Tišina koja posljednjih dana obavija zidove najsvetijih hramova nije tišina mira — već predznak sloma
Srpska pravoslavna crkva, stoljećima predstavljana kao uporište narodne duše i identiteta, ulazi u završnu fazu svoje stare forme. Više to nije duhovni oslonac, već institucija prožeta sjenama — skandalima pedofilije, vezama s kriminalom, šutnjom nad ratnim zločinima i svjetovnim luksuzom koji guši vjeru.
Na jugoistoku Balkana, gdje su se oduvijek sudarali mitovi, krv i molitve, osjeća se nešto neizbježno. To nije samo sumnja. To je vibracija koja dolazi iz dubine naroda — iz razočaranih očiju, iz probuđenih misli, iz jezika koji više ne pristaje na tišinu.
Stare mantije više ne kriju ni svetost ni mudrost. Iza zlata, tamjana i političkih susreta kuca istina: crkva kakvu poznajemo više ne može opstati. Mistikom prošlosti više se ne može upravljati budućnošću.
Promjene su počele.
Ne dolaze izvana. One izviru iznutra — iz duša onih koji su godinama šutjeli, iz tijela onih koji su bili žrtve, iz naroda koji više ne kleči pred lažnim autoritetom.
Ovo nije kraj vjere.
Ovo je kraj manipulacije u ime vjere.
I kad padne posljednji zid, kad se pomakne ikona i otkrije pukotina iza nje — ne će ostati praznina. Ostat će prostor za novo. Čisto. Iskreno. Bez šutnje. Bez straha.
Balkan pamti. Ali Balkan i mijenja.
A ono što dolazi — nitko više ne može zaustaviti.
1 komentar
G. Jovanoviću, nadam se da će biti tako, jer crkva i njezini zidovi trebaju biti zaštita Crkvi.
Nu, oni koji je institucionalno kontroliraju se ne će dati lako i borba će još biti duga i težka.
Vi ste je ovdje započeli i morate uztrajati, u ime svih, posebice oštećenih.
Komentari nisu aktivni.