Područje Banata, Bačke i Baranje je, 17. listopada 1944. godine, Naredbom Vrhovnoga komandanta NOV-a i POJ-a o uspostavljanju vojne uprave za Banat, Bačku i Baranju, ujedinjeno pod zajedničkom upravom i ostalo je pod njom do 27. siječnja 1945. godine
Baranja je trokut između Drave i Dunava, koji je tradicionalno činio dio ugarske županije Baranja, a obuhvaćao je dva kotara, Batinu i Dardu. Trianonskim sporazumom pripao je Kraljevstvu SHS. Baranja do 1945. nije pripadala upravnim jedinicama sa sjedištem u Hrvatskoj. Činila je dio Dunavske banovine, a od 1941. do 1945. bila je pripojena Kraljevini Mađarskoj. Na sjednici Glavnoga narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine održanoj 6. travnja 1945. rečeno je:
„Pitanje Baranje za sada ostaje otvoreno dok tamošnji narodi sami ne reše o svojoj pripadnosti. Međutim, većina članova Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine je mišljenja da će Baranja biti u sastavu federalne Hrvatske“.
Vojvođanske vlasti su Hrvatskoj otvoreno nudile Baranju, ako bi Hrvatska predala sav Srijem Vojvodini zajedno s dijelovima kotara Osijek. Razlozi zašto je vojvođanskim vlastima više bilo stalo do Srijema nego do Baranje leže u povijesnom razvitku. Naime, Baranja nije bila dio povijesne Vojvodine ni povijesne Hrvatske. Srijem je imao uvjerljivu etničku većinu Hrvata i Srba, dok su u Baranji dvije najbrojnije skupine bili Nijemci i Mađari prema popisima provedenima prije Drugoga svjetskog rata, za kojima su tek potom slijedili Hrvati, pa Srbi. Svi ti čimbenici pridonosili su da su Baranjom bile spremne platiti za ciljeve u Srijemu.
Razlog trgovine jest taj što su vojvođanskim vlastima u svim segmentima dominirali Srbi. Ponuda Baranje nije bila nikakva ponuda. Radilo se trgovanju tuđim za tuđe, odnosno Baranjom koja je u Austro-Ugarskoj u jednom razdoblju bila dijelom Hrvatske, kao i Srijemom koji je u cijelom razdoblju Austro-Ugarske bio dijelom Hrvatske.
Bačka
Područje Banata, Bačke i Baranje je, 17. listopada 1944. godine, Naredbom Vrhovnoga komandanta NOV-a i POJ-a o uspostavljanju vojne uprave za Banat, Bačku i Baranju, ujedinjeno pod zajedničkom upravom i ostalo je pod njom do 27. siječnja 1945. godine, kada je naredba ukinuta. Politički položaj Vojvodine riješen je u prvoj polovici 1945. statusom autonomne pokrajine u okviru federalne jedinice Srbije. Odluka da se Vojvodina priključi Srbiji donijeta je 6. travnja 1945. na sjednici Glavnoga narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine (GNOOV)., str. 160. Razgraničenje Hrvatske i Srbije u Bačkoj sprovela je posebna komisija. Kotar Sombor je, uz kotareve Subotica, Apatin i Odžaci, jedan od četiri kotara u Bačkoj koje je Hrvatska 1945. tražila od Vojvodine. Upravo je srpska većina u gradu Somboru prema Đilasovoj komisiji bila prema nekima glavna zapreka da se Subotica pripoji Hrvatskoj., str. 161.
No, to nije bio jedini razlog. Općina i mjesnih zajednica s nacionalnom većinom drugog južnoslavenskog naroda bilo je u svim republikama, pa ipak nisu dodijeljene drugoj republici. Takva odluka rezultat širokogrudnosti jednog Hrvata, člana te komisije (Komisija je sazvana u sljedećem sastavu: Milovan Đilas, ministar za Crnu Goru pri saveznoj vladi, obavljao je dužnost predsjednika komisije pa će po njemu poslije ona biti nazvana „Đilasova komisija“, Vicko Krstulović, ministar unutrašnjih poslova Narodne vlade Hrvatske, Milentije Popović, ministar unutrašnjih poslova Narodne vlade Srbije, Jovan Veselinov – Žarko, sekretar JNOF-a Vojvodine i Jerko Zlatarić, potpredsjednik Okružnog NOO-a u Somboru. Taj član je predmetu pristupio kao da je taj teritorij Hrvatskoj suvišan, kao da Hrvatska uzima više nego što joj pripada i to od Srba prema kojima su se svi hrvatski jugokomunisti idolopoklonski odnosili. Kotari su dodijeljeni Srbiji njegovom zaslugom, kad su već i srpski članovi komisije bili uvjereni za to da se dodijeli Hrvatskoj. Pored toga, prema Hrvatskoj se odnosilo kao prema poraženoj zemlji. Hrvatska je tretirana kao poražena zemlja, usprkos snažnom pokretu otpora, kojem je najviše od svih naroda u Jugoslaviji dala doprinos, dok je Srbija kao i u monarhističkoj Jugoslaviji bila tretirana kao državotvorna, bez obzira na gotovo najjačoj kolaboraciji. U svakoj situaciji teritorijalno namirivanje i prohtjevi drugih republika bilo je na štetu Hrvatske, i svako hrvatsko protivljenje ušutkivano je optužbama za nacionalizam, receptu kojem se pribjegavalo sve do raspada Jugoslavije.
Hrvatska je u proces razgraničenja ušla sa statusom jedne od federalnih jedinica unutar jugoslavenske federacije, pri čemu se sva vlast nalazila u rukama Komunističke partije Hrvatske kao podružnice Komunističke partije Jugoslavije. To je utjecalo na to da je značajne teritorijalne dobitke ostvarila na granici s u Drugom svjetskom ratu poraženom Italijom, dok je u razgraničenjima s drugim federalnim jedinicama bila podređena konačnim odlukama saveznih tijela, pri čemu se držalo razgraničenja prema etničkom kriteriju, što je dovelo do dobitka Baranje ali je zbog zanemarivanja povijesnoga kriterija u Srijemu Hrvatska nije dobila neke teritorije koji su joj u prošlosti pripadali.
DRAGUN, TOMISLAV, HRVATSKA – PREDZIĐE KRŠĆANSTVA
Besjeda Istine veleposlanicima u Republici Hrvatskoj – Srbi su ukrali hrvatski Srijem, god. 3, br. 25, Zagreb, 2024., str. 60.
(Svršetak)
