Stipe Nobilo u rodnoj Lumbardi, na voljenoj Korčuli, slika svoj mediteranski raj, a kad ga ne slika, onda ga živi
U Gradskoj galeriji Sikirica u Sinju, u srijedu, 30. travnja 2025. u suradnji s Muzejom moderne umjetnosti pri Sveučilištu u Mostaru, otvorena je izložba slikara Stipe Nobila naziva „Karta Mediterana“.
Stipe Nobilo danas slovi za najvećeg živućeg hrvatskog slikara, kolorista i „posljednjeg virutoza dalmatinskog pejzaža“, kako su ga imenovali Luko Paljetak i Tonko Maroević. U rodnoj Lumbardi, na voljenoj Korčuli, slika svoj mediteranski raj, a kad ga ne slika, onda ga živi – odlazi redovno u ribu, u polje, brine o masliniku i vinogradu… Pravi život otočkoga tempa. Izložbom u Gradskoj galeriji Sikirica, Nobilo će predstaviti recentni ciklus „Karta Mediterana“ u kojem je, kao i u ranijim ciklusima, provodni motiv more. Na plavetnilo Jadrana vežu su dalje horizonti s otocima, mediteranskim kamenim kućicama i crkvicama, rasterima polja, maslinika i vinograda.
Sredozemlje
Kustos Dinko Baković u tekstu predgovora piše: „Mediteran je geografski, kulturni i duhovni prostor u čijem je središtu more i kao takvog istraživači i kartografi su mapirali njegove široke prostore uz obalu koja je nekada bila i karta čitavog poznatog svijeta. Povijesna karta Mediterana upamtila je mnoge kulture Starog svijeta, poput egipatske, mikenske, feničke i etrurske preko antičke grčke i rimske pa sve do srednjovjekovnih jurisprudencija iz kojih su se razvile moderne države. Iako se radi o golemom geografskom prostoru, koji se proteže od Gibraltara do Bospora, formirane su neke slične karakteristike temeljene na zajedničkim povijesnim prilikama, klimatskim uvjetima i agrarnoj praksi, gastronomskoj tradiciji, moralnim i pravnim stavovima kao i odnosom prema umjetnosti.
Umjetnik Stipe Nobilo svojim bogatim opusom stvara likovnu kartu Mediterana kroz njegovu dalmatinsku dionicu u kolorističkom izrazu hrvatskoga juga. Iz lumbardskog ateljea svoj karakteristični likovni izraz temelji u istraživanju postimpresionističke palete boja i kubističke poliperspektive kombinirajući ptičju i vertikalnu perspektivu u interpretaciji rodnog krajolika. Nobilove slike pršte vitalnošću i radošću u kolorističkim particijama u kojima su dijelovi pejzaža svedeni na ikoničke oblike magičnog floralnog ansambla, vegetacije stilizirane u jednom listu smokve, stabla nara u jednom plodu, lavanda i ružmarin u jednom organičkom obliku. Amplificirajući njegov teoretski dijalog sa impresionističkim supstratom upravo organički oblici vegetacije komuniciraju i s Matissovim kasnijim razdobljem kolažnog slikarstva u kojima su deblo i grane grmlja kao izrezani apstraktni oblici plošne provenijencije. Pa ipak, taj narativ je jasno čitljiv i kao takav poznat, a šarene tkanice njegovih kartografskih jedinica otoka, poluotoka, uvala, zavala, obale i polja odišu mirisima opojnih omorika i smilja uz anticipirani zvuk cvrčaka i valova na žalu. Na svojoj mediteranskoj karti, Nobilo stvara tlocrt diskretnih objekata svedenih na vrijednosne točke boje i površine koja haptičkim iskustvom impasto nanosa boje dubokog tonskog ključa, slikarskom špatulom ostavlja prostor mjestimičnom prodoru boje podloge stvarajući čudesan efekt titranja i ljeskanja na površini. Njegove kontinuirane površine obale i mora postižu značenjsku točnost u kojoj su sadržane identitetske odrednice Mediterana bez geometrijske prisile, a krajolik apstrahiranog prostora ne narušava prepoznatljivost konteksta.
Neprestana igra dijelova za cjelinu…
Arheotipska modelnost njegova pejzaža označava pars pro toto, kako u samoj kompoziciji slike tako i u pretpostavci da se svaka Nobilova forma iščitava kao jedinica složenog mehanizma kao što je Mediteran, a što potvrđuje i Paljetak mišlju: Na metonimičkom planu to je neprestana igra dijelova za cjelinu, cjeline za različite razjedinjene dijelove koji se međusobno rimuju po načelima peanske metrike. Reminiscenciju na povijest prikazuje u obliku starih kamenih kućica i crkvica, ljudsku djelatnost u obradi i pravnoj diobi prostora drevnim suhozidom, zamišljenim katastrima naznačenima širokim bijelim rasterom koji definira prostore kolorističke plohe. Iako na Nobilovim slikama nema ljudskih figura, prisutnost čovjeka vidimo u urbanističkim jedinicama, terasama obloženima kamenom, barkama vezanim uz obalu, obrađenim poljima u kojima rastu autohtone biljne vrste poput masline, vinove loze i smokve, prepunim vrtovima mirisnih trajnica dragocjenog ulja… Metaforički slojevi slike sediment su Mediterana prikazani u dinamičnoj kompoziciji punih i jednostavnih registara u kojima Nobilovo Sredozemlje nije samo zemljopisna cjelina – obična geografska karta, nego likovna mapa kulturne i emotivne topografije unutarnjeg mora u kojima su sadržane koordinate motiva, izohipse boje, geografska širina pogleda, arhipelag forme i atlas sjećanja. Ta značenjska gustoća u lirskom katastru stvara vizualnu logitudinalu slike Mediterana koja se proteže kroz čitav njegov opus neovisno o dimenzijama i vremenu nastanka.
Nobilovo slikarstvo je iskustvena akademija duboko proživljenog prostora u likovnoj i fizičkoj obradi njegova reljefa, berbi plodova, ribanju i plovidbi morskim i likovnim akvatorijem. Njegov likovni terroir2afirmira sve čimbenike koji su rezultirali mediteranskom toplinom i svojstvima poštujući sve mikroklimatske uvjete, insolaciju, inklinaciju i ekspoziciju stvarajući unikatan i neponovljiv likovni izraz punoće boja i gustoće sadržaja. Takav jedinstveni geografski položaj u kombinaciji sa supstratom Nobilovog likovnog talenta rezultirao je transpozicijom predmetnog svijeta u autentičnu viziju Mediterana.“
Stipe Nobilo rođen je 1945. godine u Lumbardi na otoku Korčuli. Pedagošku akademiju, likovni smjer, završio je u Splitu u klasi profesora Ante Kaštelančića. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1971. godine u klasi profesora Šime Perića. Nakon diplome nekoliko godina surađuje kao klesar-izvođač u ateljeu kod kipara Luje Lozice na realizaciji kamenih figura (“Četiri godišnja doba” za hotel Intercontinental u Zagrebu). Godine 1973. upoznaje slikara Ivu Dulčića te zajedno s njim sudjeluje u nizu ostvarenja u tehnici mozaika. Godine 1976. godine predstavio se prvom samostalnom izložbom u Galeriji Zagreb koja je privukla značajan interes šire javnosti. Zbiljsku emocionalnu podijeljenost između rodne Lumbarde i Zagreba, u kojem je živio 20 godina, prekida 1987. godine kada se definitivno vraća na rodni otok. Živi i stvara u Lumbardi.
Izložba ostaje otvorena do 16. svibnja 2025.
