Sudstvo i pravosuđe u Titovu zločinačkom režimu
SREĆKO ILIĆ NARONITANSKI: VERBALNI I INI DELIKTI U TITOVOM REŽIMU, Hrvatsko žrtvoslovno društvo i Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Zagreb, 2023.
Malo je knjiga – znanstvenih radova poput ove, koje na relevantan istraživački način, raščlanjuju jedan od najvećih krimena bivše jugoslavenske države. Sudstvo i pravosuđe. Od početka do kraja Titove staljinističke despocije. Autor knjige Srećko Ilić poznati je hrvatski odvjetnik, dragovoljac Domovinskog rata i pisac nekoliko vrsnih knjiga: Smij naš svagdašnji (2003.), Zgode s kamena i vode (2006.) i Humornice iz sudnice (2009.) Kako navodi na prvim stranicama knjige koju predstavljamo našoj javnosti, knjigu je posvetio svima onima čijom je žrtvom iznjedrena slobodna Hrvatska. Među njima su na žalost, mnogi koji ovu knjigu ne će nikada moći pročitati a njima neka je slava i neka im je laka hrvatska zemlja! S jednim dijelom tih ljudi, njihovom žrtvom, čitatelji će se upoznati na 426 stranica u 14 poglavlja s oko karakterističnih 200 primjera sudske prakse Titova zločinačkog sustava, čijim je akterima – sudcima, naložio da se u vršenju te, inače časne službe, ne trebaju držati zakona kao pijan plota. U Proslovu autor napominje da knjiga obuhvaća razne sudske postupke koji se odnose na verbalne i ine delikte od 1945. do početka 90.-ih godina prošloga stoljeća. Optuženici i osuđenici, kako je vidljivo iz objavljenih presuda nisu šutjeli, dobro znajući što ih čeka nakon presuda s montiranih političkih procesa – dugogodišnji progoni iza rešetaka Titovih kazamata ili likvidacije. Činili su to govorom, pjevanjem domoljubnih pjesama, pričanjem viceva, pisanjem knjiga, članaka i sl., njegovanjem svojih vjerskih osjećaja, športskim navijanjem, isticanjem ili nošenjem povijesnog hrvatskog grba, zauzimanjem za hrvatski jezik, organiziranjem seminara, izdavanjem deklaracija, organiziranjem studenata po fakultetima, pisanjem zahtjeva za članstvo Hrvatske u Ujedinjenim narodima … Jedan od pisaca predgovora, hrvatski književnik Hrvoje Hitrec, Sudstvo u službi represije, među inim je napisao: Tako se pred čitateljem otvara freska beščašća i sudskih nasilja ideološki programiranih pravnika koji su se dragovoljno upregnuli u kola komunističke represije u sumraku prava i pravosuđa nezabilježenoga u povijesti hrvatskoga naroda. I dalje: Prethodnica sudskih obračuna s neistomišljenicima bila je likvidacija stotina tisuća hrvatskih ljudi bez suđenja i sudske presude nakon svršetka Drugog svjetskog rata, a tek nakon prvotnih barbarskih divljanja dolazi do dovođenja uhićenih na sudove, gdje je osuda unaprijed poznata i često završava smrtnim kaznama, trenutno izvršenim, ili dugogodišnjim robijama u neljudskim uvjetima. Drugi autor predgovora hrvatski književnik Đuro Vidmarović – Vrijedan prilog hrvatskoj pravnoj i političkoj povijesti: Srećko Ilić je iz velikog broja presuda odabrao dvjestotinjak karakterističnih. Svaka presuda je prepisani izvorni dokument s priloženim faksimilom arhivske građe. U svakom od tih dokumenata navedena su imena sudaca i porotnika, naravno i optuženih, a na mnogim mjestima i svjedoka. Stoga svi ovi dokumenti govore o ljudskim dramama i stradanjima koja se kreću od smrtne kazne, preko osuda na višegodišnju robiju pa do blažih oblika kažnjavanja, uvjetno ili novčano. U Pogovoru knjizi prof. dr. sc. Josip Jurčević, među inim je napisao: Ova knjiga nije namijenjena samo spoznavanju nedavne prešućene prošlosti, nego je korisna za daljnja istraživanja i poticajna za društvena djelovanja koja će hrvatsku budućnost napokon osloboditi od ponavljanja tragičnih povijesnih iskustava. To tim više što je u razdoblju 1945. – 1990. na prostoru Hrvatske održano preko trideset tisuća politički montiranih sudskih procesa. U njima je osuđeno približno 120 tisuća ljudi, jer su učestalo vođeni sudski procesi na kojima je suđeno skupinama ljudi.
Autor je knjigu podijelio u 14 poglavlja, čijim se već naslovima tematski prati zločinački karakter sudstva i Titove državne satrapije. Dakle: I. Pjevanje i naručivanje pjesama – kazneno djelo; II. Sportsko navijanje – kazneno djelo; III. Hrvatska riječ osuđena kao neprijateljska propaganda; IV. Djela protiv državnog vodstva, naroda i države; V. Razbijanje bratstva i jedinstva; VI. Tragovima vjere – Vjera trn u oku; VII. Zaštitne mjere i upućivanja na određeno mjesto; VIII. Sabotaža, ilegalne skupine i nerad; IX. Zamolbe puka hrvatskoga; X. Ljubavni jadi i protuprirodni blud; XI. Zatvorska politika i politička prepucavanja; XII. Vicevi i šale – kazneno djelo; XIII. Ostalo; XIV. Slučajevi slične sudske prakse i žal za bivšom državnom tvorevinom i nakon njenog raspada. Na koncu Ilić je dao imensko kazalo optuženih ili osuđenih, branitelja pred civilnim sudovima, branitelja pred vojnim sudovima, sudaca, javnih i privatnih tužitelja, svjedoka, razlikovni rječnik hrvatskoga i srpskoga jezika i rječnik manje poznatih riječi (radi lakšega praćenja presuda budući su tekstovi obrazloženja poglavito koristili srpski jezični standard), kratice i izvore.
Nemojte se držati zakona kao pijan plota
Autor je preko 14 poglavlja zorno pokazao organizaciju montiranih političkih procesa, tijek suđenja, aktere, presude, eventualne žalbe okrivljenika i njihove sudbine. Napose zakonsku (ne)utemeljenost suđenja, presuda i mogućnosti obrane. Netom spomenuti broj sudskih procesa i osuda pokazuju zaokupljenost suđenjima velikoga broja aktera. Sudaca, tužitelja, pripremljenih svjedoka-ponajprije provokatora, traženja i izmišljanja krimena optuženih u čemu su posebnu ulogu igrali organi Udbe, milicije, partije, saradnici tajnih službi. Ništa se nije smjelo prepustiti slučaju. Iz sudskih procesa vidljivo je da su sudci morali biti besprijekorno odani Titovom komunističkom režimu, Partiji, komunističkoj ideologiji, i da su radili po njihovu nalogu. Slovo zakona, ma kakvo ono bilo, ništa tim sudcima nije značilo. Njihov je cilj bio zadan. Osuditi osuđenika ne birajući sredstva. Ti ljudi već su bili osuđeni samo je trebalo organizirati tzv. zakonsku fasadu. Oni nisu sudili u ime pravde i istine nego vladajuće ideologije. Tužitelji su u tome imali veliku ulogu kao i svjedoci koji su pomno odabirani i pripremani. Ako, pak ipak nisu uspjeli pronaći više odanih i pravovjernih svjedoka dovoljan je bio i jedan. Ali pouzdan. Za njih nije ništa značilo staro sudsko pravilo: Jedan svjedok – nijedan svjedok! Testis unus testis nullus. S druge strane braniteljima okrivljenih onemogućavani su svjedoci za koje se pretpostavljalo da će stati u obranu okrivljenih ili govoriti istinu. Sudski postupci uglavnom su bili veoma kratki, kao i donošenje presuda i upućivanja osuđenih na izdržavanje kazne ili u smrt. Sve je trebalo raditi žurno jer revolucionarna pravda nije trpjela nikakva odlaganja, nikakve žalbe, nikakva preispitivanja presuda. Ako pak viši sudski organi nisu bili zadovoljni izrečenom presudom, u drugostupanjskom postupku, temeljem žalbe državnoga tužitelja, okrivljenici su dobivali veće kazne a uvjetne presude su pretvarane u bezuvjetne. U VII. poglavlju: Zaštitne mjere i upućivanje na određeno mjesto, autor nas upoznaje s novim sudskim zločinačkim postupkom. Naime, sudci su donosili zaštitnu mjeru tzv. upućivanja okrivljenika na određeno mjesto u trajanju od šest mjeseci do dvije godine, a da okrivljenik u momentu donošenja mjere, odnosno do trenutka kada ga milicija ne dovede na to određeno mjesto, nije znao što ga je snašlo. Najčešća su tzv. određena mjesta bili neki od Titovih kazamata, Goli otok ili njemu susjedni Sveti Grgur. Dakako, obitelji i najbliži osuđenika nisu također ništa znali o njihovoj sudbini. Nakon odslužene kazne protiv okrivljenika je nastavljen kazneni postupak i kazna koju je dobio u prekršajnom postupku! Preko četiri prekršajna postupka u knjizi autor nam detaljno pokazuje o kakvim se kaznenim postupcima radilo. Pri izricanju presuda vlasti su dobro pazile tko uopće može prisustvovati slušanju presude. Sudske vlasti u pisanju presuda koristile su jezik koji je odgovarao više srpskom nego hrvatskom jezičnom standardu, a neke su presude pisane ćirilicom. Dakako, to je ovisilo i o nacionalnosti sudaca, od kojih je ogroman broj bio srpske nacionalnosti, kao i kod tužitelja. Ukratko, Titov zločinački pravosudni sustav bio je kopija sovjetskog i njegova ideologa poznatoga Andreja Višinskog, i on se u svojoj biti nije mijenjao do devedesetih godina i propasti tog zločinačkog sustava.
Procesi protiv hrvatskih domoljuba
Okrivljenici su bili iz svih društvenih struktura i profesija te raznih dobnih kategorija: učenika, studenata, radnika, poljoprivrednika, učitelja, profesora, pjesnika, književnika, svećenika, bogoslova, liječnika, umjetnika, glazbenika, vjernika …, na tapeti su bili svi oni koji su svojim izjavama ili djelima iskazali neslaganje s Titovom komunističkom satrapijom a da su bili viđeni, praćeni ili na neki drugi način uhićeni i procesuirani. Primjerice, pjevanjem i naručivanjem pjesama: Ustani bane Jelačiću, Vilo Velebita, pjesme za Savku i Tripala. Ilić na početku navodi sudbinu svoga otca Pave Ilića koji je u rujnu 1989. sa svojim prijateljima pjevao pjesmu Ustani bane, koja je prema vlastima bila zabranjena jer se nalazila na indeksu zabranjenih. Na pitanje sudca Ćazima Martinovića osjeća li se krivim okrivljeni je odgovorio: ne osjećam se ni najmanje krivim, dapače, zahvaljujem Bogu što mi je podario dobar glas?! Sudac je svima okrivljenima izrekao novčane kazne, i to u vrijeme, kada se već pripremalo postavljanje banova spomenika na njegov trg! U ovom dijelu autor je naveo pjesme ogulinske mladeži i pjesme Savki i Tripalu za koje su se također dizale optužnice. Športsko navijanje također je bilo predmet delikta. Spomenimo demonstracije navijača Dinama i prekršajne prijave iz 1951., nakon utakmica Dinama i Crvene Zvezde 1973. te Hajduka i Crvene Zvezde 1985. Hrvatska riječ posebice je bila osuđena kao neprijateljska propaganda. U tom poglavlju autor spominje sudbine procesuiranih za potporu Deklaraciji i nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, progon književnika Željka Sabola zbog njegove pjesme Kad izgovorim tvoje ime te progon Miljenka Foretića i Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku te suđenja studentima Geodetskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta 1966., i Pravnog fakulteta 1978. g., Smiljani Rendić zbog članka Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod. Posebno teške kazne bile su za djela protiv državnog vodstva, naroda i države. Ilić spominje procese: Likvidacije i suđenja neretvanskim križarima, 1946. sa jednom smrtnom i 21 kaznom dugogodišnje robije, gubljenjem političkih i drugih građanskih prava; smrtnom kaznom strijeljanjem optuženog Jure Šešelja 1949., strašnu ljudsku dramu hrvatskog pjesnika – zatočenika savjesti, prof. Vjenceslava Čižeka 1977., subotičkoj presudi prof. Anti Sekuliću, progonima slikara Kristijana Krekovića, dirigenta Lovre pl, Matačića i pjesnika Tina Ujevića. Na pitanje sudca o svojim nekretninama Tin je duhovito i znakovito odgovorio: Poštovani sude – ova torba je sva moja pokretna i nepokretna imovina. Ali mi niste oduzeli pero!, spašavanje dr. Đure Vranešića koji je prvotno osuđen na 20 godina robije da bi žalbom tužitelja poznatog dželata Titova pravosuđa Vlade Ranogajca (o tom zločincu u knjizi vidi: O liku i djelu sudca i javnog tužitelja Vlade Ranogajca, str. 277.) Vrhovni sud Vranešiću je izrekao smrtnu presudu. Našim su čitateljima poznata nedjela ovoga zlikovca koji na zagrebačkoj Trešnjevci ima ulicu i dobra djela osuđenoga dr. Vranešića za spašavanje od zla brojnih Zagrepčana, napose Krleže i većega broja Židova; i naposljetku suđenju dr. Ivanu Šreteru – hrvatskom Gandhijju, zbog tzv. verbalnog delikta, ali i o njegovoj okrutnoj sudbini u Domovinskom ratu, kojoj su kumovali pobunjeni četnici i Milorad Pupovac, današnji partner Andreja Plenkovića! Katolička Crkva u Hrvata i katolička vjera bili su poseban trn u oku Titovom sudstvu i pravosuđu. Iz obimne knjige Anta Bakovića: Hrvatski martirologij XX. stoljeća, razvidno je da su komunističke vlasti tijekom rata i u poraću pobile preko 640 pripadnika Katoličke Crkve, i to: četiri biskupa, 506 svećenika, 17 svećenika (tifusara), 50 bogoslova, 38 sjemeništaraca (gimnazijalaca),17 časnih sestara (braća laici) i 31 časne sestre. Ilić nas u VI. poglavlju Tragovima vjere, među brojnim sudskim procesima protiv Crkve i vjere, napose upućuje na političke progone zagrebačkih bogoslova i njihovih poglavara iz 1951., (16 osuđenih na 99 godina robije),splitskih bogoslova i njihovih poglavara iz 1956., (petero optuženih sa 12 godina robije) te đakovačkih bogoslova i njihovih poglavara iz 1960., (osam optuženih s 23 godine robije).Njima se na teret stavljalo nekoliko krimena: udruživanje protiv naroda i države, neprijateljska propaganda, izazivanje nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti te povreda ugleda države, njenih organa i predstavnika. Već smo spomenuli praksu kažnjavanja zaštitnom mjerom upućivanja okrivljenih na određeno mjesto, pa ćemo ovdje samo ukazati na presudu književniku Josipu Joji Ricovu koji je dvije godine kazne služio na Svetom Grguru pored Golog. Titov ovozemaljski raj napose je bio upućen na bračne nedopustive veze: bigamiju, homoseksualizam – primjerice, dubrovački i splitski: u dubrovačkom slučaju okrivljenici su kažnjeni kaznama od jedne do pet godina s prisilnim radom a u splitskom od tri do osam godina robije s gubitkom građanskih prava od nekoliko godina. Da su isti to prakticirali u vrijeme NOB-a bili bi skraćeni za glavu. Na znanje i ravnanje pripadnicima tzv. kolona ponosa, svih boja i fela i onima koji žele najljepšem zagrebačkom trgu vratiti ime devetog svjetskog zločinca 20. stoljeća. Za kraj ovoga dijela prikaza ostavio sam viceve i šale koji su također bili kazneno djelo. Svima osuđenima po ovoj osnovi smijeh je očito prisjeo. Prenijet ćemo ih nekoliko da vidimo koliko su bili teški: Za ova dva je okrivljenik dobio šest godina prisilnog rada: Jugoslavija je najbogatija zemlja na svijetu, jer ima ljubičicu bijelu tešku 110 kilograma, i drugi: Kod nas narod ide gol i bos – Majka Božja ostala je u redu za sljedovanje. Sveti Josip otišao je na udarnički rad. Isusa su poslali u dječji dom, kravu su prodali na sajmu, slamu su dali vojsci, a Magarac je otišao u Ministarstvo. Vic od godinu i dva mjeseca: Kad je predsjednik Tito pripremao put u Burmu, iz bojazni da njegova žena Jovanka nema spolnih odnosa s nekim rukovodiocima, kradomice joj je dao picajzle. Kada se vratio s puta, gledao je da li se neki od rukovodilaca češe po jaj…, a, ali to nije primijetio. Međutim, primijetio je da se Moša Pijade češe po brkovima. Prisilni rad od četiri godine: Okrivljeni je jednom svom psetu nadjenuo ime Tito, s istim je obilazio gostionice, te ga je pred gostima nazivao Tito, pa se tako jednom prilikom u gostionici u Zaprešiću – na upozorenje gostioničara da to ne čini, okrivljenik ga je opsovao riječima: Je… pas mater i tebi i Titu.
Heroji ove knjige – I zločinci
Kao što je spomenuo na početku knjige g. Srećko Ilić najveću zahvalnost pridaje hrabrim i odvažnim okrivljenicima/žrtvama koji su svoje živote i zdravlje dali za istinu i suprotstavljanje Titovu zločinačkom režimu. Bili su svjesni mogućih posljedica i nemogućnosti pomilovanja u bilo kojem obliku. Također i različitih vrsta progona nakon odsluženih kazni, kao i njihove obitelji i najbliži. Voljeli su istinu, pravdu, hrvatski jezik i kulturu, kršćansku vjeru, hrvatski narod i njegovo pravo na slobodu. Titove tajne službe i njihovi korifeji disali su im u vrat sve do propasti te zločinačke države, ako su to i doživjeli. Ne malu zaslugu pridaje i hrabrim braniteljima koji su također dobro znali što će to značiti za njihovu daljnju pravničku karijeru. Na drugoj strani bili su Titovi sudci i tužitelji – cijeli represivni aparat. O njihovom antihrvatskom, ne samo ideološkom karakteru, ne treba puno govoriti. Iz primjera sudskih procesa koje nam je predstavio Srećko Ilić vidljivo je oko stotinjak sudaca i tužitelja. Prema spoznajama autora više od 90 posto njih nije na životu, kao i oni kojima su sudili i slali ih u logore ili smrt. Kako oni za života nikada nisu pokazali iskreno kajanje i empatije za žrtve kojima su sudili, možda će netko od njihovih najbližih to pokazati – u njihovo ime! Napose stoga što nije nikada provedena lustracija u sudstvu i pravosuđu i ni u jednom drugom području u zemlji Hrvata. Ili su i oni slijednici Titove zločinačke ideologije! Od sudaca i presuda koje smo čitali u ovoj sjajnoj knjizi, odabrali bi neke posebna kova – upotrijebivši jezik Josifa Visarionovića Staljina. Samo one upečatljivije: Milko Gajski, Ivan Galjer, Ivanka Gajer Pintar, Ivan Fumić, Žarko Vimpulšek, Mario Rudan, Vlado Ranogajec, Božidar Kraus, Hrvoje Nardini, Mane Trbojević, Ante Jelavić, Petronila Miodrag itd., itd. Iako se autor nije bavio suđenjem zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, tada bi na vrhu toga popisa bio hrvatski Višinski i jedan od najvećih izroda hrvatskoga naroda Jakov Blažević.
Pouke
Da smo mi Hrvati jako naivni najbolje svjedoči događaj 7. svibnja 1990. u zgradi Općine Dubrava u Zagrebu. Naime, u ime izborne komisije izabranim zastupnicima za hrvatski Sabor vjerodajnice je uručio predsjednik komisije Ivan Protković. Nakon toga izabrani zastupnici su se našli s članovima Komisije na kavi. Kako navodi autor knjige u jednom se trenutku sucu Ivanu Protkoviću obratio dr. Tuđman pitajući ga: Gospodine Protkoviću, na kojem sudu radite? Na Okružnom sudu u Zagrebu, odgovorio je Protković. Potom ga Tuđman ponovo upita: Jeste li sudili u političkim procesima? Kao iz topa sudac/predsjednik komisije odgovori: Nisam! Mi smo u Ilićevoj knjizi vidjeli kako je Protković besramno lagao. Nije Tuđman bez razloga Protkoviću postavio to pitanje jer je dobro znao da je itekako sudjelovao u političkim procesima. U svojim dnevničkim zapisima (Osobni dnevnik op.a.) Tuđman je spomenuo suđenje vinovnicima tzv. nacionalističkog skupa u studentskom domu na Lašćini 1983. i osuđenim studentima. Na kraju je napisao: Tijekom šestodnevnog suđenja, kako je to u obrazloženju presude naglasio predsjednik Velikog vijeća zagrebačkog Okružnog suda Ivan Protković… (Osobni dnevnik, Zagreb, 2011.) Sapienti sat! Naš narod bi rekao: Vuk mijenja dlaku ali ćud nikada. Ili nedavni događaj u kojem je jedan od sljedbenika Titova zločinačkog sustava, danas devedesetogodišnji Ivan Fumić, koji je sudio hrvatskim domoljubima opsovao majku jednom političaru zato što se ne slaže s njegovom ideologijom. Kada bi mogao i danas bi sudio i slao ljude na robiju ili smrt. Treba samo dobiti šansu! Nadam se da to nije više moguće! Nadam se!
Na samom kraju. Dugogodišnjim radom na prikupljanju građe o zločinačkoj ulozi sudstva i pravosuđa u vrijeme Titova režima (1945.-1990.) autor, gospodin Srećko Ilić zavrijedio je sve čestitke i priznanja što nam je autentično prikazao funkcioniranje toga režima i njihovih protagonista. Ovu knjigu bi svaka hrvatska obitelj trebala imati na vidnom mjestu svoje biblioteke. Isto se odnosi na biblioteke pravnih fakulteta. Ali i sve javne biblioteke. Bilo bi dobro kada bi pripadnici pravne struke organizirali znanstveno stručni skup na temu funkcioniranja pravnog sustava u Titovom režimu. Veliki obol ovoj zamisli, ovom svojom knjigom, dao je gospodin Srećko Ilić.
