Stari kameni gradovi imaju moćnu akustiku, teško je njihovim stanovnicima u ljetnoj noći
Kako kaže umjetnik Loren Ligorio “kada vidiš da u tom kamenom kolopletu buja život, onda je to potpuni doživljaj”. Split je i čaroban i grez, najveća dostignuća uma i graditeljstva i najveće banalnosti i porkarije zajedno žive.
Divan položaj grada koji 1700 godina otkad ga je vojnički barbarogenij Dioklecijana izgradio do danas živi punim plućima i kroz koga je prošlo sve što Europa jest i antika i romanika i gotika i secesija i socijalizam i moderni turistički ultraši i torcidaši.
Sada prolaze kruzeraši, ili mladi, bučni, tetovirani, polugoli barbari ili debeli stari ljudi koji su loptasti od hrane koja je smeće.
Isto kao u Dubrovniku oni ružni unificirani suveniri gdje su nekad bile lijepe butige i čestiti obrtnici.
Kamare u kojima je sa miševima i mačkama živjela sirotinja sada su luksuzni apartmani. Industrijski Split postao je Split masovnoga turizma. Kič suveniri i sladoled.
Betonske bloketare na sjeveru šire se poput karcinoma u prostor i jedu padine Mosora, tu je valjda ventil nogometno navijanje i zavijanje ; srećom Veli varoš sa kamenim težačkim kućicama i zelenim Marjanom još uvijek su tu, za razliku od romantičnoga Sustipanskoga groblja na obali.
Građanske vile na đardinima sjećaju me velikoga gentiluoma Enza Betizze koji je čista suprotnost pučaninu i Getaninu Smoji.
Topao Grad, dinamičan, ali i naporan zbog gužvi buke sasvim je druge, ekstrovertiranije fizionomije od Dubrovnika i Kotora koje je geografija odsjekla od zaleđa, a Romane suprotstavila Slavenima, kasnije katolike pravoslavnima – dočim je Split prirodna luka otvorena zaleđu sve do kupreških vrata.
Klis kao orao stražari nad vratima Splita, ne zaboravimo skoro 150 godina u turskim rukama.
Divna riva sa širokim pogledom (ne ćemo biti sitničavi sa strehama poput vjetrenjača iznad kafića koje traže svoga don Quijotea da ih skrši u komadiće), očuvanim palmama (Dubrovnik je svoje pustio “krepat”), i lijepom obalnom šetnjom (hvala Kerumu, koliko god bio grez pametniji je od ovih koje sebe zovu pametnim) divno na mene djeluju; smijem se gledajući trkače (joggere) kako lupaju nogama po betonu. Jedna mršavica se obukla kao atletičar, neki gospodin zabaciva iksericama kao pijani noj, neka debeljuca djeluje rastresito kao neboder u potresu. Mode, puste mode.
S gospođom Danijelom De Micheli Vitturi, doktoricom i njenim suprugom Ivanom razgovaram o demografiji. Jedan je Vitturi bio gradonačelnik u vrijeme Napoleona, ali to je trogirski rod. Trogir i Split su u srednjem vijeku bili oštri rivali! To su pravi sugovornici, imaju ispravno odgojenu djecu, i to osmero!
Sa svećenikom don Josipom Mužićem, demografom Štercom smatram ih pravim katolicima, ljudima radosti i otvorenima životu, pa i bratskoj pomoći.
Htio bih razgovarati o splitskim gradonačelnicima, Tartagli koji je mislio moderno i socijalno, odlijepio se od kralja Aleksandra u doba diktature, približio se HSS -u, kao antifašist zatvoren od strane Talijana. Tito ga je kao starca i poznatog anglofila poslao u logor gdje je i umro. Tartaglin grijeh? Nije htio biti Titin ministar.
Tu je omiljeni Vice Mihaljević, Hrvat koji se posvađao sa jugovićima u Narodnoj stranci, Talijanaš Bajamonti, kum krsni stotinama splitske hrvatske djece, Jelaska i Marić, ugledni ljevičari koje staljinisti (kasnije titoisti) nisu voljeli, Vicko Krstulović kojemu Kraljevina nije mogla ništa jer je imao u polju svoje pomidore i kumplire (patate).
Tito “prijatelju” Krstuloviću nije uputio ni izraze sućuti povodom tragične smrti njegova sina. Kakav prijatelj je Tito, takvog Staljin (više) neće nać. Ali kao političkom velikom kombinatoru kapa dolje!
Odlazim sa prijateljima kod Zlatka blizu Peškarije, gdje kao patriot i ekolog tamanim plave rakove koji ugrožavaju našu prirodnu ravnotežu. Gospar Zlatko zna znanje, razumije se vanredno u ribe (bio vrhunski ronilac), kakvoću vina i ulja i ima jako lijepu zbirku hrvatskih i bosanskih slikara.
Nisam ponio knjigu, ležeći u Dominisovoj ulici gledam zidove i vidim reljefe i ukrase, cvijet iz rimskoka doba, gotički križ, pleter.
Takve gradnje od starih materijala i umetci zovu se spolije.
Prolazim do palače Milesi i “obraduje” me natpis poviše fasade “Delicija”, koja nas obavještava da je tu bilo sjedište saveza bankovnih osiguravajućih trgovačkih industrijskih činovnika Jugoslavije za Dalmaciju od 1937. do 1941., pod rukovodstvom KPJ boreći se za jedinstvo radničke klase i njena prava.
Taj dio prošlosti meni je zabavan. Jesu li činovnici bili siromašni?
Ljudski život je buran i proturječan; kakve povijesne mijene, plime i oseke. Kakve sudbine Bogdana Radice, Meštrovića, duhovitoga splitskoga bankovnoga činovnika Ivanja Dajaka rodom iz Poljica koji je bio dragovoljac Domovinskoga rata, sudjelovao u misijama UN-a na zanimljivim mjestima poput Haitija, Etiopije i Afganistana, Milana Begovića, Kerubina Šegvića, don Frane Bulića, arhitekta Andrije Čičina Šaina, povjesničara umjetnosti i profesora engleskoga jezika Milana Pleića koji je od socijalista postao iskreni vjernik. Dalmacija je vrlo vitalna zemlja, i uvijek će ostati takva. Muški prkosna.
Stari kameni gradovi imaju moćnu akustiku, teško je njihovim stanovnicima u ljetnoj noći.
Tomislav Zuppa , profesor talijanskoga i engleskoga jezika pravi je Splićanin. Njegova je špica iz Maloga mista, ali i divna Oliverova pjesma o galebu. Iza Drugoga svjetskoga rata trebao je biti veleposlanik u Rimu, ali je odbio to iz obiteljskih razloga.
I za kaznu postao neko vrijeme knjigovođa.
Skretanja i stršenja se nikada nisu praštala.
Nisu to oprostili ni svetom Jeronimu oni koje je verbalno “nasapunao” i “ostrigao”. Zato nikada nije postao Papa!
P.S. Tako lako zaboravljamo Tomu Arhiđakona, Franza von Suppea, Tommasea, Matavulja – i oni su (ponekad zabludjela) djeca hrvatske Dalmacije.
