Dundo Vlaho: “Nas Dubrovčane niko ne voli, zato nam žele zatrijeti običaj. Sve su neka furesta čeljad arivala”
Možemo pretpostaviti da je kolenda u Dubrovniku stariji običaj od 13 stoljeća, kada su po Statutu iz 1272. dubrovačkom knezu uz pjesmu pomorci donijeli Badnjak. Ne znamo jesu li predstavnici mesara, mlinara i ribara samo donosili jestivo (spenzu) ili su usto i pjevali. Sadašnja forma kolende uglavnom su djelo Vlaha Slijepog (1837.-1907.) Obuljena, čovjeka koji je u kazalištu glumio u Vojnovićevom komadu samog sebe. Tu je teško falit.
Ove godine kolendara koji česttaju Božić bilo je vrlo malo, pa sam pitao neke persone iz Grada zašto je tome tako.
Mare sa Place: “E, moj gosparu, zato jer su mališi puni ko brod, daju im za izać vanka po 20 eura, a časti i none nono i dundo i tetka.”
Stvarno to je dijelom istina, u mojem djetinjstvu tako se skromno živjelo da smo smatrali bogatstvom skupiti 40 ili 50 eura milodara pjevačima.
Stari gospar Kemo: “Rijet ću Vam da su za sve krivi mobitelji i kompjuteri, niko se s nikim ne druži, a prije je vazda bilo dječje igre i veselja.
Sjećam se za moga djetinjstva da smo dane provodili na plaži ljeti, zimi igrali nogometa žmurice, pravili logor u šumi, kartali, plesali, pjevali.
Bili smo kontenti sa jednom priklom i suhom smokvom.
A znali smo se i grubo narugat ako nam domaćica nije udijelila ništa; “ispred kuće drvo loza a u kući gospođa koza”, a za murvu je bilo rijetko, jer se murva rimuje sa…, nije koza nego krivina.”
Dundo Vlaho: “Nas Dubrovčane niko ne voli, zato nam žele zatrijeti običaj. Sve su neka furesta čeljad arivala.”
Vlaho nema pravo, ali šutim iz respekta prema godinama. Ono malo muslimana i pravoslavaca prigrlilo je domaće običaje, a bazen iz kojega se stanovništvo kupi uvijek je bio isti, od Boke do Prevlake i Popovo Polje. Malo Italije, malo Albanije i Bosne, u doba Austro-Ugarske malo srednje Europe, u doba Jugoslavija ruski izbjeglice, i nešto pravoslavaca (uglavnom hercegovačkih Srba) i muslimana (Bošnjaka).
Sezonski radnici
Sad imamo radnu snagu iz Azije (pekare, butige, građevina) – najviše iz Filipina, Nepala, Kine, Bangladeša… Naši rijetko žene Azijatkinje, ali tendencija je porasta. Tisuće su sezonski radnika iz Trebinja.
Imamo i dva Marka Engleza koji su lijepo naučili govor i običaj. Marko Knez od Porporele (Marcus stariji) je kao naš čovjek, samo je radišan i ne zna lagat. Naučit će, ima vremena.
Pjevalo se ispred svake kuće, čak bi i komunisti odriješili kesu i čestitali. A, naši dubrovački komunisti su bili šesni ljudi, oni su u Partiji bili samo radi direktorskih mjesta. Ideali ili uvjerenja niente, nijanci perideja!
Kroz fumar bi uvukli bor u kuću i stavili u dječju sobu, a u saloči bi držali sliku druga T. (ne Tomaševića, niti Trostmanna, niti T. rexa), jer su vjerovali (u svojoj naivnosti) da je Hrvat.
Nijesu išli u Crkvu, ali bi poslije nadoknadili propuštene mise, osobito oni koji su ušli u našu stožernu stranku. Naravski u prvom redu!
A što kaže dundo Vlaho da nas ne volu, pa naši su najveći PR-ovi, a od svih ministara i političara prednjačimo, iako u ogromnoj komkurenci onih bez karaktera, sa obrazima od majmuna, oholece, prepotence, materijalizma. To je pripoznala i Europa, pa i tamo naši Raguzejci dobro stoju, bolje reći sjedu. Zgodno je napomenuti da je u Gradu lijeva inteliđenca bio samo jedan, ali vrijedan, g. Mato Jakšić, a desnih je bilo nekoliko, uglavnom okupljenih oko časopisa “Spremnost”, Albert Haller, Stijepo Perić, Tijas Mortigjija, Ivo Bogdan, Ivo Rojnica, Ante Sugja, Stjepan Buć.
Valja kazati da nije blagi pad nataliteta uzrok nestanku kolende, a niti to što su se ispraznila sela i Hercegovina. Uzrok nije ni odlazak naše mladosti u Zagreb, pa čak i u inozemstvo.
Jednostavno nas mlin globalizacije melje!
