Mirni Fotez u krležijanskom stilu napada raskoš, kulturu, uživanja prijestolnice dok narod pati pod tlakom, ratom i porezima
“Uživao sam u širini vidika s Eiffelova tornja, u raznolikosti izložbe svijeta u Bruxellesu, u golotinji revije Folies Bergera, u schubertovskoj romantici starog grada u Heidelbergu, u kavanskim naslonjačima mletačke Piazze i čarobnom (igri zvona?) glocken spielu vijećnice u Münchenu, divio sam se figuricama milanske katedrale, refleksima zrcala u Versaillesu, Rubensovoj galeriji u Louvreu i rasponu visećeg mosta u Koelnu, ali sam isto tako gledao velebitske gorštake i gladne zagorske seljake, proleterska naselja u pariškim predgrađima i pobirače smeća u Beču.
Hodao sam u smokingu po foyeru pariške opere i vozio se zrakoplovom uz jadransku obalu, ali sam žvakao palentu u ličkom kolibama i srkao gulaš
u 5 sati ujutro u kakvoj bečkoj zalogajnici u 17 Bezirku. (okrugu, daleko od centra)
Iza sjajne fasade tisućgodišnje kulture, divnih parkova i prirode, visoke mode, arhitekture, športa, kavana, kazališta, sanatorija i trgovina Fotez vidi ipak Beč kao ocvalu damu čija su velika vremena prošla .
“Kongresi su uopće ustanove u kojima ima mnogo smiješnosti i nepotrebnosti …
Dok govori govornik onda razgovaraju oni koji ga ne razumiju, dok prevodilac prevodi razgovaraju oni koji su govornika razumjeli.
Sastaju se stari znanci i kongresni štakori, prepiru se protivnici, komplimentiraju jedni drugima pojedini predavači, udvaraju muški i žene.
A govornici piju vodu i govore, govore. Govore kako je to lijepo i korisno po napredak čovječanstva i razvitak njihova zvanja, da se oni ovako … sastaju i raspravljaju o najnovijim problemima i izmjenjuju svoje misli i nazore.
Tragikomični primjeri
Kako je lijepo da se međusobno upoznaju i da dolaze do prilike da drže jedni drugima zdravice i izrazuju najljepše želje i čestitke”.
Fotez daje tragikomične primjere iz prakse kongresa, urnebesno smiješne.
Na bečkom velesajmu gleda Fotez reklamiranje vune. “Na jednoj strani slika velike planinske krave, a na drugoj Mussolini.” (tekst iz 1936.)
“Lice Beča je skup sezonskih atrakcija i senzacija načinjenih za strane turiste i zaslijepljene urođenike. A njegovo naličje i naličje cijelog današnjeg vremena: bijeda, glad, neimaština.”
Zloguki Fotez spominje da ljudi cijelog svijeta žele isto (mir i blagostanje) ali i isto žele tvorničari oružja. (rat)
Neočekivano, mirni Fotez u krležijanskom stilu napada raskoš, kulturu, uživanja prijestolnice dok narod pati pod tlakom, ratom i porezima.
Čim se čovjek makne od centra u predgrađe – ” sve to više nije vječna bečka romantika, već je to purgerska trulež , ćorsokak, (tur. slijepa ulica) mrtvačnica.
Divi se ljepotama Rima i Venecije,opet ironizira Mussolinija ( Hitlera se ne usuđuje dirati, je li Fotez tekstove iz tridesetih godina XX. stoljeća 1944. mijenjao? op. T.T.)
U Rimu sa ironijom prati mimohod sekcija fašističke organizacije, tu su i brijači, radnice, tipografi… U narodnim nošnjama su i predstavnici pokorenih naroda iz Libije, Etiopije idr, koje narod gleda “sa zlobnom radoznalošću.”
U Trstu je vidio cijelo jedno kazalište obloženo Mussolinijevog slikama. Cijela Italija stoji u znaku njegove energične glave. Tako i u Rimu, slika vođe kako na konju prolazi kroz slavoluk, na drugoj razgovara sa libijskom djevojčicom, na trećoj podbočen, ćelavi glavonja promatra vježbe crnačkih balila.( mladež, kao u socijalizmu pioniri)
Romantičnu i veliku povijest Poljske, Krakov, Varšavu, rudnik soli, svetište czestohowsko dočarava erudit Fotez umjetnički sugestivno.
“Lazienki, prava igra arhitekture, hir mašte, dvorac kao mjehur od sapunice, figurica od porculana, ili tkivo briselske čipke…djeluje tako osvježavajuće kao sladoled u sparno poslijepodne.”
Tu je i muzej junaka maršala Pilsudskog.
Ljudi plaču kad pričaju o “maršaleku”.
Veliča poljsku povijest i slobodu, usred rata!
Glamour u ratu
Na svadbi albanskog kralja Mehmeda Zogua (1895.-1961.) 1938. i Fotez je u balkansko orijentalnoj gunguli slikovite zemlje.
Supruga kraljeva je glumica i mađarska grofica; ugledni gosti dolaze iz Italije, Mađarske, Rumunjske.
Nema Srba, pa spretni Fotez ne spominje Hrvata generala Leopolda Ghilardi – ja, desnu ruku kralja Zogua. Ne bi bilo zgodno, kaj ne?
Raskošne nošnje, ples i pjesma, rijetki automobili (samovozi), Merzedes kojega je poklonio Hitler, pretjerano oduševljenje naroda koji živi u krajnjoj bijedi. Glamour.
Na zvučnika mješavina talijanskih šlagera i albanskih narodnih pjesama!
Rrofte Mbretnesha! Živjela kraljica!
Topovi, puške, baloni sa likom kralja i kraljice, avioni koji bacaju crvene letke i pjevanje mujezina sa minareta. Kao Amarcord od Fellinija.
Bajka. Paradira i ženski odred, pretjerano našminkan, sa isukanim bodežima . Janjetina se peče na ulicama ispred kavana i rijetkih hotela koji se obično zovu London, New York, Bristol.
Lijepo piše o Pragu:”Barokne kupole sa zelenom patinom koje se ljeskaju kao kože golemih gmazova, gotski tornjevi sivi i šiljasti kao igle što strše iz čarobnog tkanja, stotine zidova u stotinu boja, tisuće krovova u tisuće bljesak. A između svega kao dobra vila, plodna misao, mekana bijela ruka koja toplim dlanom gladi svoje miljenče- Vltava.” Poput bakalja gore stari tornjevi, a uz njih se iskre moderne neon reklame, kao požar sukljaju u nebo razjareni zvonici Hradčana, … teku ko ognjena rijeka.”
U Pragu navodi zanimljiv slučaj redatelja Franka Tetauera (1903.-1954.)čiji lik se proglasio zločincem, ubojicom i pronevjeriteljem; svi su povjerovali, čak i obitelj.
On zaključuje :”Tako i naš današnji svijet postoji na fikcijama . Tim metodama se služe diktatori, jer nitko neće misliti sam, već samo slijepo vjeruje.”
U Bratislavi (1941.) na Hrvate gledaju svi sa najvećom simpatijom. Vodeći ljudi svi poznaju istaknute Hrvate, upućeni su na našu povijest i sadašnje prilike. Posebno je živa kulturna suradnja, HPD Zvonimir, Lovro Matačić (1899.-1985.), Geno Senečić (1907.-1992.), prevode se Milan Begović i Mile Budak.
Hrvat znači u Slovačkoj prijatelj, i to ime otvara srca. Čak i carinika.
Zgodno je kad je sa trojicom prijatelja, svi u ranim dvadesetima, putovao barkom Jadranom i čak se penjao na Velebit. Lijepe zgode mladenačkoga duha. A krčmar u Novigradu slika je Hrvatske; oronuli i ostarjeli div, osiromašen, a negda bogat, djeca mu se rasula po svijetu.
Ali ostalo toplo hrvatsko srce!
(Svršetak u sljedećem broju)
