Raketama – zemlja-zrak, ciljali željeznički kolodvor
Izlizli iz skrovišta. Bahati. Moćni.
U nebo odgrmjeli. Zatutnjali.
Iz utrobe borbenih nemani, bombe bacali,
slično kad poskok, koji na stablo se uspne,
mlade poskoke rađa.
Na tlo ih baca jer su otrova puni,
Vlastitu majku bi ugrizli. Usmrtili.
- studenoga 1991., nad Bizovcem izviđali.
Naciljali željezničku prugu, i autobusnu stanicu.
Robnu kuću i okolne objekte.
Dvije bombe, od 250 kg eksploziva, gdje grunu,
tko da na životu ostane?
Jedna – krmača od 500 kilograma.
Ta je baš djelo monstruma.
Obrušavale se brzinom munje,
u plavet nebesku strah utjerale.
Božja ruka zaklonila hotel – Bizovačke toplice,
od siline eksplozije, prskala stakla,
kao kule od karata, rušile se obiteljske kuće.
Raketama – zemlja-zrak,
ciljali željeznički kolodvor.
Udar bijaše iznimno jak.
Kaos. Jauci. Plač. Strah. – 5 mrtvih.
U naletu Migova – 21., ispaljene rakete,
u samo srce Bizovca. Mete im bile,
pripadnici lokalne policijske patrole.
Posvuda ranjeni civili.
Krhotine bombi zarile se u tkivo. U kost.
U čelo. U ruke. U noge.
Fantomi i dalje nebom kružili,
kao orlovi krstaši,
prije nego se na žrtvu obruše.
U ovoj ljudskoj bari,
gdje krokodilske oči vrebaju kroz mutnu vodu.
Plijen se otpiše i zaboravi. To su kolateralne žrtve.
Zločinci gotovo uvijek budu amnestirani.
Rijetko im se sudi. A Hrvati, – imaju lošu memoriju.
