Uz 80. obljetnicu obilježen “Dan sjećanja pobijenih hercegovačkih franjevaca”

Sjećam se da su partizani bili razmješteni u privatnim kućama u Ljubuškom i okolnim selima

Za vrijeme rata, zbog velikog partizanskog bombardiranja Širokog Brijega i Ljubuškog, škole su bile zatvorene sve do svršetka rata. Škola kod časnih sestara na Humcu, gdje sam išao, nije se više nikad otvorila, mi smo morali ići u gradsku školu u Ljubuškom da završimo osnovno školovanje. Nakon završetka osnovne škole otišao sam na Široki Brijeg, gdje su otvorili  gimnaziju, u čijem sastavu je bila i Učiteljska škola, koju sam završio. U to vrijeme bilo je ”Križara”, odnosno ustaša koji nisu htjeli otići u Austriju, već su se skrivali  po selima i ubijali partizane, pa smo mi đaci u Domu  imali ”svoju stražu”, u slučaju potrebe nazvati miliciju u Lištici. Kad bi partizani ubili kojeg ”križara” , odnosno ustašu, onda smo mi iz Doma morali ići da vidimo mrtvo iznakaženo tijelo.

Partizanka Vjera ima prijatelja na Pantovčaku  

Za ovaj uvod dala mi je povod partizanka Vjera, koja je bila na inauguraciji predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića i pohvalila se kako su poklali fratare na Širokom Brijegu: ”Da nismo pobili fratre, ne bi mogli osloboditi Široki Briojeg”, rekla je Vjera. Pitam se, kako je uopće moglo doći do toga, da ta partizanka, ljudski zlotvor, bude nazočna na inauguraciji predsjednika Republike Hrvatske? To nije slučajno. Zoran i Vjera su ptice istog perja.

Zloglasni 11. dalmatinski korpus

Sjećam se jednog događaja iz tog vremena. Kad su partizani iz Vrgorca (Dalmacija) došli u Ljubuški (Hercegovina), gdje je vjerojatno bila i drugarica Vjera, razmješteni su u privatnim kućama u Ljubuškom i okolnim selima, tako je i kod nas došla u kuću jedna partizanka koja se zvala Bonina, visoka i mršava, pitala je moju majku za sirćet/ocat. Nisam siguran da je dodala vodu ili onako iz šuba popila. Nakon nekoliko dana krenuli su za Široki Brijeg. Čulo se u cijeloj Hercegovini kakve su zločine počinili pripadnici tog zloglasnog 11. dalmatinskog korpusa, osnovanog u selu Kozica pokraj Vrgorca.

Iz samostana su izveli 12 zatočenih fratara i nekoliko učenika koji su se skrivali, potom ih žicom vezali i odveli u ratno sklonište i tamo mučki ubili, a neke i žive spalili. Od 1942. do1944. ubijeno je 66 franjevaca. Od 31. siječnja do 7. veljače traju tužni ”Dani pobijenih hercegovačkih fanjvaca” i spomen na stradanje širokobriješkog puka.

Godine 1948. bio sam  u Širokom Brijegu, u skloništu/bunkeru gdje  su spaljeni franjevci, ali to je bilo kriomice i u strahu, jer nismo smili ni blizu bunkera da nas netko ne bi vidio i prijavio upravi u Domu ili školi. Tuga koju sam osjetio u srcu, bila je tegobna, jer sam u viziji vidio sliku ispečenih fratara. Vjerujem da će Crkva u Hrvata uz ovu 80. obljetnicu proglasi pobijene i spaljene franjevce mučenicima, blaženima ili svetima? Aleluja!

Napomena: Glasilo Vicepostularture postupka mučeništva – Stopama Pobijenih /”Fra Leo Petrović i 65 subraće”, izlazi polugodišnje. Adresa: Kard. Stepinca 14, 88 220, Široki Brijeg, Bosna i Hercegvina. Godišnje 9 eura s poštarinom ili 14 kanadskih dolara.

Rudi Tomić