RAZMIŠLJANJA O NAŠOJ KNJIŽEVNOSTI – Bez vlastite i slobodne države mladi su umirali

Doba frojdizma, detroniziranoga oca i masovnoga uništenja razorilo je u nas premnoge talente u ranoj dobi

Riječ periferno me nervira, Dubrovnik je npr., kao i Dalmacija bio u kontaktu uvijek s najjačima, bila to Venecija, Osmansko Carstvo, Bizant, Napoleon…

Periferija čega? Ipak kad govorimo o Miroslavu Krleži panonsko blato ne pogađa bit, to je plodna zemlja mađarskoga kraljevstva i austrijskoga carstva, Sredina Europe – Wolfgang Amadeus Mozart, Stefan Zweig, Béla Hamvas, Karel Čapek. A ono što je stvorilo Krležu, Andrića, Mimaru (Ante Topić 1898.-1987.), pa i pustolova J.B.T.-a (? – 1980.) jest klaonica Prvoga svjetskoga rata s kojom je do vraga otišla i Belle Époque, i četiri carstva (Austro Ugarsko u nas), i vjera u Boga i moral i iluzija o progresu da bi iz toga smeća izniklo zlo komunizma, fašizma, nacionalsocijalizma i liberalizma u kojem je sve dopušteno.

Kod ove četvorice bih istakao kako čovjek često Boga vidi prema muškoj figuri, koje u njihovom slučaju nije bilo, ili je bila samo “dimna zavjesa”, kao kod Krleže jedan podmukli i ulizički žandarm, bez kojega njegov vulkanski i buntovnički temperament (egoističan i razmažen) ne bi došao do takve ekspresije (eksplozije verbalne, praktično se borio pod Jorgan planinom, op. T.T.).

Introvertirani, iskompleksirani

Dok su trojica navedenih bili prijatelji i ekstroverti, Ivo Andrić je svoju introvertiranost i kompleks zaodijevao u položaj hladnog i proračunatog diplomata, čovjeka s oklopom kornjače. Čovjeka koji se odrekao svoga identiteta.

Tito i Krleža su stvorili oko sebe nešto što se u ono doba zvalo “kult ličnosti”. Mimara je opet kao vješti krivotvoritelj i čovjek dobra ukusa (prema nepouzdanom izvoru AI-ja) zahvaljujući poduzetniku Williamu Zimdinu (1880.-1951.) ušao u “visoke” krugove, štogod to značilo.

Sjećam se Mimarina sprovoda (Maratovićeva?), neke bakice su uz odar raštimano pjevale Lijepu našu. Taj lisac je nešto Hrvatskoj ostavio, toliki odnesoše. A bio je dobar sa svima, s Nijemcima, komunistima, Židovima, Amerikancima, pa čak i s Francuzima. Falššpiler i mangup. Ali Domovine sin!

Doba frojdizma, detroniziranoga oca (mislim da Krleža i Andrić nisu imali potomaka, Tito pak o svojim potomcima i ženama je vodio računa manje nego medo ili leopard) i masovnoga uništenja razorilo je u nas premnoge talente u ranoj dobi.

Premladi umirali

Antun Gustav Matoš ode u četrdesetoj prvoj, Josip Račić u 23., Josip Polić Kamov u 24., Miroslav Kraljević u 28., Antun Branko Šimić u 27., Ferdo Ćus u 24. (rat), Ivan Rein u 39. (ranjen u partizanima), Milan Steiner u 25., Silvije Strahimir Kranjčević u 44., August Šenoa u 44., kipara Ivu Lozicu su strijeljali Talijani u 33. (1943.), iste godine ode Ivan Goran Kovačić u istočnoj Bosni od četničke ruke u 30., Marcel Kiepach, znanstvenik 1915. u ratu u 22., Fran Galović u 28. (rat), Musa Ćazim Ćatić u 38., Vladimir Vidrić u 35… Spomenut ćemo i violinista i skladatelja Franju Krežmu koji je umro u 19.!

Koliko je uništio komunizam i fašizam, kolike upropaštene egzistencije. Što bi još stvorili Mile Budak, Ilija Jakovljević (1898.-1948., antifašist katolik kojega su ubili partizani), Sava Šumanović (ubili ga ustaše)…

Da, i Josip Pupačić i Veselko Tenžera su otišli prerano, ali to je druga priča. 

Nikakvo čudo da se gubila radost života, išlo u tešku boemiju (Augustin Ujević), gubilo karakter, šutjelo (Krleža), rezigniralo… Ali i krvareći ljepotom išlo svojim nebom. Kao Nikola Šop, Ujević, Ivo Dulčić, kardinal Alojzije Stepinac. Kao visoki jablani. Kao Miroslav Feller. Bruno Bušić.

A drugi su se snašli u samoupravnoj praksi, kao praktični ateisti praxisovci u panonskom blatu.

A što ćemo s iseljenom Hrvatskom od Viktora Vide do Nikole Tesle, Petra i Johna Arthura Miškovića, pa do nobelovca Johna Martinisa?

Hrvatska zemlja somnabulista od Jurja Križanića, Andrije Hebranga starijeg, Eugena Kvaternika do Markantuna de Dominisa ili zemlja Mesić – Pusić – Čačić praktičara?

Bumo vidli! Ja je, da je!

Teo Trostmann