„Vojislav Šešelj slobodan je čovjek“, rečeno je na kraju izricanja presude koje je trajalo sat i pol. Unatoč tomu štoje on glavni ideolog agresije Srbije na Hrvatsku i BiH. Što je on „arhitekt velike Srbije“ i najodgovorniji za ratne zločine koje su njegove dobrovoljačke postrojbe počinile u Vukovaru na istoku Slavonije.
Oslobađajuća presuda srpskom ultranacionalistu Vojislavu Šešelju koju je izrekao UN-ov tribunal najteži je udarac međunarodnom kaznenom pravu koje bi trebalo štititi ljudska prava. Prema Tužiteljstvu, koji je bio blizak suradnik Slobodana Miloševića i vodeći huškač velikosrpskog nacionalizma, nije imao nikakve veze s ubijanjem i progonom desetaka tisuća Muslimana i Hrvata! Unatoč tomu što je suđenje koristio kao propagandni forum za svoju ideologiju mržnje.
Sud se po svaku cijenu želio riješiti slučaja Šešelja kako ne bi opterećivao postupak približavanja Srbije Europskoj uniji, što će kad tad doći na naplatu. Stoga je za očekivati pojačanje rasta ionako rastućega velikosrpskog nacionalizma, koji se hrani ruskom ekspanzijom i agresijom na Ukrajinu. Isto je tako činjenica da je svojom optužnicom zloglasna Carla del Ponte zapravo sudu za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije napravila medvjeđu uslugu. Slično kao što je već bilo u slučaju protiv bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, koji je bez presude pušten iz haaškog zatvora zbog srčanih problema, pretjerano ambiciozna Švicarka nije se usredotočila na ono što je bilo izvedivo. Haaški tribunal mora ispunjavati visoke zahtjeve. A optužnica protiv Šešelja te zahtjeve nije ispunjavala.
Šešelj je 1989. utemeljio četnički pokret i gorljivi je bio nacionalist, ideolog etnički čiste Velike Srbije, koja je trebala ujediniti sve Srbe na području Jugoslavije u jednoj državi. Šešeljeve četničke postrojbe, u kojima su bili huligani i kriminalci, bile su 1989. prvi paravojni savezi. A postrojbe kao što su kasnije bili „Bijeli orlovi“ i „Žute osi“, koje su bile pod njegovim političkim utjecajem, počinile su nedvojbeno velike zločine u Slavoniji, Vukovaru i u istočnoj Bosni te sudjelovale su u likvidaciji stotina ljudi i Višegradu na Drini, Ovčari, a kasnije i na Kosovu.
Mišljenje suda da je zalaganje za Veliku Srbiju politika, a ne zločin jasno pokazuje koliko je stav suda dvojben. Da UN-ov tribunal ne želi osuditi ideologe genocida, vidjelo se jasno već i u drugim procesima. Oslobađajuća presuda UN-ova suda za ratne zločine ICTY vrijeđa osjećaj za pravdu ne samo mnogih žrtava velikosrpske agresivne politike. Optužnica je bila pripremljena previše loše da bi se bez sumnje mogla dokazati njegova krivica. Presuda ICTY-jevih sudaca velik je poraz za tužitelje – ali i za sam sud. Neshvatljivo je zašto su tužiteljstvu trebale četiri godine da sastavi optužnicu koja je na kraju doživjela potpun neuspjeh. Još je teže bilo to što se 2013. jednog sudca moralo isključiti sa suđenja zbog pristranosti, nakon što je u javnost dospjela njegova kritika niza oslobađajućih presuda hrvatskim i srpskim optuženicima. Time je sud potkopao svoju vjerodostojnost i dodatno usporio postupak. Zapravo bezuvjetno puštanje Šešelja iz zatvora 2014. iz zdravstvenih razloga bilo je indirektna posljedica, a sud je zbog toga izgledao ucjenjiv.
Tužiteljstvo pravno nije uspjelo dokazati Šešeljevu direktnu vojnu odgovornost za ratne zločine. Unatoč tomu štoje Hrvate nazivao „pervertiranima“. Godine 1991. kazao je: „Hrvate toliko mrzim da bih im rado iskopao oči hrđavom žlicom.“ Na ulazu u gradu Bileću, primjerice, nalazi se jedan njegov veliki poster. Time se vidi kako njegov duh i dalje živi.
Ratne zločine može počiniti i na područjima gdje se u tom trenutku ne vodi rat. To se dogodilo i u Vojvodini, u srijemskome dijelu. Šešeljeve paravojne snage provele su sustavno etničko čišćenje u većinskim hrvatskim naseljima, ispraznili su cijela naselja te su na mjesto prognanog stanovništva naselili Srbe izbjegle s ratom zahvaćenih područja u Hrvatskoj. Presuda suda sada je i to anulirala i doslovno rekla kako uopće nije bilo etničkog čišćenja, sve se odvijalo u najboljem redu na uzajamno zadovoljstvo svih. Ova lakrdija je, naime, zdravorazumski neobjašnjiva!
Sudac Antonetti je distancirao Šešelja od zločina srpskih paravojnih postrojbi u čijoj je uspostavi Šešelj pomagao, kazavši da je optuženik „možda imao određenu količinu moralnog autoriteta nad stranačkim dobrovoljcima, ali oni nisu bili njegovi podređeni” kada su odlazili u borbu. Iz izdvojena mišljenja sutkinje Flavije Lattanzi jasno je da je bila zgrožena zaključcima drugih dvojice sudaca. Lattanzi je kazala da su suci ostavili po strani „sva pravila međunarodnog humanitarnog prava koja su postojala prije stvaranja ICTY-ja i sve primjenjivo pravo koje je uspostavljeno od začetka tribunala, i to kako bi oslobodili Vojislava Šešelja.” Rame uz rame s francuskim sudcem Jean-Claudeom Antonettijem bio je sudac Mandyaje Niang iz Senegala.
Srpski politički analitičar Đorđe Subotić kazao je da presuda legitimizira projekt „Velike Srbije”, što bi moglo imati teške posljedice za stabilnost Balkana u budućnosti. „To znači da se oživljava ideja izmjene granica na Balkanu”, rekao je Subotić.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više