Nijedna tehnologija ne može dekarbonizirati globalno gospodarstvo
Slom “Pariškog sporazuma” i razotkrivanje iluzije “nulte emisije CO2” nikada nije bilo teško predvidjeti – ne za bilo koga s imalo intelektualnog poštenja. Nije bila potrebna zvučna znanstvena titula ili elitna diploma. Pretekst toga je bio uklesan duboko u kamen energetske stvarnosti, koju nijedno priopćenje za javnost, nijedan aktivistički lobi i nijedna fondacija koju podržavaju milijarderi nisu mogli izbrisati.
Većini nacija – posebno onima koje su bile u ranoj fazi izgradnje svoje budućnosti – bogate i razvijene nacije nudile su samo prazne aluzije na svoje klimatske ciljeve. Njihovi klimatski i politički suporti bili su prozirna upotreba politike kao poluge za novi kolonijalizam prema trećem svijetu. Klimatski križarski rat započeo je izdajom političke klase, manipuliranjem podacima putem poslušnih i grantovima korumpiranih znanstvenika i pretvaranjem medijskih carstava u megafone straha.
I Gates se opametio
Bill Gates odstupio je s prvih linija klimatskog alarmizma u nedavnom eseju tempiranom za COP30 Ujedinjenih naroda, godišnje okupljanje moralista koji putuju kao Harlem Globetrottersi. Gates priznaje – a nedavno izvješće američkog Ministarstva energetike o ugljikovom dioksidu podržava njegovo stajalište – da svijet ne će propasti zbog klimatskih promjena.
Gates je pozvao na preusmjeravanje fokusa na neposrednije potrebe. Kaže da ćemo se „još desetljećima oslanjati na fosilna goriva“, da „nijedna tehnologija ne može dekarbonizirati globalno gospodarstvo“ i da će „tempo promjena biti spor“.
Reagira na sukob ideologije sa znanstvenim zakonima. U vrućim glavama uvijek pobjeđuje ideologija; u stvarnom svijetu definiranom znanstvenim zakonima uvijek na kraju pobjeđuje fizika.
U nedavnim izbornim kampanjama u New Yorku, neki od najpoznatijih apostola Zelenog novog dogovora, Alexandria Ocasio-Cortez i Bernie Sanders, vidjeli su da je njihovo klimatsko evanđelje potisnuto u stranu, više ne dominirajući pozornicom. Birači žele čuti o stanovanju, radnim mjestima i javnoj sigurnosti nego o dekarbonizaciji, vjetroelektranama na moru ili ugljičnim kreditima. To su signali veće promjene u tijeku, kako u SAD-u tako i u inozemstvu.
Sve manje vjetroparkova
U Sjevernom moru Ujedinjenog Kraljevstva i uz istočnu obalu SAD-a otkazuju se masovni projekti vjetroparkova. „Zeleni čelik“ se bori sa konvencionalnim čelikom na bazi fosilnih goriva. Naftne tvrtke, nakon što su godine i milijarde dolara potrošile na „zeleni“ brending i signalizaciju vrlina, tiho se povlače od ambicioznih klimatskih ciljeva.
Argentina je 2025. šokirala globalne institucije izjavom da će preispitati svoje članstvo u Pariškom sporazumu. Predsjednik Javier Milei izjavio je da njegova nacija više ne će “klečati pred klimatskim birokratima”. Kina nastavlja brzu izgradnju termoelektrana na ugljen, dodajući više kapaciteta ugljena nego ostatak svijeta zajedno. Potrošnja ugljena u Indiji je na rekordno visokoj razini, a njezina vlada agresivno prodaje nove blokove rudnika ugljena.
Gospodarstva u razvoju u Aziji i Južnoj Americi znaju da preživljavanje zahtijeva ugljen, naftu i prirodni plin. Afrički čelnici također nastoje iskoristiti svoje resurse ugljikovodika svog kako bi potaknuli gospodarski razvoj.
Sve zahvaljujući Trumpu
Krhka struktura globalne dekarbonizacije ovisila je o financiranju od strane njezina glavnog pokrovitelja, SAD-a. Kada je taj protok dolara prestao s dolaskom Trumpove administracije, umiranje već umiruće klimatske naracije, ubrzalo se. Ono što sada preostaje jest potpuno razotkriti najzloćudniju prijevaru 21. stoljeća i obrazovati generaciju indoktriniranu u javnim školama i “woke” sveučilištima.
Istina je izlazila na vidjelo malo po malo. Nekad nam je bilo rečeno da su šumski požari neviđeni, no povijesni podaci pokazuju da je učestalost požara globalno opala. Rečeno nam je da će Arktik biti bez leda, no on i dalje ostaje smrznut. Rečeno nam je o „klimatski uzrokovanoj“ prehrambenoj krizi, ali blago zagrijavanje i povećani ugljikov dioksid – vitalna biljna hrana – pridonijeli su globalnom ozelenjavanju i rekordnim žetvama. Opskrba hranom postaje sve sigurnija, a ne manje.
Jaz između alarmističkih predviđanja i promatrane stvarnosti više nije moguće sakriti. Znanstvenici su namjerno obmanjivali javnost pažljivo odabranim podacima, mučili računalne modele dok nisu dali „ispravan“ zastrašujući rezultat i krivo predstavljali prirodne vremenske događaje kao dokaz klimatskih promjena. Ono što se maskiralo kao „konsenzus“ nije bilo ništa više od kartela profitera koji se hrane javnom krivnjom i novcem poreznih obveznika.
Ovo nije bilo znanstveno istraživanje u dobroj vjeri, već narativ osmišljen da zastraši, kontrolira i usmjerava izbore potrošača i opravda masovnu političku i ekonomsku reorganizaciju, po volji male elite profitera. Velik dio javnosti, osjećajući ovu nepoštenost, više ne sluša. Autoritet klimatskih „stručnjaka“ je, blago rečeno, “ranjen”, a u stvarnosti nepovratno kompromitiran. Njihovi neprestani povici “vuk, vuk!” iako su kratkoročno plašili, nisu uspjeli stvoriti klimatsku zvijer.
Klimatski kult objavio je rat upravo onim motorima koji su izvukli čovječanstvo iz gladi i teškoća. Njegovo nasljeđe je ekonomski vandalizam i moralno propadanje.
Ali čarolija se raspada i ono što se pojavljuje iz ruševina nije očaj, već oslobođenje – dugo očekivani povratak razuma u svijet koji je bio taoc straha.
