Kopija pod brojem/šifrom F.O 371/48814, R 8237/6/92 nalazi se u britanskom arhivu
(Mnogi Hrvati su čuli o ovom povijesnom Memorandumu HDV od 4. svibnja 1945. godine, ali također mnogi Hrvati nisu imali uvida u sadržaj istoga. Osobno sam često puta tu i tamo čitao neke izvatke iz ovog memoranduma, ali ga nikada nisam u cijelosti vidio niti pročitao. Jest, negdje sam na internetu pročitao da su neki spočitavali dru. Vjekoslavu Vrančiću da tekst Memoranduma kojeg je on donio u svojoj knjizi „S bielom zastavom preko Alpa“ (Buenos Aires, 1953.) nije autentičan originalu.
U originalnost Memoranduma kojeg niže donosim ne ulazim; a sve što želim reći je to da sam, prije nego ovaj Memorandum prepišem iz knjige „U službi domovine“, koju je napisao dr. Vjekoslav Vrančić, (Buenos Aires, 1977.), pregledao poveznice na mreži o ovom Memorandumu, i nisam mogao ništa pronaći da je netko stavio ovaj Memorandum na internet. Zato sam došao na ideju da ga stavim na forum Hrvatski Integralisti na uvid svim onima koji imadnu priliku ga pročitati i na isti, po mogućnosti, dati svoj komentar. Hvala svima na razumijevanju. Mile Boban, Otporaš.)
Vjekoslav Vrančić s vladinim memorandumom od 4. svibnja 1945. godine je zrakoplovom krenuo prema engleskom feldmaršalu Aleksandru…
Kopiju istog memoranduma su nosili britanski/američki piloti, ratni zarobljenici NDH, koji su pristali da sudjeluju u misiji.
Kopija pod brojem/šifrom F.O 371/48814, R 8237/6/92 nalazi se u britanskom arhivu. Zrakoplov s pilotima i ustaškim poručnikom Vitomirom Dubajom su zaustavili partizani na zadarskom aerodromu, uzletištu. Partizani su poslali britance drugim transportom (zajedno sa memorandumom) u Italiju te ubili Dubaja i zadržali njegov zrakoplov.
Tekst memoranduma je objavljen i u Jugoslaviji tijekom “Suđenja Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima”, str. 46.-48.
Taj memorandum u prievodu s engleskog glasio je u konačnoj redakciji ovako (u ovoj gornjoj verziji koja je očito skraćena ima nekih rečenica koje daju drugi smisao i pitanje je, je li prijevod u svim stavkama točan…):
MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE
U ovo vrijeme kad će se sudbina svih evropskih naroda kao i onih čitavog svijeta odrediti za dugo historijsko razdoblje potrebno je da se također uredi i položaj Nezavisne Države Hrvatske. Pravedna odluka za koju se zalažu Velika Britanija i Sjedinjene američke države ne može se donijeti ako se pri tom ne uzmu u obzir i slijedeći momenti:
I.
Hrvatski narod došao je na područje koje pokriva Nezavisna Država Hrvatska u srednjem vijeku za vrijeme velikih seoba naroda i osnovao svoju državu. Prije 800 godina ušli smo s Ugarskom u personalnu a kasnije u realnu uniju. God. 1918. (protivno volji hrvatskog naroda) bio je protupravno prekinut tisućugodišnji kontinuitet hrvatske suverenosti.
Stotinama godina Hrvatska se trudila da ostvari svoju punu državnu nezavisnost a dvadeset godina (1918-1941) borila se za svoj suverenitet. Tek 1941. god. pružila se prilika da hrvatski narod pomoću revolucije – iskoristivši prednost sukoba između Italije i Njemačke u borbi za interesne sfere na Jadranu i u Podunavlju — uspostavi Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Hrvatska država ponikla je iz volje i borbe hrvatskog naroda, doduše, za vrijeme rata, ali ona nije rezultat rata.
Bila je uspostavljena u jednoj povoljnoj vanjskopolitičkoj konstelaciji, no nije tuđinska tvorevina. Hrvatski narod iskoristio je samo danu priliku da ostvari svoj cilj za koji se aktivno borio više od dvadeset godina, a kojem cilju je težio stotinama godina.
Nezavisna Država Hrvatska već postoji četiri godine i djeluje sa svim atributima moderne države. Hrvatsku državu su u prvoj godini opstanka priznale de facto i de iure tri velesile (Italija, Njemačka i Japan) i mnoge druge (Španjolska, Finska, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Bugarska, Tajland, Mandžuko itđ.). Čak Sjedinjene države i Argentina održavale su odnose s hrvatskom državom početkom 1941. god. a do danas imaju svoje predstavnike u Hrvatskoj Švicarska (konzulat), Švedska (konzulat), Francuska (konzulat) i Sveta Stolica (apostolskog delegata). Hrvatska država članica je Međunarodne poštanske unije i Međunarodnoga Crvenog križa. U ratu se hrvatska država pridržava odredaba međunarodnog prava i drži logore ratnih zarobljenika za državljane Sjedinjenih država, Engleske, SSSR-a itd.
II.
Nezavisna Država Hrvatska dokazala je u svakom pogledu sposobnost hrvatskog naroda u pogledu postignutoga nezavisnog političkog života. Hrvatski narod predstavlja potpuno razvijen narod u modernom evropskom smislu. Hrvatski narod je svjestan svog prava na političku nezavisnost i prožet je uvjerenjem da je samo ona u stanju da osigura njegov opstanak i napredak.
Hrvatski narod je to dokazao posebno tokom posljednjih četiriju godina.
Hrvatskoj vladi kao i hrvatskom parlamentu (Saboru) uspjelo je – usprkos raznovrsnim protestima — održati političku nezavisnost i izgraditi moćnu vojsku s izvrsnim oficirskim kadrom.
Usprkos neprekidnim, često teškim i vrlo krvavim gubicima i usprkos vanjskim međunarodnim protivljenjima i to upravo od onih koji su kroz to vrijeme htjeli u tom pogledu imati odlučnu riječ, hrvatska vojska pokazala je svoju izvanrednu sposobnost da se uspješno bori. Na taj način je hrvatski narod izdržao najveću kušnju koja se stavlja na pojedine narode i države.
Više stotina tisuća hrvatskih boraca, od toga najvećim dijelom novačenih na temelju dobrovoljnog stupanja u vojsku, koji su dali više desetaka tisuća žrtava i više desetaka tisuća ranjenika i koji su i danas spremni poginuti za hrvatsku državu — trajan su i najeklatantniji plebiscit koji svjedoči o volji i sposobnosti hrvatskog naroda da bude nezavisan u svojoj vlastitoj državi, a sve to usprkos izvanredno nepovoljnim vanjskim okolnostima.
Usprkos činjenici što posljednje četiri godine nismo čak imali ni najpotrebnije industrije, za rat neophodne, mi smo na vojnom i privrednom planu odolijevali, tako da se može reći da se posebno na onim područjima kojima je neprekidno upravljala hrvatska vlada u znatnoj mjeri poboljšalo blagostanje naroda.
Usprkos činjenici što je mnoštvo vojski prešlo Hrvatskom i tu boravilo, privredni život zemlje nije uopće pružao sliku siromašne države i njene prezaduženosti, kao što se to moglo primijetiti za vrijeme Jugoslavije u ponekim tzv. pasivnim krajevima čak u doba mira kad su uslijed loše uprave Beograda pojedini hrvatski krajevi skapavali od gladi.
Hrvatska ima dovoljno resursa za opstanak; raspolaže znatnim rudnim bogatstvom; posjeduje bezbroj šuma od kojih su znamenite one s hrastom; nadalje raspolaže dugom i vrlo razvijenom morskom obalom sa stanovništvom izvanredno sposobnim i poduzetnim za plovidbu. Hrvatska je također dobro poznata po mogućnostima koje pruža međunarodnom turizmu.
U kulturnom pogledu hrvatski je narod priznat kao najnapredniji narod balkansko-jadranskog područja. Velik niz imena umjetničkih i znanstvenih stvaralaca koje svojataju druge zemlje pripada hrvatskoj naciji. Hrvatska je u potpunosti podigla vodeće slojeve sposobne da vode poslove političke, upravne, vojne, privredne i tehničke izgradnje i uprave zemlje. U tom pravcu mi smo bez sumnje najuspješniji od svih naroda balkanskog područja.
III.
Hrvatska kao zemlja, ponikla na obalama Jadrana, upućena je na jadransko more kao uvjet svog opstanka, a hrvatski narod pored Grka jedini je pomorski narod Balkana i ima posebno stare prirodne veze s V. Britanijom. Hrvatska ne može opstojati bez oslonca na V. Britaniju, dok s druge strane opstanak Hrvatske može biti V. Britaniji od posebne koristi budući da je hrvatski narod po prirodi istovremeno čuvar istočne obale Jadranskog mora.
Da je hrvatski narod vezan za anglo-američki svijet, tome u prilog govori činjenica što jedna petina hrvatskog naroda, tj. više od milijun Hrvata živi u Sjedinjenim Državama i u raznim dijelovima Britanskog Carstva (Australija, Kanada, Novi Zeland, Južna Afrika).
Ta brojna emigracija najbolja je i najjača kopča između Hrvatske i naprijed spomenutih zemalja. Ta emigracija uvijek je aktivno podržavala privredni razvoj i političku borbu hrvatskog naroda u domovini. Možda danas i nije do u pojedinosti obaviještena o prilikama u Hrvatskoj, ali je činjenica da gotovo svaki hrvatski iseljenik u angloameričkom svijetu ima najmanje po jednog člana svoje obitelji koji je poginuo ili bio ranjen u sadašnjoj borbi hrvatskoga naroda protiv svog neprijatelja, u borbi za opstanak hrvatske države.
Duhovne veze između »starog kraja« i naprijed spomenutih iseljenika posebno su snažne, čak i kod onih njihovih potomaka već naturaliziranih u zemlji useljenja roditelja kojoj su svi doseljeni Hrvati bez iznimke odani državljani. Sa stajališta V. Britanije i Sjedinjenih Država potrebno je izbjeći razvoj situacije kojim bi tako brojno hrvatsko pučanstvo tih zemalja moglo biti dovedeno do toga da osudi politiku njegovih novih zemalja prema domovini s kojom je vezano osjećajem najdubIje simpatije i u kojoj ima najbliže rođake.
U ovom su ratu tako brojne hrvatske obitelji trpjele da se za velik broj može reći da ih je neprijatelj u Hrvatskoj u potpunosti istrijebio i da njihovi preživjeli rođaci postoje samo u redovima hrvatskih iseljenika u Sjedinjenim Državama i Britanskom Carstvu.
Kao narod sposobnih pomoraca, Hrvati su upoznali Britansko Carstvo i Sjedinjene Države. Najveći dio nekadašnje jugoslavenske trgovačke mornarice, čak i u ovom ratu, plovio je i još plovi u interesu zapadnih sila.
Potrebno je napomenuti da su svi ti brodovi isključivo hrvatsko vlasništvo te da su njihovi kapetani i mornari isključivo Hrvati.
Trgovački odnosi vrlo su se razvijali između Hrvatske i, posebice, V. Britanije koja predstavlja odabrano tržište, između ostalog, za proizvode naše poljoprivrede i posebno našeg šumarstva. U posljednje je vrijeme bio zabilježen porast broja engleskih turista na našoj hrvatskoj obali i kopnu.
Mnogi umjetnici i naučenjaci hrvatskog porijekla djeluju posebno u Sjedinjenim Državama. Njihova djela krase umjetničke zbirke i galerije Engleske i Sjedinjenih Država.
Izložbe tzv. jugoslavenske umjetnosti koje su bile priređene u Engleskoj i Sjedinjenim Državama sadrže prvenstveno izložena djela hrvatskih umjetnika (na primjer Meštrovića).
IV.
Posebnu pažnju treba posvetiti mediteranskom položaju Hrvatske i našim razgranatim vezama s narodima Sredozemlja. U tom pogledu treba na prvom mjestu spomenuti činjenicu da smo mi Hrvati jedini narod u Evropi koji ima velik dio svojih pripadnika islamske vjeroispovijedi.
Veze islamskih Hrvata -njih oko milijun s Turskom stare su i vrlo duboke. U Turskoj danas živi oko 200.000 hrvatskih iseljenika od kojih velik broj govori kod kuće hrvatski i prožeti su dubokim osjećajem divljenja prema staroj domovini.
Oni u Turskoj zauzimaju razmjerno najviše položaje i velik broj njih pripada višim klasama. Na primjer, turski ambasador Rušet Ešref rodom je iz hrvatske pokrajine Bosne. Hesref Gerede, turski poslanik u Berlinu do 1941. god., također je porijeklom iz hrvatske pokrajine Bosne, kao i veći broj uglednih članova turske diplomacije. Gradonačelnik i zapovjednik Ankare također su rodom iz Hrvatske; on je najbliži suradnik predsjednika republike.
Razumljivo je što se hrvatski doseljenici u Turskoj kao i njihovi mnogobrojni prijatelji zanimaju za položaj hrvatskih muslimana koje Hrvati smatraju najplemenitijim dijelom svog naroda, zbog čega je hrvatska politika prema muslimanima naišla na najljepši odjek u Turskoj, nasuprot lošim postupcima prema muslimanima u Jugoslaviji prije godine 1941.
Za Hrvatsku se zanimaju – zahvaljujući živoj vjerskoj solidarnosti islamskih naroda – posebice muslimani Bliskog istoka. Primjera radi može se spomenuti da je egipatski parlament, odnosno predsjedništvo vlade u Kairu 28. VI 1944. raspravljalo o teškom položaju hrvatskih muslimana zbog nasilja različitih bandi i preko Crvenog po umjeseca odredilo znatnu novčanu pomoć za spomenute hrvatske stradalnike.
Nasuprot od Moskve stvaranom »slavenskom bioku« na Balkanu u turskim je krugovima više puta bila istaknuta potreba stvaranja jednog međiteransko-balkanskog bloka neboljševičkih država, poimence Turske, Grčke i Albanije. Taj bi blok trebao uključiti i hrvatski narod koji već zbog svoje pripadnosti katolicizmu i Islamu nema razvijen osjećaj panslavenske solidarnosti koja se danas javlja kao sredstvo za širenje utjecaja Moskve.
V.
Hrvatski narod nije nikada promatrao svoju političku borbu sa stajališta velikih ideoloških sukoba. Hrvatski vojnik u svojoj borbi mario je i još uvijek mari za rat za Hrvatsku, za borbu u obrani hrvatske nezavisnosti a u velikom broju slučajeva također za borbu da očuva vlastiti dom i život svoje obitelji pred napadom neprijatelja. U stvari, hrvatska država sudjeluje u velikom svjetskom ratu isključivo za to da brani svoj teritorij i njegova obrana ima svojstvo isključivo narodnog obrambenog rata.
Hrvatski narod zna vrlo dobro da osovinske sile u njihovom programu ratnih ciljeva nisu planirale osnivanje hrvatske države. Berlin i Rim vjerovali su čak krajem ožujka 1941. god. da će se Jugoslavija pristupajući Trojnom paktu uključiti u njihov ratno-politički sistem. No, pomoću vlastite revolucije hrvatski je narod stvorio gotov čin postojeće hrvatske države, čemu su Njemačka i Italija morale prilagoditi svoje stavove, a čime je Hrvatskoj pošlo za rukom da iskoristi sebi u prilog njihovo suparništvo na našem teritoriju i da održi hrvatsku državu usprkos dobro poznatoj činjenici da je Italija sistematski nastojala da je slomi, što je otvoreno izjavio general Roatta prilikom talijanske kapitulacije.
Da bismo upotpunili sliku naše međunarodno-političke situacije u godini 1941. potrebno je utvrditi činjenicu da se Komunistička partija Jugoslavije, za vrijeme stvaranja hrvatske države, nije aktivno borila protiv nje sve dotle dok je Sovjetski Savez održavao odnose s Trećim Reichom na temelju poznatog ugovora o uzajamnom nenapadanju. S otpočinjanjem rata na Istoku, otpočele su snažnije partizanske akcije protiv hrvatske države, u početku isključivo od strane članova Komunističke partije Jugoslavije. Poslije sloma Jugoslavije Moskva je na najdrastičniji način otpustila bivšega jugoslavenskog ambasadora u SSSR-u dra Milana Gavrilovića.
Borba partizana nije nikada naišla na odobravanje u širim krugovima hrvatskog naroda koji nije nikada prihvaćao stajalište da je Hrvatska jednako tako okupirano područje kao srpski i slovenski krajevi.
Usprkos činjenici što je hrvatski narod teško podnosio prisutnost stranih vojski na svom području, ipak se držanje hrvatskih masa prema njima razlikovalo od odnosa, primjerice, srpskih masa prema njemačkom, talijanskom i bugarskom okupatoru.
Hrvatski narod vidi prvenstveno u borbi partizana za uništenjem hrvatske države radi stvaranja boljševičke Jugoslavije prijetnju hrvatskom narodu i državi, dalje pokušaj Sovjetskog Saveza da formira širu teritorijalnu zajednicu i izgradi po mogućnosti što veće područje za vlastiti utjecaj i da se omogući posredno širenje njegove moći sve do Jadranskog mora na potezu od Kotora do Trsta.
Prema tome, borba hrvatskog naroda protiv partizana ili patriota – kako se oni obično nazivaju – samo je obrambena borba. Poprimila je ogorčena i surova obilježja uslijed ideološkog, političkog sustava kao tendencije diktirane od komunističkog vodstva partizana.
Komunisti žele vidjeti u svakom pojedinom hrvatskom nacionalističkom konzervativcu, bez obzira na njegovu stranačku orijentaciju, »fašistu« i »ratnog zločinca« koji je skroz na skroz rđav i ne zaslužuje pažnju Saveznika.
Zbog toga su, na primjer, poubijali na surov način velik broj predstavnika Hrvatske seljačke stranke i znatan broj svećenika svih vjeroispovijedi, naročito katolike.Takav oblik vođenja rata opravdavale su zapadne velesile kao potrebu da se veže i uništi što je moguće veći broj njemačkih vojnika. Takav oblik ratovanja, međutim, poprimio je svojstvo rata istrebljenja, okrutnog ubijanja i besmislenog rušenja škola, crkava, javnih zgrada, nezaštićenih seljačkih domova itd. Takvo gorko iskustvo bilo je razlog što je hrvatski narod ustao kao jedan čovjek da brani svoju imovinu, život i narodni opstanak.
VI.
Treba pripisati čudnovatom lancu okolnosti činjenicu što je do oživljavanja hrvatske suverenosti došlo u jednoj međunarodnoj situaciji koja se pretvorila u paradoks. Želimo reći da je – koliko god to izgledalo čudnovato — hrvatska država, čiju uspostavu treba prvenstveno pripisati poticanju hrvatskih nacionalističkih krugova, najvećim dijelom sljedbenika najvećega hrvatskog liberala i demokrata dra Antuna Starčevića, poprimila vanjske značajke jedne autoritativne države! To se tako zbilo uslijed vanjskog pritiska koji se jasno odražava u činjenici što čak ni spise »Oca domovine« (popularno ime za A. Starčevića) nije bilo moguće objaviti u njihovom originalnom obliku za vrijeme rata, iako je to bila želja Hrvata, nego se dopuštalo da se izdavač ograniči samo na izvode ispuštajući najvažnije političke poglede dra Starčevića koji je bio najveći protivnik pruskog imperijalizma i najvatreniji pobornik zapadne demokracije.
Neprekidno stremljenje hrvatskog naroda bilo je u tome da postigne rješenje nacionalnog pitanja u suglasju sa starim hrvatskim konstitucionalizmom i parlamentarizmom.
Hrvatski Sabor predstavlja jednu od najstarijih institucija te vrste. Pojavio se u ranom srednjem vijeku; ima tisućugodišnji kontinuitet i stoji uz bok u svom dugom trajanju engleskom i ugarskom parlamentu. U skladu s tom tradicijom bio je ponovno sazvan hrvatski parlament (Sabor) i njegov suvereni kontinuitet oživjeli su hrvatski zastupnici izabrani na izborima 1914. i 1938. godine jer je bilo prekinuto njegovo djelovanje u razdoblju od 1918. do 1941. godine.
Spomenuti zastupnici su upravo oni koje spominje odluka Krimske konferencije.
Hrvati su stoljećima vodili borbu za ustavna prava i Hrvatska je u stvari jedna od onih zemalja koje su prožete osjećajem za ustavnost, iako Hrvati nemaju pisanog ustava — slučaj poput onog u Engleskoj i Ugarskoj.
U novoj situaciji nastaloj nakon iščeznuća pritiska velikih totalitarističkih susjeda, Hrvatska će s najvećom radošću pozdraviti demokratsku i ustavnu vladu. Hrvatski narod u svojoj ukupnosti prožet je idejom svog velikog vođe, učitelja i narodnog tribuna Stjepana Radića koji je umro kao žrtva hrvatske državne ideje.
Na čelu hrvatske države ima biti predsjednik hrvatske republike. Njega treba izabrati narod pomoću općeg i tajnog prava glasa. Hrvatska ima biti parlamentarna država u posjedu svih političkih sloboda (slobode štampe, sastajanja, udruživanja i suradnje). Ona ima iskoristiti sve mogućnosti stranačkog opredjeljivanja, od krajnje ljevice do krajnje desnice. Četiri temeljne slobode kako su ih objavili veliki Saveznici imaju biti zagarantirane u Hrvatskoj. Jedan od razloga što su Hrvati vodili borbu protiv jugoslavenske države bila je, između ostalog, odsutnost takvih sloboda i one u stvari i ne mogu postojati u državi u kojoj većina stanovništva ima centrifugalne težnje zbog čega središnja državna vlast (u jugoslavenskom slučaju vlast Srba) mora neizbježivo suzbijati svaku vrstu slobodnog izražavanja volje ljudi i mora pristupati nedemokratskim metodama u naizmjenično više ili manje naglašenoj formi.
Zbog naprijed navedenog razloga obnovljena Jugoslavija ne bi nikako mogla biti demokratska.
VII.
Na temelju svih naprijed izloženih činjenica hrvatski narod ima puno pravo tražiti od svih međunarodnih čimbenika, koji načelno priznaju pravo samoopredjeljenja svim kulturnim evropskim narodima, da se to pravo prizna i hrvatskom narodu na temelju postojećeg činjeničnog stanja hrvatske države.
Na slobodnom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, a napose u glavnom gradu Zagrebu nalazi se danas više od milijun izbjeglica iz svih krajeva Hrvatske, kao i iz Srbije, Crne Gore, Albanije i Bugarske i oni su osvjedočeni prijatelji Engleske i Sjedinjenih Država. U Hrvatskoj se nalazi više visokih crkvenih dostojanstvenika sa svojim klerom, među ostalim arhiepiskop crnogorski i velik broj njegovog klera.
Svi oni strahuju od nasilja partizana čiji su kriminalni čini opetovano bili potvrđeni. Na hrvatskom području nalazi se više stotina tisuća vojnika hrvatskih oružanih snaga kao i znatan broj nacionalnih boraca iz Srbije i Crne Gore, koji u suradnji sa slovenskim nacionalnim borcima odbijaju razarajuće napade partizanskih snaga.
Usprkos činjenici što se njemačke snage povlače, pretežno bez borbe, same ove hrvatske snage u stanju su da se suprotstave dugo vremena svim napadajima, čak i da unište neprijatelja. Međutim, u sadašnjim okolnostima borba hrvatske vojske ne može dugo potrajati i stoga zbog međunarodne pravde, dužnosti da se spasi srž hrvatskog naroda i drugih naprijed spomenutih naroda, kao i brige za velik broj izbjeglica – potrebno je pružiti pomoć hrvatskom narodu.
Vlada hrvatske države želi i moli da što prije upute vojnu misiju u Hrvatsku kako bi se u potpunosti upoznala sa stanjem stvari.
Ujedno molimo da pošaljete Vaše oružane snage na teritorij naše države da biste olakšali ovo teško stanje. Na taj se način hrvatski narod u hrvatskoj državi stavlja pod Vašu moćnu zaštitu.
Velika Britanija i Sjedinjene Države priznaju pravo da imaju vlastitu državu čak i narodima koji su bili poraženi u sadašnjem ratu. Zašto bi samo Hrvatska koja, k tome, nije nikoga napadala, nego se jedino branila od napadaja, imala strepiti da bi mogla izgubiti i ono najmanje na što svaki narod ima pravo, tj. svoju državu. Svakoj vojsci priznaje se pravo na predaju, ali samo bi hrvatska vojska imala biti jednostavno poklana in capite et in membris, makar ta vojska – budući branitelj svog naroda i države – nije nikada imala nikakvih zavojevačkih težnji.
Zagreb, 4. svibnja 1945.
(Slijede potpisi predsjednika vlade i svih ministara)
(Nastavak slijedi)
