Škola i ostale ustanove uključene u odgoj i obrazovanje imaju dovoljno instrumenata da se svaki problem uspješno riješi
Jedan je dječak, učenik 3. razreda osnovne škole, u Zagrebu, okrivljen da je uništio jedan cijeli razred. Naime, prema pisanju medija, taj je dječak ometao nastavu i maltretirao ostale učenike u razredu. Navodno, poduzimale su se sve moguće i dostupne mjere da to prestane. Ništa se nije postiglo. Razredno odjeljenje se raspalo. Sva djeca su se ispisala iz tog razreda i iz te škole. Spomenuti učenik je na kraju prebačen u drugu školu. Učiteljica tog razreda je ostala bez posla. Navodno joj prijeti otkaz. Ružna i tužna priča usred Zagreba.
Bez da ulazim u pojedinosti ovog slučaja, s iskustvom od 35 godina u razredu osnovne škole, ne mogu to shvatiti. U mojoj praksi bilo je puno djece. Neki od njih su imali određene probleme u ponašanju i učenju, od lakših do težih. Sa svakim od tih problema, uz pomoć roditelja učenika i stručne službe škole uspješno sam izašla na kraj. Nema takvih problema u kojem razrednik, uz pomoć ostalih suradnika u nastavi, ne može riješiti. Problem treba na vrijeme uočiti, identificirati i donijeti plan i program za njegovo rješavanje i konačno rješenje. Ne može se i ne smije slučaj prebacivati od jednog do drugog činitelja i sa sebe maknuti odgovornost. Škola je osim svoje obrazovne funkcije i odgojna ustanova. Nažalost, ponekad se i roditelje učenika mora odgajati. Postoje službe uz čiju se pomoć to radi. Učenik je uvijek u prvom planu. Sve bi trebalo učiniti kako bi se postigli dobri rezultati. Pri tome se ni na koji način i nikako ne bi smjelo i trebalo oštetiti druge učenike. Sa svima treba puno raditi, prvenstveno razgovarati i ukazivati na problem. Taj učenik, kao ni mnogi drugi nije se takav kakav je postao rodio s tim problemom.
Svi su zakazali
Problem se razvijao, uz neke genetske, socijalne, obiteljske i psihološke pretpostavke i činitelje, razvijao, da bi eskalirao i doveo do spoznaje i stanja kako se dalje tako ne može. Jednostavno u to ne mogu vjerovati. Mislim da su u tom procesu svi zakazali, od učiteljice, preko uprave i stručne službe škole, vanjskih suradnika i samog ministra obrazovanja, do kuda je predmet došao.
Činjenica je da je to dijete imalo problema, u ponašanju i prilagođavanju kolektivu. To je dijete s posebnim potrebama. Nije ga se smjelo i trebalo izdvajati iz razreda, već mu dati pomoćnika u nastavi, koji bi stalno bio uz njega. Nikada od nijednog učenika se ne smije odustati i dići ruke od njega. Dijete se ne smije odbaciti i prepustiti sebi samome i neodgovornim roditeljima, koji ne shvaćaju u čemu je problem. Treba se prilagoditi njegovoj dijagnozi i u skladu s tim ga tretirati. Prije svega bi ga trebalo razumjeti. Trebalo bi ga prihvatiti takvog kakav je i pokušati ga dovesti u nekakav prihvatljivi red. Puno je tu posla za mnoge stručnjake. Najviše odgovornosti je na roditeljima učenika i na učiteljici. Ako tu nema potrebne suradnje, sve ostalo je uzalud. Roditeljima treba ukazati na to da je njihovo dijete drugačije i kao takvo mora se s vremenom prilagoditi razrednom kolektivu. Učenike u razredu treba pripremiti za takvog učenika. Svi oni zajedno bi tom učeniku morali pomoći da se prilagodi. Tom djetetu očito nešto važno i bitno nedostaje, zbog čega je takav. Učenik ima određeni poremećaj, koji bi se trebao liječiti prema postavljenoj dijagnozi.
Ne smije jedan učenik uništiti cijeli školski sustav
To dijete je preseljeno u drugu školu. Je li to rješenje problema? Vjerojatno je u situaciji kad je problem eskalirao. Posljedice su velike za sve sudionike. Nestao je jedan razred. Djeca koja su od vrtića zajedno su razmještena. Svi se oni moraju prilagoditi novoj sredini. Najteže će to biti sa spomenutim učenikom. Škola koja ga je primila morat će uložiti puno rada i djelovanja da se ne dogodi jednaki slučaj kao u prijašnjoj školi. Najveći teret je opet na učiteljici. Ona svoje učenike, bez ulaženja u pojedinosti, stručno i pedagoški mora pripremiti za novog učenika. To ne će biti problem ako je razred kompaktan i ako postoji dobra suradnja sa svim roditeljima.
U svojoj praksi sam više puta dobila u razred učenika s problematičnim ponašanjem i učenjem. Kolege su mi govorile kako će mi taj i takav pokvariti razred. To se nikada nije dogodilo. Razred je povoljno djelovao na novog učenika. Uz pomoć roditelja učenika i stručne službe škole novi učenik se vidno „popravio“. Nije nikoga maltretirao i jedinice su malo pomalo nestale. Učenik je od svih bio prihvaćen i postao je dio kolektiva.
Svatko od nas kakav god bio, od malih nogu, treba priznanje, razumijevanje i ljubav. Kad toga nema nastaju problemi, ponajprije u ponašanju. Ponašanje koje odstupa od normalnog je prvi alarm da se nešto loše s djetetom i oko djeteta događa. To je znak za uzbunu. Problem bi trebalo što prije otkriti i riješiti ga. Od problema se ne smije bježati i prebacivati ga od jednog do drugog. Od razrednika pedagogu, od škole do drugih institucija, sve do ministra. To je u najmanju ruku neodgovorno i neprofesionalno. Škola i ostale ustanove uključene u odgoj i obrazovanje imaju dovoljno instrumenata da se svaki problem uspješno riješi.
