Putnik ili vodič može mnogo naučiti iz ovog dubrovačkog natpisa koji raspiruje duh autorice Tamare Gović
Profesorica latinskoga i francuskog jezika Tamara Gović (1978.) autorica je vrlo potrebne i pregledne knjige “Epigrafski spomenici u Dubrovniku”, Dubrovnik 2004. godine. Njezina majka Tereza Buconić Gović (1947. – 2012.) se bavila temama dubrovačke baštine, osobito toplo pišući o meni bliskoj rijeci Ombli.
Putnik ili vodič mogu puno naučiti od ove dubrovačke natpisne iskrice duha, tako da ću izdvojiti nešto što može puku biti poučno i zanimljivo.
Na dubrovačkoj franjevačkoj crkvi svetoga Spasa piše (dajem prijevod s latinskoga):
“Za odvraćanje nebeskog gnjeva u najvećem potresu dubrovački Senat zavjetovao je ovaj sveti hram godine od Kristova rođenja 1520. 17. svibnja. Za njegovu izgradnju pobrinuli su se Danijel Restić, Damjan Menčetić i Petar Sorkočević.
Sorkočević je ubrzo 1521. dovršio svoj divni dvorac na lapadskoj obali. Morao je tražiti dopust senata da meštri nemaju posla na popravci zidina, jer je to godina turskog osvajanja utvrde Beograd, dotada u mađarskim rukama.
Potres iz 1520. je oštetio temelje mnogim građevinama, tako da je 1667. novi jaki potres izazvao katastrofu.
Crkva svetoga Stjepana zapadno od isusovaca postojala je u 6. stoljeću, povećana u 9., pa u 13. stoljeću napuštena je nakon potresa 1667.
Na latinskom piše da je Junije Gradić o svom trošku uz dopust pape Grgura XIII. kosti iz starih grobova, među kojima se po predaji nalaze kosti bosanskoga kralja Stjepana prenio u novi grob 1590.
Dubrovački stari pisci navode da je crkvu podigla Margarita, žena hrvatskoga kralja.
Nemoguće je utvrditi istinitost legende.
Crkva svete Margarite (nije Bulgakov tu!) su prenijeli u južno podziđe Grada “zbog rata koji tutnji oko zidina dok mornaricom Cipru prijeti kralj (naravno sultan, op., T.T.) Selim” , tj. 1571. godine.
Meni je pored impozantnih jezuita silno draga i bizantska crkvica Sigurata (od Transfigurazione Dei”, tj. preobrazbe Kristove. Zvala se kasnije i Gospa od Sigurate. Tu su grobovi češljača vune, ali i nejasni natpis iz 1422., kojem prilaže fotografiju donjeg dijela razbijene ploče. Gotička slova čini se imaju neku primjesu.
Uspoređivao sam sa splitskim grobovima Armenaca iz 17. stoljeća, koji imaju specifični ćirilicu, ali nije im ni nalik.
Ne radi se ni o glagoljici, ni o armenskom pismu. Slova su vidljiva, i da ih je lako moguće tumačiti vrijedna Tamara Gović bi to i učinila.
Uz crkvu svetoga Roka (Domino, galerija Artur južno od Široke ulice) u Zlatarićevoj nepoznata je osoba 1597. dala uklesati: “Upozoravam Vas koji se igrate loptom”, i “Mir s Vama, sjetite se smrti Vi koji ćete se igrati loptom.”
Uvijek je bilo ljudi koji su se radi slabih živaca, bolesti ili komocije tužili na glasnu i bučnu djecu.
Da nam je barem danas više dječjeg smijeha i plača, a manje kučića i mačića i Hard rock kafića. Neki su djecu polijevali vrelom vodom, pa i gorim sastojcima.
Tu je i grob (liječnika) s početka 19. stoljeća. U katedrali je napisano da je neumornom brigom opata Stijepa Gradića (1613. – 1683.) plemić, vatikanski cenzor) započeta gradnja 1674., senat dubrovački dovršio za javnost a.d. 1713. Tu je i ploča da je Amerling Ignacio 1913. (1830. – 1913.) uredio kipovima. Bio je austrijski plemić, dobrotvor zaslužan za javne fontane.
U katedrali je ploča Tomi Antoniju Scottiju nadbiskupu dubrovačkom koji umrije 1708. u 68 godini. Piše da je iz Vigevana u Lombardiji, mecena dobrih, zaštitnik siromašnih, najbolji pastor duša i otac. Katedrala ima dugački natpis humanista Benedikta Staya (Stojković, Dubrovnik, 1714. – Rim, 1801., o ocu Ruđeru Josipu Boškoviću (1711. – 1786.). I Stay i Bošković bili su isusovci, Stay profesor retorike na Sapientii u Rimu. U austrijsku službu stupio je još prije pada Dubrovačke Republike general Bernard pl. Caboga (1785. – Beč, 1855.) U vojnoj školi u Austriji bio je najbolji u klasi, bio topnički časnik (i u Lvyvu (rus. (Lavov), danas Ukrajina).
Caboga su postali 1835. austrijski grofovi. Ploču u katedrali podiže mu nećak Henrik. Tijelo Cabogino je u ljetnikovcu na Batahovini kraj Sustjepana, srce u katedrali. Zgodno je što piše da je bio i u Španjolskoj, saksonskoj, njemačkoj, sicilijanskoj, sarmatskoj (ruskoj) službi. Sarmati su antički Iranci. Je li stvarno bio vjeran, pobožan, oštrouman, obrazovan, uljudan i pošten?
(Svršetak u sljedećem broju)
