LJUDSKA BIĆA U PROSTORU I VREMENU – Ekstremne liberalno-feminističko-ateističke demonstracije

Zagreb mi nekako izgleda neuredan, pun migranata svih rasa i boja…

Razmišljam odakle da počnem. Posvuda po svijetu ratovi, razaranja, mrtvaci, krv. Tenkovi, rakete, dronovi, sva moguća borbena artiljerija. Stvarna apokalipsa. Tragični događaji u kojima stradavaju brojni ljudi. Sablažnjavaju zlodjela koje čine pojedinci. Kao da se sam vrag izvukao iz svoje jametine, svojim crnim, krvavim kandžama usmrćuje sve što dohvati, kolje, siluje, muči, davi. Opsjeda čovječanstvo, baš sve što je čovjeka određuje, uzdiže, on obezvrjeđuje i uglavljuje svoje nakaradne zakone. Kao da je on stvoritelj i bog ljudskog roda, gospodar svijeta. Njegova vampirska usta nikako da se naloču krvi. Ukorijenio se u svijet toliko duboko da ga više nitko ne može iskorijeniti. Cijeli planet zahvaća opaka razorna sila. Zli duh ušao je u mnoga ljudska bića. Svih oblijeće, vabi kao što smo vabili ovce na sol. Njegove su metode vrlo sofisticirane. Nema ni kokošinjca u koji se nije zavukao. Tko mu se odupire, njegova je nasrtljivost nevjerojatna, upornost trajna. On lomi čovjeka, probija oklop srca i duše. Čitav svijet trebao bi se dići na uzbunu. Vikati, – uzbuna. Bože pohiti pomoći nam. A svijet s vragom šuruje. Pomaže mu da ostvari svoje naume.

Tulumarenje – luđačko iživljavanje

Ljudski prioriteti svakako bi trebali biti kakav-takav mir među narodima, jer o pravom miru nema ni govora, ali na to ću se osvrnuti kasnije. Ovo što se dogodilo u Sjevernoj Makedoniji, u noćnom klubu, PULS, gdje je izbio požar, kažu zbog iskrenja pirotehnike koja je zapalila strop od stiropora, gdje je na nekom ludom koncertu bilo oko 1500 mladih između 14 i 25 godina, mediji navode da je život izgubilo 59 mladih, 45 ih je u kritičnom stanju, preko 200 ozlijeđenih. Neki su zbog vrlo teških opeklina prebačeni i na Kliniku za traumatologiju u KBC-a u Zagrebu, gdje su poznati stručnjaci za opekline. To je jako lijepa gesta naš vlade. Klub nije imao valjanu dozvolu za rad, radio je na crno, nekome tisneš lovu u džep i sve možeš. Bila su samo dva aparata za gašenje požara. Samo je jedan izlaz, prozori imaju rešetke, kad krene ljudski stampedo to je gore nego kad krene životinjski stampedo. Pitati se, tko pušta djecu od 14 godina na takva mjesta do u sitne sate, gdje od buke pucaju bubnjići, gdje se konzumira droga i alkohol, gdje sve gori, baca tu mladež u duboki trans? Što ti mladi ljudi traže, kakva je to u njima žeđ i glad da je ne može ništa utažiti osim tulumarenja i luđačkog iživljavanja? To je mentalitet današnje mlade populacije diljem svijeta. Tko je i što uzrokom takvom njihovu vladanju i toj njihovoj besmislenoj zaslijepljenosti porocima, to je suvišno pitanje. Sad je vlast u Sjevernoj Makedoniji glasna, kažu temeljito će sve istražiti, sankcionirati odgovorne. Ćuš magare!

To okupljanje mladih na ludu zabavu traje desetljećima. To što sad predstavnici vlasti istrčavaju i obećavaju kako će odgovorni biti privedeni i kažnjeni, ne koristi mrtvima niti je utjeha ožalošćenim obiteljima. Korupcija kojoj nitko ne staje na kraj, uzima svoj golemi krvavi danak, u onima koji su trebali tek stasati i graditi budućnost. 

„Naša“ Ana

Prosvjedi u Srbiji, najmasovniji ikada, čak i od onih kad su krenuli u genocidni rat protiv Hrvatske, ne bi mi bili više zanimljivi da nije nekih smiješnih detalja. Njihov lonac njihov poklopac, ali tek što su se s oprezom i vrlo suzdržano izjasnili o tome Tonino Picula koji je u EU parlamentu zadužen za neka pitanja oko ulaska Srbije u EU, i Gordan Jandroković, predsjednik Hrvatskoga sabora, prozborili po dvije rečenice posve neutralne, prozvani su od Ane Brnabić Predsjednice Narodne Skupštine Srbije, koja se na njih obrušila s neviđenom navalom bijesa i mržnje, te su izgrđeni oni i cio hrvatski narod. Nabacala na njih i na Hrvatsku smrada, popljuvala, zagrizla duboko kao pantera.  Poslovica: „Krv nije voda“, ovdje se izjalovila. Može se reći, – kako će upravljati drugima tko ne zna upravljati ni sobom? Kime ona može upravljati, koga prekoravati, a ponajmanje narod iz kojega je potekla. Narod koji ima divnu dušu, naravno ne mislim na one poput Ane Brnabić i ostalih kvislinga, mislim na one koji su ovu zemlju tisućljećima doslovno hranili svojom krvlju.

Mi zidamo naše kuće na našem kamenu i na našoj ravnici, ona neka zida svoju gdje je izabrala. I naravno, nitko od naših političara nije ni riječi prozborio na te uvrede. A to što su protiv prosvjednika upotrijebili zvučni top čija je upotreba zabranjena, što je izazvalo strah i pomutnju među prosvjednicima, neka je svima koji šuruju sa Srbijom na znanje, na što je sve trenutna srpska vlast spremna kad je njihov položaj u pitanju, a što bi tek činili drugima, te opcije nećemo otvarati, bolne su. Žao mi je tog naroda, ima dobrih i pametnih ljudi u tom narodu, ali iz tko zna kojih razloga tijekom povijesti oni loši uvijek budu na tronu. Naši su novinari izgnani iz Srbije, što pokazuje da rogatima rogovi postaju sve veći. Imamo mi nagrađivanih novinara koji Hrvatsku ocrnjuju jednako kao i Ana Brnabić,  njih bi u Srbiji primili objeručke. Bilo bi baš zgodno da se presele tamo.

Zločini

Mladić iz Sarajeva ubio je svog prijatelja, raskomadao ga i htio ga baciti, pritom se ozlijedio i morao je potražiti pomoć, pa se ušlo u trag zločinu. Zmija te ugrize, možeš umrijeti, ali da te tobožnji prijatelj ubije i raskomada, to učine gladne zvijeri drugim zvijerima. Zlodjela ima u različitim oblicima, ali zločinci postaju sve brutalniji. U Hrvatskoj sve je više onih koji se podčinjavaju rodnoj ideologiji. Majka je odvela svoje dijete na promjenu spola, i drži da je napredna. I to je zločin. Takvu majku treba sankcionirati, ali zakon prijeti da će roditeljima koji ne dopuštaju djeci koja žele mijenjati spol, oduzeti to dijete i staviti pod državnu skrb. Na nedavnoj proslavi Dana žena diljem svijeta, bilo je strašno puno riganja otrova. Više su to bili ispadi bijesa i frustracija, jer u modernim državama žene su ostvarile svoja prava. Rame su uz rame s muškarcima. To su bile više ekstremne liberalno-feminističko-ateističke demonstracije. Prosvjednice su naglašavale da traže pravo na život bez muškaraca, bez braka. Posve ispolitizirane. Tko im nalaže da ulaze u brak? Sad bi ukinule instituciju braka. Ma vidi ti njih.

Dojmovi iz glavnoga grada

Nedavno sam bila u Zgrebu gdje mi je predstavljena knjiga i gdje sam ja predstavljala dvije knjige Suzane Karačić, naše pjesnikinje koja živi u Njemačkoj. Cijenjeni g. Đuro Vidmarović diplomat u mirovini, vanjskopolitički analitičar, književnik, prevoditelj, književni kritičar, priređivač mnogih zbornika i monografija predstavio je moju novu knjigu na vrlo impresivan način u kultnoj biblioteci Ogrizović, te Ilija Matić nakladnik i priređivač knjige. Zagreb ima bogat kulturni život, ponuda ima za svakoga, što mi se jako svidjelo. Zagreb ima i sjajne klinike te liječnike koji su zaista veliki stručnjaci u svom poslu.  To što su u klinici Merkur, mladom čovjeku presadili šest organa koji su im stigli iz Njemačke, u čijem je presađivanju sudjelovalo 60 stručnih osoba, vrijedno je divljenja. Zagreb ima svoju čaroliju, grad je to pun znamenitosti, ali Zagreb mi s druge strane nekako neuredan, pun migranata svih rasa i boja. Tijekom dana, sve do pred večer, gotovo i nema našega svijeta. Čudne li mješavine rasa. Na autobusnom kolodvoru i u autobusima, vrlo malo našeg naroda. Kao da nas je zemlja progutala. Ustvari progutala nas je tuđina i politika koja je podilazila stranim interesima. Kao da si istrgnuo svo naše mirisno i ljekovito cvijeće a zasadio kaktuse. Ne vrijeđam ja nikoga, no sad je kasno cmoljiti i tobože začipati rupe. Nemaju se čime začepiti, a krpati ih onima koji nemaju veze s našim mentalitetom, ne može se, a što će se tek za koju godinu razrasti posvuda? To je srceparajuće. Tisuću godina čekali smo državu, a onda je sami zatrovali, otuđili svoje od svoga, opustošili. Rekoše mi da vlasnik taxi tvrtke – Uber živi u Kaliforniji, a bere novac u Hrvatskoj. To dođe pomalo kao anegdota ili vic, ali bolna je stvarnost.

Zapuštene kuće

Vraćajući se u Split, poslije izlaza Lučko, cijelim putem sve što sam motrila bile su otužne slike. Sela kao s neke pradavne crno-bijele fotografije, sirotinjske kućice, skromne, naroda gotovo nigdje. U sebi sam razmatrala što bi se sve i gdje moglo izgraditi, kad bi me netko htio poslušati, dala bih mu dobre savjete. Područja koja su bogata plodnom zemljom, vodom, šumom, pašnjacima. Barem 6-7 milijuna stanovnika moglo bi živjeti u ovoj zemlji kao bubreg u loju. I sve mi se nekako činilo gledajući to kao da je Hrvatska u tim područjima izvan ovog vremena, neki fosilni ostatak prošlosti, da ju je Bog zaboravio. Tek po izlasku iz tunela Sveti Rok odakle puca pogled na Zadarski akvatorij, kao da sam ugledala raj. Druga je to slika, nekako vedra, svijetla, živa, upečatljiva. Bio da je to mitski Velebit s južne strane, gomile stijena, ili šumarci, dojmljivo je. To plavo, pitomo more, koje pruža dobrodošlicu svim brodovima koji dolaze, poput plavog azura, lijek je za srce i oči. Osjeća se da je naše priobalje, iako prevladava kamen, pripitomljeno, ima u sebi objedinjenu prošlost i budućnost. Kao da se tu rodilo Sunce. 

Uređeno središte grada Sinja

Neku večer bila sam s kolegama Josipom Jovićem i Mladenom Vukovićem u rehabilitacijskom centru za branitelje u Sinju. Išli smo predstaviti knjigu prof. Srećka Župića, također branitelja koji je svih pet godina bio na ratištu kao dragovoljac. OPOJNI MIRIS BRUNOVIH KARANFILA. Centar je novoizgrađen, rekoše da imaju još tri takva u Hrvatskoj što treba zahvaliti ministru Tomi Medvedu, i da će biti izgrađena još dva. Zaista je opremljen svime što je braniteljima koji imaju niz ranjavanja i poteškoća nužno potrebno. Osoblje je sve odreda srdačno i stručno. Kad sam se našla pred tom populacijom s cijenjenim kolegama, meni srce prokrvarilo. Invalidi, majke poginulih branitelja, žene invalida koji su posve onesposobljeni, da bi im one bile u svako doba od pomoći. Pokazali su nam s ponosom prostore za rehabilitaciju, zatim kapelicu, razne dvorane, a u jednoj prostoriji su umjetnička djela koja su izradili dosadašnji korisnici. Ostala sam zaprepaštena, ne samo da su ti hrabri ljudi žrtvovali vlastiti život za osloboditi Domovinu, oni su puni osjećaja, nježnosti, nadareni su.

Bila je na predstavljanju predivna  gđa. Slavica Mastelić, medicinska sestra, sudionica u Domovinskom ratu. Impresionirala me, ima brojnu obitelj, umjetnički je nadarena, velika štovateljica Gospe Sinjske, obdarena mnogim talentima. Ženstvena, vrelo dobrote, ostaneš u nevjerici da uopće ima takvih žena. Ostvarila se i profesionalno i obiteljski kao snažna, etična i dostojanstvena žena. Ne ide ona u demonstracije siktati na muškarce, tražiti poništenje Božjih zakona, rušiti ono što je Bog uglavio na prvoj stranici Biblije. Zaključile smo ubrzo da smo po mnogo čemu kao sestre blizanke. Pravo mi je otkriće, heroina s dušom blistavom kao dijamant. Kako sam zahvalna Bogu što smo se srele, jer rijetko se sretne takva osoba koja mi više izgleda kao nebesnica koja je zalutala na zemlju. Uskoro će objaviti svoju knjigu, – NAŠE DEVEDESETE, – Sjećanja na događaje iz Domovinskog rata u Dalmatinskoj zagori. Radujem se, ta su nam svjedočanstva sudionika rata vrlo važna. U taj centar dolaze i ukrajinski vojnici. To mi je drago. I oni su nešto izradili, i to je narod vrlo nadaren. Ima nekoliko njihovih knjiga. Ako treba s tim mučenicima s prve crte bojišnice, dijelit ću svoj kruh, ali s onima koji dolaze iz zemalja bogatih naftom i dragocjenim metalima, čiji moćnici čak i kad idu na WC, sjedaju dupetom na zlatne školjke, a mi da ih primimo na svoju grbaču, to je nebulozno. Ni u čemu nam nisu slični.

Trump

Na jugu SAD-a tornado za tornadom, na stotine ih. Sve pred sobom uništavaju. Puno je poginulih. Ugroženo je 50 milijuna ljudi. Poplave u Italiji i odroni zemljišta, kojih ima i kod nas. U ovom 21. stoljeću zbilja se događaju stvari  koje su zbunjujuće. Napad SAD-a na Hutiste iz Jemena, koji su podivljala rulja, blokirali dva važna pomorska prolaza, zarobljavaju brodove, traže goleme otkupnine, drže ljude pomorce u strahu, uništavaju i pljačkaju, te se vrlo teško odvija pomorski promet. To je dobar potez Trumpove vlade. Treba im stati ne samo na  rep nego i na glavu. Inače takve paravojske koje su financirane od strane nekih bogatih država, mogu itekako ugroziti najprije svoju zemlju, one koji ih podupiru i cijeli svijet, jer trgovačka razmjena mora se odvijati. Ako im se ne stane na kraj, bit će toga po svijetu toliko da više ne ćemo moći iz kuće izlaziti. Ustvari, ne ćemo biti sigurni ni u svojim kućama.

Ukrajina

Što se tiče prestanka ratnih razaranja Rusije koja doslovno zatire Ukrajinu, taj put je trnovit. Sve je više napada s ruske strane, sve više žrtava u Ukrajini. Rusija je golema zemlja, puna je rudnog blaga, može sve pozlatiti, ali ona hoće tuđe, hoće zatirati narode. Mir pod njihovim uvjetima mogao se odmah potpisati, čim su nagrnuli u Ukrajinu sa silnim oružjem. Što može Ukrajina bez tuđe pomoći? Umirati i stradavati u agoniji, pa i kad daje onima koji joj pomažu ono što od nje besramno traže. Tko će vratiti (negdje sam pročitala da je odvedeno u Rusiju preko 210.000 ukrajinske djece), djecu koja su na prijevaru odvedena? Gdje su? Već sam pisala da su ih odveli kao što su nekada Turci s naših područja odvodili nasilno djecu i pretvarali ih u janjičare, hrabre ali okrutne borce, ubojice i palikuće. Traže 30 % teritorija Ukrajine, i to strateški važnog područja, ma da traže 3 % bilo bi previše. A onda za koju godinu opet juriš i odcjepljenje tog teritorija, kao što radi Dodik u Republici srpskoj. Prkosi Dodik cijelom svijetu. I dobili su Veliku Srbiju, i ići će dalje. To je apsurd. Onaj koji otima i uništava bude nagrađen. Cijela je ljudska povijest ratovanje, otimanje, tko je jači uništava slabijega. Tako nastaju velike države, zauzimaju veliki teritorij. Ne će se to promijeniti.

Hamas odgađa vratiti Izraelu taoce. Tko zna što su učinili s tim taocima. Izrael ne popušta, traži svoje mučenike. Čini to s pravom. A oni koji odbijaju ispoštovati dogovor, ne mare za svoj narod. Da mare, vratili bi sve taoce, bilo mrtve, bilo žive. Dokle ide ljudska zaslijepljenost? Neuvažavanje međunarodnog ratnog prava i dogovora. Komu to odgovara? Tko nije okusio rat, strepnju i strah, strepio za sebe i svoje bližnje, taj ne može razumjeti tuđu bol i patnju.

Kasno je za naoružavanje

EU požuruje naoružati se. Ne treba se zadužiti, jer time će potaknuti recesiju, doći će do ekonomskog sloma kao dvadesetih i tridesetih godina proteklog stoljeća. Uz današnje inženjere i suvremenu tehnologiju, Europa se može jako brzo naoružati. Što je to za jednu Njemačku koja je uvijek prednjačila u razvoju tehnologije, koja može za godinu dana proizvesti dovoljno oružja za obranu? Za jednu Francusku koja je dobro naoružana. Što je to za Veliku Britaniju vičnu ratovanju? Za Italiju, Španjolsku, Poljsku? Uz dobru suradnju, i Hrvatska može dosta doprinijeti. Oružje nije problem. Problem je postići mir, a ako nemaš oružja, nažalost nemaš potporanj koji te drži. Također i obučene građane. Da nisam u ovim godinama, iako mrzim sve oružje, i ja bih pošla na obuku da znam barem ispaliti metak iz pištolja kad mi zločinci provale vrata.

Opet se vraćam Hrvatskoj. Koliko smo puta bili prekrajani? Priklani? Robovi u lancima? Iznureni glađu? Rastjerani? Što nas čeka u ovom novom svjetskom „transferu“? Tko će nas opet prekrajati, kome će se ići na ruku? Nebo nad cijelim svijetom je oblačno, gotovo crno, možemo li se nekako ovako maleni među grabežljivcima sačuvati, obraniti, opstati? Moramo se opametiti. Biti budni i na velikom oprezu.

Danica Bartulović