Antun Gustav Matoš Starom i Štroci (3)

Neke misli velikoga Matoša

“Ladanje je dakle izvrsna škola rodoljublja, i zato su ljudi sa ladanja, seljaci, najbolja narodna rezerva i najnarodniji dio naroda. Što se inače uči u školama, knjigama i novinama, oni to još u obilnijoj  mjeri primaju od svoje zemlje, od svog korijena. Pitanje seljačkog posjeda je dakle najvažnije pitanje politike hrvatskog narodnog održanja, i Mađari znaju što čine stvarajući svojom prometnom i financijskom politikom naš seoski proletarijat, otuđujući tako i trgajući Hrvata od posljednjeg utočišta njegove snage; od njegove zemlje. Matija Gubec, Karađorđe i Miloš (Obrenović) bijahu seljaci, a sve što u novije vrijeme drži Hrvatsku seljački je potomak.

Mi smo hrvatski u dodiru sa raznim kulturama oboljeli seljaci i možemo ozdraviti jedino na izvoru svoje energije, u dodiru sa hrvatskom prirodom, sa hrvatskim ladanjem, sa zemljom kojoj daje obilježje što snažniji i hrvatskiji život hrvatske prošlosti”

“Naša domovina preskupo plati divotu svog pejzaža. Hrvatska ne bi bila tako divna da nije tako nesretna, tako siromašna. Dok civilizacija u drugim naprednim zemljama, dok industrijalizam uništuje djevičanstvo prirode, obarajući šume, uništujući idilu sela i stvarajući velegradove koji žderu ladanje, naša zemlja je još vrlo primitivna i naša priroda je još uvijek prirodna. Naši gradovi su još velika sela sa građanskim navikama.”

“Dok su drugdje slobodoumne institucije rezultat prilika…, u Srbiji se htjelo… graditi odozgo, s krova, i doživjelo se da je politika (kao u nas danas, op. T.T.) , apsorbirajući gotovo svu narodnu snagu smetala svakom realnijem radu, postavši jedna skoro antikulturna struja…, istina da Srbija za 100 godina svoje samostalnosti nije učinila onoliki napredak kao Bosna… (misli za 30 godina austrijske uprave).

O Srbiji jada

Beograd, jedno od najvažnijih trgovačkih mjesta i od najbogatijih gradova na Balkanu ima i dandanas spoljašnost orijentalnog grada, nema pločnika, kanalizacije, a od umjetničkih zavoda postoji samo Pozorište (kazalište) nesposobno egzekutirati bolju operetu. “Narod je samo onda dostojan

tla i kraja baštinjenog kada ga svojim djelima i vještinama poljepšanog preda svojim potomcima# (John Ruskin, 1819. – 1900., crtač i sociolog, estetičar. Mislim da bi se zgrozio da vidi građevine koje smo napravili u zadnjih 70 godina u Hrvatskoj, op. T.T.).

Hoću reći da kulturna evolucija u Srbiji nije ni približno napredovala kao politička. 90 % naroda, seljaštvo, u političkom je smislu budnije od svih svojih suplemenika preko Save i Dunava (? T.T). Srpska demokracija je mislila (misli djelomice i danas) da je dosta dati jednoj primitivnoj i patrijarhalnoj zemlji slobodouman ustav, pa da se pretvori u Belgiju ili Švicarsku. Kultura i demokracija nisu identični pojmovi; apsolutizam Friedricha Velikog (1712. – 1786.) bijaše kulturniji od jakobinaca (bezbožni francuski radikali). Petar Veliki je kulturniji tip od recimo Maksima Gorkoga” (1868. – 1936. veliki ruski pisac, nažalost revolucionar).

“Radikalna polemika u Srbiji nije našla mnogo da kritikuje. Velikoga kapitalizma i pauperizma nije bilo. Klerikalizmu ni danas traga. Ogromna narodna većina je mali posjednik, seljak, dakle najgori materijal za socijalističku propagandu.”

Najinteligentniji ljudi uopće ne pišu

Pišući o S. S. Kranjčeviću: “Iako je relativno bolje prošao od drugih naših pjesnika – Botića, Kovačića ili Palmovića -, bijaše ipak nesretan. Fizički slab i bolestan, neizlječivo bolestan. Onda siromašan, kao i svi mi, pa se morao najmiti u državne taljige (zaprežna kola), te mogaše govoriti samo u krinci stihova, koje se ni u Rusiji ne mogu zabraniti činovnicima. Pegaz u jarmu. Bijaše dakle nesretan, jer bijaše Hrvat i hrvatski književnik. Tragično je biti sin maloga zarobljenog naroda i biti član tzv. inteligencije, gdje kompromitira već talenat, dok se u genij uopće ne vjeruje. Naša publika ne zanima se ni za zločince. Kod nas većinom pišu refleksije tipovi što ne misle – barem ne onda kada pišu. Najinteligentniji naši ljudi uopće ne pišu, ili pišu vrlo malo. Biti kod nas čuven ne znači biti poznat. Nijedan naš javni veći radnik nije još točnije ocijenjen, te nije baš osobita čast biti “shvaćen” u Hrvatskoj. Europa nam zlo pristaje, narod još gore.”

“Narodnu kulturu ne stvara jedinstvo mišljenja, nego snaga narodne energije i narodnog ideala.. Taj naš narodni ideal ni danas još nije izrađen, hvala (ironija, op. T.T.)  nehrvatskom i fantastičnom (misli na utopijsku maštu, op. T.T.) ilirstvu, te imamo već pol vijeka na nesreću našu dvije kulturne struje: jednu koja od nas traži čistu hrvatsku, i drugu koja kod nas uvodi hrvatsko – srpsku, jugoslavensku, slavensku kulturu.”

Matoš konstatira da je po priznanju kompetentnih ljudi naš kulturni niveau opao, “uzrok toj našoj dekadenciji bez sumnje je kampanja proti idealizmu, dakle i proti entuzijazmu, a ta kampanja nije k nama došla iz Europe već iz – Praga” (misli Matoš na T. G. Masaryka i masonske Jugoslavene i antiaustrijance).

(Svršetak)

Teo Trostmann