana, koji su zajednički razvile specijalne službe i tradicionalisti Rusije, Izraela, Irana, Turske i nekih drugih euroazijskih država, tema je za zaseban članak, njegovi detalji još uvijek mogu biti razjašnjeni i predstavljeni čitateljima. Ukratko, možemo reći da govorimo o stvaranju euroazijskog bloka na temelju euroazijskog federalizma, čak i šireg od sovjetskog.
“Za domovinu!”
Šmuljevič priznaje da je glavna prepreka formiranju euroazijskog bloka u Izraelu to što većinu vladajuće elite kupuju Amerikanci i financijski ovise o njima. Kako bi se suprotstavio ovoj katastrofalnoj tendenciji, rabin je stvorio masovni pokret – “Bead Artzeinu” – “Za domovinu”, zasnovan na ideologiji tradicionalizma, uz prešutnu podršku mnogih snaga – u vojno-industrijskom kompleksu, vojnoj eliti i specijalnim službama, nezadovoljnim dominacijom Sjedinjenih Država. Sjedište pokreta je pivnica “Putin” u središtu Jeruzalema, pored ruskog Metochiona. Velika mračna dvorana obješena je portretima VVP-a od djetinjstva do danas. Šmuljevič otvoreno izjavljuje da njegov pokret zauzima čvrste proputinovske i proruske stavove i da je usredotočen na stvaranje euroazijskog bloka. Podrška u izraelskom vodstvu je Shimon Peres, bivši premijer, sada Sharonov ministar vanjskih poslova. Peres je učenik velikog socijalista Ben-Guriona, jednog od organizatora izraelskih specijalnih službi, vodio je projekt stvaranja izraelskog nuklearnog oružja. Sada je star i na rubu smrti, postigao je sve što je želio. Ali sjetio se besmrtne duše (djed mu je bio rabin i sljedbenik Vilna Gaona), pa je sklopio savez sa starim Palmachnik Sharonom (Palmach – udarne trupe u ratu za neovisnost). Ova dva starija vođe nisu nesklona otrgnuti Izrael od atlantizma, ali suočili su se s istim problemom – cijeli srednji ešalon elita kupili su Amerikanci. Shmulevičev plan da svrgne staru, pro-visinsku izraelsku elitu, koristeći teoriju elitne rotacije talijanskih sociologa V. Paretta i G. Mosce i zamijenivši je novim ljudskim materijalom, koji je sada gurnut na periferiju izraelskog društva, naišao je na podršku i Sharona i Peresa. Možemo samo promatrati do čega će rezultirati oštra promjena orijentacije Izraela i Rusije iz prozapadnog atlantizma u euroazijske, tradicionalne vrijednosti. U svakom slučaju, brzina ovih procesa omogućit će nam da svjedočimo njihovim posljedicama, od kojih se neke mogu vidjeti već danas.
